Sjećanje na početak rata

Evo pišem ovaj tekst, tačno u vrijeme kada Međunarodni sud pravde u Hagu izriče presudu u slučaju tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Iako ne znam kako će presuda izgledati, znam kao i većina bh. građana kako bi trebala zvučati. Inače, ovaj slučaj me uvijek podsjeti na početak rata i moje doživljaje tih prvih turbulentnih dana, ne zato što sam doživio genocid (jer nisam!), pa ću napisati malo o tome, što je svakako samo jedna kap u moru svih onih izrečenih i napisanih riječi i emocija o tim tragičnim danima na Balkanu.

Pripadam onoj nesretnoj generaciji balkanske mladeži koja je bila dovoljno odrasla da se sjeća starog sistema, ali ne i dovoljno stara da samostalno zakorača u postjugoslavensko doba. Eto, prva rečenica, a već zvuči patetično! To mi svakako nije cilj. Volio bih zapisati koju riječ koja se bavi o toj nesigurnoj situaciji, nekoj vrsti terre incognite, kada se osoba nađe na raskršću, ali ne (samo) sopstvenom, nego i društvenom, kulturalnom itd.

Kao što sam već spomenuo, imao sam šesnaest godina kada su JNA, Srbija i Crna Gora izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Sjećam se tog 17. aprila 1992. kada su pripadnici JNA, rezervisti i Arkanovci zauzeli grad. Uvijek će mi u sjećanju ostati slika nekoliko vojnih transportera zelene boje i vojnika koji su se bojažljivo pribijali uz njih. Valjda su se bojali snajperista s vrhova okolnih zgrada. Vojnici su galamili. Moj otac je bio ogorčen situacijom, pa se jednom prilikom, u znak protesta, pojavio na prozoru. Neko od vojnika je zagalamio da se skloni s prozora ili će pucati.

Sjećam se ekavice, beogradske i vojvođanske, kojom su mnogi vojnici govorili (ili tačnije, galamili), zato neka svako ide do đavola (da ne psujem sočnije) ko kaže da na Bosnu nije izvršena agresija iz susjednih nam država. Ali razlog zbog kojeg se moj otac pojavio na prozoru vjerovatno nisu bili stranci, nego komšije, šamački pravoslavci, koji su imali iste uniforme kao i agresori. Moj otac nije mogao shvatiti da njegov komšija ili poznanik, s puškom u ruci, može prijetiti njemu i njegovoj porodici. Vjerujem da se osjećao prevarenim i izdanim. Srećom, ne može se reći da su sve komšije preko noći postali agresori, daleko od toga. Naše komšije, Đorđe i Mara, Luka i Jela, su uradili sve da nas zaštite od eventualnih represalija i mnogo goreg. A dan-danas održavam kontakt s nekim šamačkim prijateljima.

A od snajperista, kojih su se kukavice, sakrivajući se iza transportera, pribojavale, naravno nije bilo ni traga.

Prvih tri dana agresije smo proveli u stanu iz kojeg nikako nismo izlazili, jer je i bio vanredno stanje. Više puta su ulazili vojnici u naš stan, u potrazi za oružjem. Sjećam se da je mama u jednom trenutku doživjela nervni slom. Tada su roditelji odlučili da odemo iz našeg grada u susjedni Gradačac. Trećeg dana okupacije, moj otac i susjed iznad nas, Đorđe, su organizovali konvoj automobila koji će Bošnjake i Hrvate izvesti iz Šamca na slobodnu teritoriju. Đorđe je predvodio taj tužni konvoj automobila, jer kao Srbin i bivši zaposlenik JNA je (možda) mogao intervenisati u slučaju incidenta ili ispitivanja vojnika na tih pet-šest kontrolnih tačaka do slobodne teritorije. Na putu do Gradačca sam vidio mnoštvo vojnika JNA i srpskih paravojnih formacija, a ono što me posebno zgrožava je što sam u jednom trenutku dok je jedan vojnik gledao u naše auto, ja sam podigao tri prsta.
I nakon petnaest godina od odlaska iz moga grada, gotovo u potpunosti se sjećam kako sam ostavio svoju sobu. Na stoliću u mojoj sobi su bili neki papira pa kojim sam nešto piskarao, muzičke kasete, olovke i sl. Prije samog polaska bio sam uvjeren da ću se vratiti u stan u roku od tri-četiri dana. Ah, ta pubertetska naivnost!

U Gradačcu su nas primili mamina rodica Ćera i njen sin Mensur. Zaista, nikada se nećemo moći odužiti za onu gostoprimljivost koju su tih turbulentnih mjeseci pružili meni, mom bratu i ocu. A zašto nisam mamu spomenuo, upitaće se neko. Vidite, mama je uistinu izašla s nama iz grada, ali se nakon nekoliko dana vratila u grad. Moja mama je do rata bila šefica u jednoj prehrambenoj prodavnici u centru grada. Nakon što smo mi izašli iz grada, Srbi su počeli pozivati sve nesrbe da se vrate u grad i da im niko ništa neće učiniti. Moja mama, kao veoma savjesna žena, je htjela da ode u Šamac i da, ako ništa drugo, preda ključeve od prodavnice. Sjećam se da ju je tata odvraćao od nakane, ali ju je prijateljica Mira ubjedila da je Šamac miran i siguran grad. Istog dana kada se vratila u Šamac, srpske vlasti su zatvorili sve ulaze grada. Može se reći da nas je mamina naivna odgovornost koštala devet mjeseci. Punih devet mjeseci brat, otac i ja nismo vidjeli mamu niti smo znali da li je živa, niti je ona išta znala o nama. Zamislite kako je biti u ratu, ne znaš kakva će tvoja sudbina biti i uz to ne znaš da li ti je mati živa!

