Kako spašavamo smrt od života ili ona povremeno bježi od nas

1.
Kad si jednog jugoslavenskog ljeta bio osunećen, došlo je do komplikacija, obliven krvlju, psovao si majku djevojci iz susjedstva koja te je pažljivo ali čvrsto držala prikovanog za krevet.
Ista djevojka je godinu-dvije ranije izvadila pet centi dugačko slomljeno staklo iz tvog desnog stopala i u naručju te odnijela do gradske bolnice.

2.
U ratu ti je granata preletjela tek nekoliko metara iznad glave. U ratu je vojnik ubio svog saborca dok je na pauzi čistio pušku. U ratu ste bez pušaka čuvali noćnu stražu.
U ratu si bio blizu sela u kojem je agresor poklao nedužne civile.
U ratu si bio u Gradačcu, gradu koji je neprijatelj bjesomučno napadao i granatirao, a nevini ljudi su ginuli bez ikakvog valjanog razloga.
U ratu si shvatio da Bosna ne izgleda samo kao Posavina, a ni da ljudi nisu nužno istog mentalnog sklopa.
U ratu si prošao kroz uništeno hercegovačko selo, koje je još uvijek gorilo zbog borbe tek sat ranije.
U ratu sme otac, brat i ti bili zaustavljeni iznad Mostara, jer niste imali valjanu propusnicu. Neki oficir vas je ipak pustio.
U ratu si sreo dosta neuračunljivih ljudi i gotovo svi su bili naoružani.
U rati ste svi mogli izgubiti živote i danas bi samo povremeno bili iskre poblijedljelog sjećanja.

3.
Dječaka izbjeglicu si spasio tako što si ga spustio sa jednog visokog češkog drveta.
U jeku češkosibirske zime, podigao si uzbunu jer si našao napuštenu bebu u kolicima ispred zgrade. U istoj zgradi si razgovao sa Glišom, čovjekom koji je znao mnoge jezike, a opet je bio čovjek u agoniji, jer nije mogao biti sa svojom porodicom. Bio si tada izbjeglica, a i on je, iako je bio samo prevodilac. Mnoge ste besane češke noći proveli dok je mudrim, blagim glasom govorio o umjetnosti, o svojoj djeci, o dragoj majci Ukrajini.

4.
Dosta kasnije, u jedinoj danskoj strmoj krivini auto ti je izbjeglo kontroli zbog klizavog puta, okrenulo se par puta i zaustavilo se centimetar od auta u kojem je sjedila jedna uplašena porodica.
Deset godina kasnije si imao ludu sreću što si već bio hospitaliziran kada si dobio upalu pankreasa. U komi, vidio si leteće brodove, one starinske sa palubom i jedrima. Kasnije ti je jedan prijatelj ispričao kako je jednom vidio kada je naš čovjek preminuo u izbjegličkom centru od istog napada, jer nije bilo blizu ljekara i adekvatne pomoći.

5.
Trunka komada sićušnog pijeska u moru… to smo svi mi pojedinačno,
u borbi za opstankom, za življenjem. Povremeno u bijegu od samih nas, ponekad u bijegu od onog što nas čeka. Spašavamo sebe od smrti i smrt od života… Tek komadić smo nevidljivog pijeska mi, a ipak nosimo neophodnu česticu stvarnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *