Knjigu su napisali dva vodeća bh. pisca, publicista Ivan Lovrenović i pisac Miljenko Jergović. Ovo djelo je podijeljeno u tri dijela. U eseju “Sam u Bosni” Jergović nas upoznaje sa likom i djelom Ivana Lovrenovića. On ujedno na vrlo vješt način dočarava dešavanja koja su vodila ka ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno nakane srbijanskog predsjednika Miloševića i hrvatskog predsjednika Tuđmana da podijele Bosnu i Hercegovinu što je rezultiralo velikoj tragediji u kojoj su nastradile hiljade nevinih žrtava. “U Sarajevu i u Bosni bilo je vrijeme strepnje i straha. Postalo je izvjesno da će biti rata, ali se nije znalo ni kakvoga rata, ni tko će ga sve, i protiv koga, voditi.”[p. 22]

Drugi dio knjige je tzv. biografski intervju u kojem se, kroz otvoren razgovor, upoznajemo sa Lovrenovićevim gotovo cjelokupnim životom, sa jako mnogo detalja i trenutaka iz njegove prošlosti. Kroz Lovrenovićevu prošlost, upoznajemo i njegovu porodicu, npr. baku i djeda, te kako su oni razmišljali u svoje doba. “Bakina ‘politika’ bila je manihejski jednostavna, ona je sve djelila na naše i njihove, na nas i njih.” [p. 44]

Lovrenović je spominjao i djedova razmišljanja o načinu življenja njegovih sugrađana druge vjere: “Divio se, recimo, načinu na koji Muslimani umiju napraviti užitak s malim: akšamluk s mrvom sira, kriškom paradajza, poluokom rakije, teferič na livadi, u hladu, uz tekuću vodu..:” [p. 137]

Lovrenovićevi osvrti na osobnu prošlost daje nam suptilnu sliku nekadašnjeg života u Bosni i Hercegovini, ali i međuljudskih i međuetničkih odnosa, tako da, naravno, navodi i onu manje tolerantnu stranu, tj. kakve su se pogrde i psovke iznosile naspram Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Bilo mi je interesantno čitati o Lovrenovićevom zatvaranju za vrijeme Jugoslavije, a posebno me dojmila, pa i nasmijala, jedna anegdota u  kojoj Lovrenović spominje jednog svog cimera, Alojza, koji je bio profesionalni provalnik. Alojz je sljedeće rekao kada je vidio Lovrenovićev papir za pritvaranje: “Au, protiv naroda i države, e žao mi je, mene čeka sigurnih pet godinica, a ali s tobom se ne bih mijenjao nipošto…” [p. 80]  

Lovrenović nam također otkriva njegov ambivalentan stav prema Titu. On mu najviše zamjera što je bio privrženik lenjinističkog načina političkog mišljenja i vladanja, te da je 1971. propustio šansu da podrži reformiste i Jugoslaviju okrene prema demokratiji i Evropi. [p. 86]

Dobar dio razgovora otpada, naravno, na situaciju u Bosni i Hercegovini, a Lovrenović govori i o “muslimanskom” pitanju u Jugoslaviji, odnosno identitetu Bošnjaka. “… sve tamo od odlaska Osmanskoga Carstva i dolaska Austrije 1878. godine pa do prvih decenija komunističke Jugoslavije, te ljude se na razne načine pokušava, nekad vrlo agresivno, nekad umiljato-prijetvorno, pretopiti u nešto drugo, u nešto što oni nisu, i činjenica da to pretapanje nije uspjelo najbolje govori da su, ako ništa drugo, uvijek jako dobro znali – što nisu, kao i da su uvijek imali itekako budnu svijest o tome. Govorio sam ti već o maniji popisivanja i izjašnjavanja u ranim godinama Jugoslavije. Živo se sjećam: sjedimo u školskim klupama, možda u drugom, trećem razredu niže realne gimnazije (to je pedesetpeta, pedesetšesta), ulazi direktor s nekakvim tefterima i počinje strogo prozivanje s jednim pitanjem: što si po nacionalnosti. Svi Srbi odgovaraju tečno i snokta, Hrvati tiše i malo kao gledajući preda se, ali bez dileme. Od Muslimana samo jedan spremno odgovara: ‘Srbin’, dok svi ostali šute pa im se pitanje mora ponavljati te direktor postaje nervozan a to je opasno jer onda hoće i da zgrabi za uši i dušmanski drmusa ili da opali težak šamar po lijevom i po desnom obrazu. Moj najbolji drug i komšija i nakon trećeg pitanja šuti, a onda direktor ljutito zaključuje proceduru i upisuje “odgovor”: “Srbin, ja šta si nego Srbin!” [p. 89-90]

Glavnica knjige je njezin treći dio, Lovrenovićeva “Dvadesetjedna teza”, u kojim autor izlaže pregled svojih analiza savremene Bosne i Hercegovine. On kreće sa uvodom i kritikom uređenje dejtonske Bosne i Hercegovine, tj. on smatra da je Dayton onemogućio domaćoj političkoj strukturi da ostvari puni razvoj i osamostaljenje, te da je zemlju ostavio u vječnoj adolescenciji. On također kritikuje međunarodnu zajednicu da je svjesno napravila permanentni status quo, kako bi ona mogla da djeluje u svakom trenutku onako kako joj je po volji: “stanje neizvjesnosti i stagnacije – jedini ‘smišljeni’ plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom.” [p. 153]

Ivan Lovrenović onda analizira etnički i individualni identitet u BiH, srpsku i hrvatsku etnopolitiku, ali i važnu ulogu Bošnjaka kao aksiom opstojnosti Bosne i Hercegovine. Autor također analizira to balkansko prokletstvo kroz stoljeća – težnju za dominacijom nad drugima, od Turaka, preko Austrougara, srpske kraljevske Jugoslavije, Pavelićeve NDH, pa do komunističke Jugoslavije u kojoj je dominirao srpski kulturni unitarizam. On naravno završava tezu sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini: u Republici Srpskoj imamo nacionalnu dominaciju Srba nad Bošnjacima i Hrvatima, a u Federaciji BiH na razini entiteta dominaciju Bošnjaka i Hrvata nad Srbima, Bošnjaka nad Hrvatima, te u pojedinim kantonima dominaciju većinske nacije nad manjinskom. [p. 174]

U sljedećih nekoliko teza Lovrenović majstorski analizira neke od važnijih bosanskih boljki, a to je strah (kao osnovni refleks, koji upravlja političkim odnosima između tri etničke zajednice u BiH) te tri kulturna nacionalizma – gdje je srpski nacionalizam, po pretenzijama nenadmašiv, uvijek negirao jezike, identitete i literaturu susjednih naroda; gdje je hrvatski uvijek osjećao mitsku ugroženost od srpske kulture, ali i vodio politiku asimilacije i nepriznavanja zasebnosti prema Bošnjacima, te modernog bošnjačkog nacionalizma koji ima sve tipske pojave nacionalizma i ekskluzivizma.

Ma kako crna i distopijska slika Lovrneovićeve Bosne i Hercegovine nam bila, on u svojim tezama i analizama daje i odgovor, pa i rješenja bosanskog etničko-političkog mrcvarenja, a to je da narodi Bosne i Hercegovine trebaju prvo imati osjećaj samokritičnosti, odbaciti strah od kompromisa, te prihvatiti druge identitete onakvim kakvi jesu.

Lovrenović knjigu završava svojim esejističkim portretima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Ovo je knjiga koja je od historijske važnosti za shvatanje prošlosti i sadašnjosti države Bosne i Hercegovine, te identiteta njenih naroda.

Pogledah preksinoć fenomenalan dokumentarac Zeitgeist Addendum, nastavak isto tako odličnog filma Zeitgeist. U drugom dijelu film se bavi društvenim sistemom koji je baziran na resursima i tehnologiji, a koji bi trebao zamijeniti postojeći monetarni sistem. Ovaj film ukazuje na istinski izvor nestabilnosti na našoj planeti, a to je novac, odnosno monetarni sistem koji prouzrokuje ratove, siromaštvo i kriminal. Ovaj film bi trebao pogledati svako na ovoj planeti, jer otvara oči, produbljuje svijest i znanje, pa čak i ako gledalac ne vjeruje u sve teorije postavljene u njemu.

Evo mojih bilješki tokom gledanja filma:

• 1% stanovništva svijeta posjeduje 40% bogatstva planete
• 34.000 djece svijeta umire svaki dan od siromaštva i izlječivih bolesti
• 50% stanovništva Zemlje živi s manje od 2 dolara dnevna
• složenost finansijskog sistema je maska, stvorena da sakrije paralizirajuću strukturu koje čovječanstvo ima
• Federalne Rezerve SAD-a objavile “Modern Money Mechanics”
• samo 3% novca u SAD-u postoji u stvarnim novčanicama
• inflacija = skriveni porez stanovništva
• što je više novca, više je duga (money is debt, debt is money)
• kamata (interest) = količina novca koju treba vratiti bankama UVIJEK prelazi količinu novca koji je u opticaju
• bogatstvo će uvijek pripasti pojedincima i bankama
• novac se stvara iz duga = čovjek radi da bi otplatio dug. Ali ako se novac samo stvara iz posudbi (loans), kako društvo može ikada biti slobodno od duga?
• sistem ROPSTVO ZA PLATU
• banke su istinski  gospodari, zajedno sa vladama i korporacijama
• dug (debt) je oružje za osvajanje i porobljavanje društva, a kamata (interest) je glavna municija tog oružja.

1. faza: šalju se ekonomski plaćenici – mito, korupcija
2. faza: šakali (ruše vlast, atentat)
3. faza: vojska (invazija) = POROBLJAVANJE NACIJA I KRAĐA NJIHOVIH RESURSA I BOGATSTVA

• Korporatokracija je grupa individualaca koja vodi najveće korporacije. Oni kontroliraju medije, većinu političara, i često ulaze u vlade.
• - Njihov glavni cilj: povećati profit, bez obzira na društvo i okolinu
• “Al Qaida ne postoji, ali postoji propaganda koja uvjerava javnost u postojanje takvog entiteta. Zemlja koja stoji iza te propagande je SAD” – Pierre Henry Bunel (bivši franc. obavještajac)
• “Sve nacije su korumpirane, jer održavaju  postojeće institucije.” – Jacque Fresko, Project Venus
• Fašizam, socijalizam, kapitalizam, komunizam = novac, rad, konkurencija
• “Tehnologija riješava probleme, ne politika.”
• “Novac, politika i religija su lažne institucije. U monetarnom sistemu postoji samo profit.”
• Efikasnost, održivost i izobilje su neprijatelji profita. Mehanizam stvaranja nestašice stvara profit.
• Održivost i izobilje nikada neće biti moguće u profitno orijentiranom sistemu. Zato je nemoguće imati svijet bez ratova i siromaštva. Nemoguće je očekivati da se ljudi uistinu ponašaju moralno i pristojno.
• Project Venus nudi potpuno drugačiji sistem koji je osavremenjen najnovijim saznanjima.
• - ekonomija zasnovana na resursima
• plima, zalasna, talasna, solarna i vjetrena energija mogli bi snabdijevati svijet energijom zauvijek.
• geotermalna energija
• transport: Maglev tehnologija
• RAD – plaćeno ropstvo. Rođeni smo s uvjerenjem da živimo od sopstvenog znoja. To unazađuje ljude.
• Monetarni sistem mora nestati ili nikada nećemo biti slobodni kao ljudi i tehnologija će trajno biti paralizirana.
• Gotovo sve forme kriminala su posljedica monetarnog sistema, bilo direktno ili kroz nervozu zbog financijske nestašice.
• POTICAJ (incentive) – kada ljudi imaju pristup svim potrebama za život, poticaji bi se promijenili.
• OBRAZOVANJE – što su ljudi obrazovaniji, biće bolji život sviju nas.
• CIVILIZACIJA – patriotizam, vojska, oružje su znak da još uvijek nismo civilizirani.
• “My country is the world… and my religion is to do good.” – Thomas Paine (1737-1809)
• Moramo prestati podržavati sistem!
• www.thezeitgeistmovement.com

