Moja fascinacija prema satima živi par decenija, a želja za skupljanjem nesvakidašnjih, jednostavnih satova je tek nedavno nastala. Posebnu slabost imam prema ruskim satovima, i to markama Vostok i Raketa. Neki dan sam primio paket iz Drezdena u kojem se nalazio najnoviji član moje male kolekcije – Vostok Amfibija sa mehanizmom 2416. Radi se o satu koji je namijenjen ruskoj mornarici (zato ime Amfibija), a može se nositi do 200 metara dubine.

Kao što sam već napisao, volim jednostavne satove, bez suvišnih elemenata i ukrasa. Iako Amfibija ne ispunjava u potpunosti te uslove, svidjela mi je jednostavnost dizajna i “iskrenost”. Kada ga vidiš, znaš šta dobivaš. Mislim da je fin detalj pet crvenih udubljenja na kruni sata, koje označavaju prostor u kojem se može podesiti datum (od oznake 8-12 sati), kao i crvena kazaljka sekundarka.

Međutim, izgleda da nemam široke ruke ruskih mornara, tako da mi je narukvica sata prevelika, čak i nakon njenog podešavanja. Jedino rješenje je da se smanji narukvica, a za to nemam odgovarajući alat. Znajući da mi od prijatelja djevojka studira za sajdžiju, nazvao sam ga i pitao da li mi to ona može srediti. Rekao je da ona nema taj alat u stanu, ali da može ponijeti sat u školu i tamo to uraditi. Dogovorili smo i vrijeme kada da predam sat Anji, ali u želji da što prije stavim “mornarku” na ruku, otišao u centar grada i obišao nekoliko urarskih trgovina, ali bezuspješno – u jednoj su čak slomili svoju aparaturu dok su pokušali regulisati narukvicu sata!

I dok sam šetao pješačkom ulicom i pričao Amri kako bi, ipak, najbolje bilo da odem do Srđanove djevojke, Anja je baš u tom trenutku prolazila pored nas. Mi o vuku, a vuk na vrata. Ispričao sam joj cijelu priču o mome dragom satu i polomljenom alatu u trgovini satova i naglas smo se smijali. Predao sam joj kutiju sa satom i rekao da dobro pazi na moju Amfibiju. A do sljedećeg petka nosim moju vjernu Seiko.