bog nije veliki. Ne, ovdje nije počinjena ni gramatička niti tipografska greška, iako svi znamo da svaka rečenica počinje velikim slovom. Naime, u ovom slučaju radi se o imenu knjige Christophera Hitchensa koji je napisao knjigu o religiji, tj. iznijeo sav svoj gnjev prema religiji, pogotovo monoteističkim, abrahamskim vjerama, ali nijedna druga religija ne biva pošteđenja Hitchensovog “konačnog” obračuna sa njihovim učenjem i katastrofalnih postupaka kroz historiju čovječanstva.

On već u prvom poglavlju kreće žestoko u napad, pa tako piše da “Bog nije stvorio čovjeka prema svom liku. Očigledno je bilo upravo obrnuto, i u tome leži i sasvim jednostavno i bezbolno objašnjenje za brojnost bogova i religija, i za bratoubistva, kako među vjerama tako i unutar njih, koja svakodnevno gledamo oko sebe i koja uveliko usporavaju razvoj civilizacije“.

Hitchens ima veliki problem sa vjernicima jer prepotentno i samouvjereno tvrde da su upoznati sa ultimativnom istinom, ali on ipak ne bih je zabranio kada bi mogao: “Religijska vjera je, upravo zato što smo bića koja i dalje evoluiraju, neotklonjiva. Ona neće odumreti nikada, ili barem ne dok ne prevaziđemo strah od smrti, mraka, nepoznatog, ili strah jednih od drugih. Zbog toga ja takvu veru ne bih zabranio čak i kada bih bio u situaciji da tako nešto učinim. Vrlo velikodušno od mene, reći ćete. A hoće li i vernici sa svoje strane biti tako popustljivi prema meni?"

Hitchens se oženio sa prvom ženom u pravoslavnoj crkvi kojoj je i pristupio zbog roditelja njegove supruge (grčki Kiprani). O moralu i političkoj neosvješćenosti arhiepiskopa njegove crkve piše: “Arhiepiskop koji me je primio u svoju pastvu istog dana kada me je i venčao, objedivši tako nešto što je trebalo obaviti u dva obreda ali i zaradivši duplu tarifu, kasnije je postao oduševljeni pristalica svoje sabraće po pravoslavlju, srpskih masovnih ubica Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ljudi koji su iza sebe ostavili ko zna koliko masovnih grobnica širom Bosne, i sakupljao je materijalnu pomoć za njih.”

Hitchens nerijetko spominje balkansko vjersko ludilo pomiješano sa bolesnim nacionalizmom. Evo pasusa posvećenom hrvatsko-katoličkom ludilu tokom Drugog svjetskog rata: "Beograd je sve do devedesetih bio prijestolnica Jugoslavije, odnosno zemlje južnih Slovena, što je po definiciji značilo da je prijestolnica jedne multietničke i multikonfesionalne države. Međutim, jedan me je hrvatski sekularni intelektualac upozorio, isto kao i u Belfastu, u formi opore šale: »Kada kažem da sam ateista i Hrvat«, rekao mi je, »pitaju me kako mogu da dokažem da nisam Srbin«. Drugim riječima, biti Hrvat znači biti katolik. Biti Srbin znači biti pravoslavac. To je četrdesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj podstaklo formiranje marionetske nacističke države pod patronatom Vatikana, koja je, prirodno, pokušala da iskoreni sve Jevreje u tom području, ali je usput sprovela i prisilno pokrštavanje pripadnika drugih kršćanskih zajednica. Desetine hiljada pravoslavaca su ili zaklane ili deportovane, a u blizini grada Jasenovca napravljen je veliki koncentracioni logor.

Međutim, ni srpsko nacionalističko ludilo, u velikoj mjeri podstaknuto pravoslavljem, nije zaobiđeno: "Tokom opsade Sarajeva, u tom gradu je bilo najmanje deset hiljada Srba i jedan od glavnih komandanata odbrane grada, oficir i džentlmen, general pod imenom Jovan Divjak (kome sam stegao ruku, i na to sam ponosan, dok su oko nas padale granate) – također je bio Srbin. Jevrejsko stanovništvo u gradu, čiji su preci tamo živjeli još od 1492. godine, uglavnom se priklonilo stavu vlade i zalagalo za očuvanje Bosne. Bilo bi daleko preciznije da su štampa i televizija izvještavale kako su »danas pravoslavne snage nastavile sa bombardovanjem Sarajeva«, ili kako je »jučer katolička milicija uspjela da sruši Stari most«. Ali terminologija vezana za vjeroispovijest bila je rezervisana samo za »Muslimane«, iako su se oni koji su ih ubijali jako trudili da se precizno legitimišu, nosili su velike pravoslavne krstove na redenicima, odnosno lijepili sliku Djevice Marije po kundacima. Tako je, opet, religija zatrovala sve, uključujući i našu sposobnost rasuđivanja."

Hitchens često spominje hipokriziju u religijama, pa tako navodi istu kod šijita u Iranu: "Korist od hipokrizije imaju same mule koje izdaju dozvole za »privremeni brak« za koji se može dobiti venčani list koji važi samo nekoliko sati, nekada i na mestima posebno prilagođenim tome, a uz koji vas već spreman čeka i dokumenat o razvodu, koji možete potpisati čim završite posao. To bi se gotovo moglo nazvati prostitucijom…"

Autor je cijelo deveto poglavlje posvetio Islamu, odnosno Kuranu, tvrdeći da je sveta knjiga muslimana čista pozajmica iz jevrejskih i kršćanskih mitova: "Mađarski naučnik Ignjac Goldziher, da se pozovem na studiju koju je nedavno objavio Reza Aslan, bio je među prvima koji su pokazali da mnogi hadisi nisu ništa drugo do »stihovi iz Tore i Jevanđelja, dijelovi rabinskih izreka, drevne persijske maksime, fragmenti iz grčke filozofije, indijske poslovice, pa čak i gotovo doslovno ponavljanje Očenaša«. U hadisima se mogu naći veliki dijelovi manje ili više tačnih biblijskih citata, uključujući i parabolu o radnicima unajmljenim u posljednjem trenutku, i naredbu »neka tvoja lijeva ruka ne zna šta čini desna« (dakle, ova besmislena pseudomudrolija našla je svoje mjesto u dva sveta pisma)."

Uz to, on kritikuje islam da dana današnjeg nije imao istinitu reformaciju: Jedino islam nije imao reformaciju i do dana današnjeg svaka vernakularna verzija Kurana mora biti štampana paralelno s tekstom na arapskom. To bi trebalo da izazove sumnju čak i onih koji prilično sporo shvataju. Nešto kasnije on piše: "Bio sam i na molitvama u Maleziji, Indoneziji i Bosni gde muslimane koji ne govore arapski vređa to što vera koja želi da bude univerzalna privileguje Arape, arapski i arapske pokrete i režime."

Bog nije veliki je vrlo interesantno napisana i svako ko želi i može izdržati kritiku religija treba pročitati ovu knjigu, koja se može skinuti u vidu pdf-a na Peščanikovoj web stranici.