U Gradačcu je nekoliko sedmica bilo mirno, Elvis i ja smo provodili te tople aprilske i majske dane u Ćerinoj kući, gradu i okolini. Noću su muškarci u našem dijelu grada držali straže, pa sam i ja ponekad s ocem provodio noći (makar one rane). Bio je to čudan osjećaj, bivati noću vani. Imao sam svega petnaest godina i vjerovatno nisam ni shvatao ozbiljnost situacije. Ama, svakako da sam shvatao, ali s ove perspektive sve mi to nekako izgleda naivno.
Ako se ne varam, sredinom maja su srpske snage napale Gradačac iz pravca Šamca, Modriče i Brčkog. Bio je to sunčan i topao dan. Sjećam se užasnih eksplozija granata koje su ispaljivali iz topova i tenkova. Kada je bombardovanje počelo, otac nije bio s nama. On i dajdža su bili u centru grada. Zapravo, kada su granate počele padati oko Zmajeve Gradine, njih dvojica su baš bili ispod same tvrđave. Bacili su se i na zemlju i sakrili iza jedne betonske ograde.
Najgori osjećaj je bio kada bi avioni bombardovali. Bombe i granate su padale u naselje gdje smo mi bili smješteni, a mi smo bili u prizemlju kuće, koja nije imala podruma! Suzbili bi se zajedno, brat i ja, na pragu neke od središnjih soba, što dalje od vanjskih zidova. Tek kasnije smo se prebacili u jednu od susjednih kuća koja je imala podrum. Nakon nekoliko sedmica, otac, brat i ja smo otišli u Toke, jedno selo nedaleko od Gradačca, gdje smo bili kod mamine familije. Također, nikada neću zaboraviti njihovu gostoprimljivost. Ne sjećam se koliko smo tu bili, ali ne vjerujem da smo ostali više od par sedmica. Odatle smo otišli Špionicu, naselje gdje je živjela očeva rodica. Tu smo ostali sve do septembra 1992. godine.

A prvu vijest o mami ćemo tek saznati tri-četiri mjeseca kasnije.

U septembru smo tata, brat i ja sjeli u auto i uputili se na izrazito opasan i težak put kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu. Preko Tuzle, Kladnja, Kaknja, Breze, Kiseljaka, Jablanice, Mostara, Splita, Šibenika, Zadra, Paga, Ogulina i Karlovca, došli do Zagreba, gdje smo jedno mjesec dana ostali kod očeve tetke Fatime i njenog muža. Na tom gotovo samoubilačkom putu smo doživjeli i vidjeli svašta. Kod Visokog nas je jedan bosanski vojnik upozorio “da ne idemo onim putem, jer vodi pravo do četnika”, u Kiseljaku smo doživjeli potpuno stanje mira i blagostanja (dok je Sarajevo bilo granatirano), negdje na planinama Bjelašnice smo vozili tek buldožerima prokopanim putevima i vidjeli nekakvo romsko naselje, oko Konjica smo prošli kroz neko spaljeno selo gdje su ratna dejstva prestala možda i samo sat prije našeg dolaska. Većina kuća je bilo srušeno ili zapaljeno, a pored jedne sam vidio jednu staricu kako plače. Kroz Mostar smo prolazili za vrijeme srpskog bombardovanja grada, tako da su granate padale u neposrednoj blizini naše putanje. Na izlazu grada nas je zaustavila postaja HVO-a i nije nas htjela pustiti dalje, jer nismo imali propusnicu HVO-a iz Tuzle. Ipak nekakav zapovjednik nas je pustio nakon nekoliko sati ispitivanja. Po ulasku u Hrvatsku smo prenočili na parkingu nekog motela. Sljedećeg dana smo došli u Split, kojim smo malo i prošetali. Navečer smo stigli u Zagreb. Cijelo vrijeme smo pokušavali stupiti u kontakt sa mamom u Šamcu, ali bez uspjeha.

Jedne hladne decembarske zore, na peronu jedne željezničke stanice u Pragu sam vidio mamu nakon devet mjeseci. Bio sam najsretnije dijete na svijetu.

I eto, odluči Međunarodni Sud pravde da Srbija nije direktno učestvovala u genocidu u Srebrenici, nego samo da je kriva što ga nije spriječila jer je mogla. Iako imam svega trideset godina, život me je naučio da je svašta moguće. Ko zna, možda rata nikada nije ni bilo. Možda su oni vojnici što sam mislio da su okupirali moj grad bili samo Titovi pioniri, mašući marama i papirnim zastavicama. Možda su oni transporteri u stvarnosti bili veliki automobili napravljeni od LEGO kockica, a možda uopšte i nisam otjeran iz mog grada, nego sam cijelo ovo vrijeme bio na godišnjem odmoru na Jadranskom moru. Zapravo, možda sam ovaj tekst trebao nazvati “Sjećanje na početak rata kojeg nikada nije ni bilo”.

Jebi ga, tako ti je kada čovjek previše igra video igrice, počne doživljavati ono što je vidio na računarskom ekranu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *