Bill Bryson je izuzetno humorističan pisac. Prije par mjeseci pročitao sam njegovu odličnu knjigu “Kratka historija gotovo svega” (A Short History of Nearly Everything) koju je napisao u spoznaji da ne zna gotovo ništa o nauci i njezinim dostignućima. Ovaj put sam pročitao “Neither Here Nor There” (Ni ovdje ni tamo), knjigu u kojoj opisuje svoje putovanje kroz Evropu početkom 1990-tih, ali u njoj se uveliko osvrće i na svoje putovanje Evropom nekih dvadeset godina ranije.

Bill Bryson je posjetio Norvešku, Kopenhagen, Pariz, Belgiju, Amsterdam, Njemačku, Italiju, Švicarsku, Lihtenštajn, Austriju, Jugoslaviju (tada je još uvijek postojala), Sofiju i Istanbul. Ne može se reći da Bill Bryson detaljno opisuje ljude i mjesta u koja dolazi, ali na vrlo duhovit način prikazuje svoje viđenje evropskih gradova, ljudi i njihovih tradicija. U Belgiji, na primjer, opisuje svoj susret sa nekim psom:

“The only time a dog will not attack me with a view to putting me in a wheelchair is when I’m a guest at someone’s house sitting on a deep sofa with a glass filled to the brim. In this case the dog – it’s always a large dog with a saliva problem – will decide he doesn’t want to kill me but to have sex with me. ‘Come on, Bill, get your pants off. I’m hot,’ he seems to be saying. The owner always says, ‘Is he bothering you?’, I love that, too. ‘No, Jim, I adore it when a dog gets his teeth around my balls and frantically rubs the side of my head with his rear leg.’ (p. 83)

Pisac u više navrata opisuje mentalitet i način življenja naroda koje posjećuje. Navešću njegov primjer Italijana kao narod koji je više nastrojen anarhiji nego strukturi i autoritetu:

“Even kidnappers in Italy can be amazingly casual. In January 1998, a gang of them kidnapped an eighteen-year old named Carlo Celadon. They put him in a six-foot deep pit in the earth and fed him, but they didn’t bother sending a ransom demand until – listen to this – the following October, nine moths after they took him. […] Eventually, two years and 100 days after they took him, the kidnappers released him.” (p. 173)

O Jugoslaviji nije pisao nešto pretjerano puno, osim što je nahvalio ljepotu Splita i Sarajeva, ali i to da mu se nije svidio Beograd (iako je nahvalio određenu grandioznost njegovih ulica i komunističkih monumenata), te svugdje prisutna indolentnost javnih radnika i nemarnost konobara, recepcionista… Dok se nalazio u Sarajevu, primjetio je da se građani Jugoslavije izgleda razvedre i nasmiješe samo navečer kada izlaze na korzo.

U Skandinaviji se osjećao opljačkanim, jer je za običnu kafu i sendvič davao basnoslovne sume, a u Kopenhagenu je čak napao recepcionarku jednog hotela zato što su mu naplatiti pokušaj korištenja telefona (veza nije nikada uspostavljena) i nije htio napustiti hotel dok mu nisu skinuli taj dio računa.

Iako je knjiga prepuna stereotipa o evropskim narodima (Nijemci uštirkani i bez humora, Švicarci konzervativni i ksenofobični, Francuzi negostoprimljivi, Austrijanci nacionalisti, Bill Bryson na jedan vrlo svjež način predstavlja Evropu i to kroz oči jednog stranca (Bryson je Amerikanac koji živi u Velikoj Britaniji) i svakako je preporučujem, ne samo zbog njegovog putopisa i mnogobrojnih dogodovština, nego i humora kojom ova knjiga zaista odiše. Garantujem da će se svaki čitalac gromoglasno nasmijati barem pet puta dok bude čitao ovu knjigu.