Dino F. Avdibegović

Članci označeni „siromaštvo“

Pogledah preksinoć fenomenalan dokumentarac Zeitgeist Addendum, nastavak isto tako odličnog filma Zeitgeist. U drugom dijelu film se bavi društvenim sistemom koji je baziran na resursima i tehnologiji, a koji bi trebao zamijeniti postojeći monetarni sistem. Ovaj film ukazuje na istinski izvor nestabilnosti na našoj planeti, a to je novac, odnosno monetarni sistem koji prouzrokuje ratove, siromaštvo i kriminal. Ovaj film bi trebao pogledati svako na ovoj planeti, jer otvara oči, produbljuje svijest i znanje, pa čak i ako gledalac ne vjeruje u sve teorije postavljene u njemu.

Evo mojih bilješki tokom gledanja filma:

• 1% stanovništva svijeta posjeduje 40% bogatstva planete
• 34.000 djece svijeta umire svaki dan od siromaštva i izlječivih bolesti
• 50% stanovništva Zemlje živi s manje od 2 dolara dnevna
• složenost finansijskog sistema je maska, stvorena da sakrije paralizirajuću strukturu koje čovječanstvo ima
• Federalne Rezerve SAD-a objavile “Modern Money Mechanics”
• samo 3% novca u SAD-u postoji u stvarnim novčanicama
• inflacija = skriveni porez stanovništva
• što je više novca, više je duga (money is debt, debt is money)
• kamata (interest) = količina novca koju treba vratiti bankama UVIJEK prelazi količinu novca koji je u opticaju
• bogatstvo će uvijek pripasti pojedincima i bankama
• novac se stvara iz duga = čovjek radi da bi otplatio dug. Ali ako se novac samo stvara iz posudbi (loans), kako društvo može ikada biti slobodno od duga?
• sistem ROPSTVO ZA PLATU
• banke su istinski  gospodari, zajedno sa vladama i korporacijama
• dug (debt) je oružje za osvajanje i porobljavanje društva, a kamata (interest) je glavna municija tog oružja.

1. faza: šalju se ekonomski plaćenici – mito, korupcija
2. faza: šakali (ruše vlast, atentat)
3. faza: vojska (invazija) = POROBLJAVANJE NACIJA I KRAĐA NJIHOVIH RESURSA I BOGATSTVA

• Korporatokracija je grupa individualaca koja vodi najveće korporacije. Oni kontroliraju medije, većinu političara, i često ulaze u vlade.
• - Njihov glavni cilj: povećati profit, bez obzira na društvo i okolinu
• “Al Qaida ne postoji, ali postoji propaganda koja uvjerava javnost u postojanje takvog entiteta. Zemlja koja stoji iza te propagande je SAD” – Pierre Henry Bunel (bivši franc. obavještajac)
• “Sve nacije su korumpirane, jer održavaju  postojeće institucije.” – Jacque Fresko, Project Venus
• Fašizam, socijalizam, kapitalizam, komunizam = novac, rad, konkurencija
• “Tehnologija riješava probleme, ne politika.”
• “Novac, politika i religija su lažne institucije. U monetarnom sistemu postoji samo profit.”
• Efikasnost, održivost i izobilje su neprijatelji profita. Mehanizam stvaranja nestašice stvara profit.
• Održivost i izobilje nikada neće biti moguće u profitno orijentiranom sistemu. Zato je nemoguće imati svijet bez ratova i siromaštva. Nemoguće je očekivati da se ljudi uistinu ponašaju moralno i pristojno.
• Project Venus nudi potpuno drugačiji sistem koji je osavremenjen najnovijim saznanjima.
• - ekonomija zasnovana na resursima
• plima, zalasna, talasna, solarna i vjetrena energija mogli bi snabdijevati svijet energijom zauvijek.
• geotermalna energija
• transport: Maglev tehnologija
• RAD – plaćeno ropstvo. Rođeni smo s uvjerenjem da živimo od sopstvenog znoja. To unazađuje ljude.
• Monetarni sistem mora nestati ili nikada nećemo biti slobodni kao ljudi i tehnologija će trajno biti paralizirana.
• Gotovo sve forme kriminala su posljedica monetarnog sistema, bilo direktno ili kroz nervozu zbog financijske nestašice.
• POTICAJ (incentive) – kada ljudi imaju pristup svim potrebama za život, poticaji bi se promijenili.
• OBRAZOVANJE – što su ljudi obrazovaniji, biće bolji život sviju nas.
• CIVILIZACIJA – patriotizam, vojska, oružje su znak da još uvijek nismo civilizirani.
• “My country is the world… and my religion is to do good.” – Thomas Paine (1737-1809)
• Moramo prestati podržavati sistem!
• www.thezeitgeistmovement.com

Blog Action Day organizuje već drugu godinu dan bloga, dan kada vlasnici blogova imaju mogućnost da zajedničkim snagama ukažu na određeni problem u svijetu i doprinesu većem fokusu na tematiku. Prošle godine sam pisao o okolišu, a ove godine je tema siromaštvo.

I šta ja mogu napisati što se o siromaštvu već nije napisalo milion puta? Da pišem o Africi nema smisla jer je tako mnogo drugih to uradilo dosta bolje i kompetentnije od mene. O beskućnicima, o kulturnoj neimaštini? Ne znam, ali sam siguran da treba pisati i, što je mnogo važnije, učiniti nešto kako bi se siromaštvo smanjilo, a na duže staze i iskorijenilo (uh, što sam ambiciozan!).

2003. godine sam bio u posjeti kod šuraka (supruginog brata) u Sarajevu. Sjećam se da sam tada htio da nabavim kakvu originalnu sliku ali nisam znao gdje i kako. On mi je rekao da nedaleko od njegove zgrade živi jedan čovjek i da je dobar slikar. Otišli smo zajedno sa njim do zgrade u kojoj je živio. U stvari, nije bilo riječ o zgradi nego o barakama koje su bile napuštene još od prije rata. Gradske vlasti su valjda izdale zabranu za stanovanje tu, ali, eto, šta da se radi kada se radi o krovu nad glavom, pa kakvim-takvim.

Ušli smo u više nego oronulu baraku i polako se popeli drvenim stepenicama na prvi sprat. Pod nama je sve škripalo, sjećam se kao da je jučer bilo. Shvatio sam da se na spratu nalazi nekoliko prostorija koje su ljudi pregradili i od njih napravili stanove. Neke od tih prostorija su bile prazne. Dok sam praznim pogledom gledao oko sebe, u meni se probudio užasan osjećaj srama i tuge kada sam vidio kako pojedini ljudi žive u Bosni u dvadeset i prvom stoljeću. Ne mogu reći da sam do spoznaje došao tek u tom trenutku, ali znati i vidjeti svojim očima mogu biti dvije sasvim različite stvari, barem po pitanju percepcije i shvatanja.

I dok smo posmatrali interijer stare zgrade, supruga i ja ostali smo bez riječi, vidno šokirani. Očekivao sam da će se svakog časa srušiti cijela građevina. Ali, srećom, to se nije desilo. Pokucali smo na vrata. Čovjek od četrdesetak ljeta nam je otvorio vrata i pozvao da uđemo. Prostorija je bila vrlo malih dimenzija u kojoj se nalazio kauč, nekoliko stolica, sto i ormar. To je bilo sve, barem tako mi je ostalo u sjećanju. Srce mi se paralo na pomisao da u tom prostoru, bez osnovnih uslova život, žive ljudi.

Svidio mi se čovjek. Bio je tih, nenametljiv i vrlo skroman, kako po riječima tako i po ponašanju. Živio je u siromaštvu, ali nije htio da prosi ili krade, nego je pokušao da živi od sposobnosti i umijeća koje je imao u glavi i nosio u rukama. Znao je slikati i s time je pokušao prehraniti svoju porodicu. Imao je dovoljno prkosa i ponosa da živi pošteno i dostojanstveno, a ne da, poput mnogih drugih, krene stranputicom i bavi se protuzakonitim i nehumanim radnjama.

Upitao me je šta želim da naslika. Nakon kraćeg razmišljanja, rekoh mu da mi naslika Posavinu, moju ravnicu. On me upita je li ravnicu, pašnjake i potoke, a ja mu samo klimnuh glavom. Reče da će slika biti gotova za nekoliko dana. Još nekoliko minuta smo pričali sa slikarom, a onda smo se pozdravili i izašli iz prostorije. Bi mi tako teško dok sam prolazio mračnim hodnikom sablasne zgrade, bi mi žao i slikara i njegove porodice jer to oni ne zaslužuju. Uostalom, ko zaslužuje siromaštvo? Ipak, osjećao sam veliku tugu jer slikar je zaista bio dobar čovjek kojem je rat “podario” da se pati i muči a sa njim i njegova porodica.
I zaista, nekoliko dana kasnije otišao sam do slikara i tamo me čekala Posavina na platnu. Upitao me da li mi se sviđa. Bio sam oduševljen, jer je zaista pogodio posavski pejsaž (iako stereotipno) sa pašnjacima, sijenom i potokom, ali tako smo se i dogovorili prvog dana. Platio sam čovjeku, pozdravio se i izašao sa slikom u ruci.

Ono što htjedoh da napišem u vezi ovog slikara je to da siromaštvo ne bira koga će uzeti pod svoje okrilje. Ono pogotovo boli kada ga vidiš svojim očima. Čovjek bude uzbuđen kada vidi potresne slike na televiziji, ali kada ih doživi uživo, to ostavlja mnogo jači osjećaj.

Od tada supruga i ja smo prilično aktivni u davanju novca u dobrotvorne svrhe, a ubrzo nakon posjete Bosni prijavili smo se i u jednu izuzetno humanu dansku organizaciju “Bez Tate” koja pomaže srebreničkim porodicama koje su ostale bez muževa, očeva i sinova. Međutim, iako “bolje išta nego ništa”, opet osjećam grižu savjest jer je moja pomoć pasivnog karaktera. Zaista cijenim ljude koji aktivno (prolijevajući sopstveni znoj) doprinose u borbi protiv siromaštva i mizerije. Tom nelagodnom osjećaju doprinosi i svjesnost da živim u društvu blagostanja, dok milioni ljudi u svijetu svakodnevno preživljava.

Neki dan sam prolazio pored autobusa koji je u funkciji mobilne biblioteke. Taj autobus, pun knjiga, muzike i filmova, dolazi u moje naselje svakog četvrtka kako bi olakšao stanovnicima ovog dijela grada prilaz knjigama, iako se glavna gradska biblioteka nalazi svega tri kilometra. I dok meni gotovo u pravom smislu riječi donose knjige pred kućna vrata, milioni djece i mladih u svijetu nema mogućnosti ni da nauče čitati i pisati. To je nešto što me uvijek rastuži, a ponekad i razbjesni, kada pomislim na nepravednu raspodjelu bogatstva i informacije u svijetu.

Ipak, nadam se da će u skorije vrijeme i ta raspodjela biti uravnotežena, da će sva djeca u Africi imati mogućnosti naučiti pisati i moći imati normalan doručak, i da će slikar i njegova djeca imati čvrst krov nad glavom i mogućnost ostvarivanja normalnog života, ali i da ćemo mi, obični smrtnici, češće pomisliti na privilegiranost u kojoj se nalazimo u odnosu na druge i uzeti istinsku odgovornost u svoje ruke, makar to koštalo malo više truda, znoja i dragocjenog nam vremena.