SEDAM DOKAZA DA BH. GRAĐANI NE ŽELE PROMJENU: DA, MI NEĆEMO

Postoji pretpostavka, u medijma i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku. Ima nešto skoro mistično u životnom stilu većine bh. građana. Broj sedam ima svoju mitsku povijest: krišćanstvo trvdi da je bog stvorio zemlju za sedam dana, govori se o sedam smrtnih grijehova; islam i judaizm govore o sedam nebesa.

U Bosni i Hercegovini možemo govoriti o sedam stanja društvenog duha zbog kojih nam je ovako kako nam je. Ovi dokazi su izvedeni iz društvene prakse. Prva tri dokaza spadaju u sferu političkog mišljenja:

1. «Dobro je, samo nek ne puca!» – Mir se u BiH shvata kao odsustvo rata. Sve dok te neko ne ubija, ili tebe ne tjera da ubijaš – život je dobar. Mir se ne shvata kao napredak, kreativnost i inventivnost. Mir se shvata isključivo kao odsustvo fizičke prinude.

2. «Izdržao je Mujo i gore!» – Ovaj pricip herojstva u trpnji obezbjeđuje da nema želje za bilo kakvim individualnim ili društvenim napretkom. Kapacitet Muje da trpi je neograničen.

3. «Ne talasaj» – Ukoliko neki pojedinac i poželi da akcijom provede promjenu, aktivira se društveni princip «Ne talasaj». Društveno okruženje se obrušava na pojedinca, demontira njegovu ili njenu akciju koja vodi promjeni i teži da pojedinca vrati u mediokritesku ravan poznatu pod imenom «Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane».

Slijedeći dokaz pripada sferi duhovnosti: 4. «Ako bog da» – Primjena uzrečice «ako bog da» u svakodnevnom jeziku poprimila je razmjere panademije. «Ako bog da» pokriva sve od ekonomskog prosperiteta do seksa. Polaganje ispita na fakultetu, zakazana kafa za sutra popodne, politički napredak, sportska kladionica, izgradnja auto-puta – zapravo sve – zavisi od božije volje. Ovaj komotni determinizam oslobađa odgovornosti za bilo koju akciju. Sve je u božijim rukama, pa tako nema potrebe za bilo kakvim planom, strukturom, ili, ne daj bože, zalaganjem. Prebacujući na boga da se brine da li će im zagorjeti ručak, da li će im dijete postati narkoman ili da li će vlada povećati porez, Bosanci i Hercegovci su uspješno skinuli sa sebe svaku odgovornost za vlastiti život.

Slijedeća dva dokaza su iz domena ekonomskog razvoja: 5. «Ne mogu oni mene malo platit kolko ja mogu malo radit.» – Ova drevna bosansko-hercegovačka izreka opisuje ekonomsku mudrost stanovnika jedne od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Nije poznato da se ovakva ekonomska misao pojavljuje i u jednom drugom svjetskom jeziku, osim u bosanskom, srpskom i hrvatskom.

6. «Nema ja vremena da radim» – Moderna bussines misao u BiH bilježi još jedan doprinos svjetskim ekonomskim teorijama. Ovaj misaoni dijamant, koji transcendira logiku i fiziku, uspješno devastira svaku do sada poznatu ekonomsku doktrinu. Princip «Nemam ja vremena da radim» nastao je krajem 20. stoljeća u BiH kao progresivni bh. pogled na tranziciju ka slobodnom tržištu. U svakodnevnoj praksi očituje se u i u slijedećim formulama: «Daj meni i daj odmah!», «Pare dolaze same, samo treba skontat kako!» i «Previše sam ja pametan/a da bih radio/la.»

Sedmi dokaz je iz domena fizike i oslanja se na Opću teoriju relativnosti: 7. «Ma» – Početak rečenice sa «Ma, …» omogućava dosljedno rušenje svakog struktuiranog napora . «Ma,..» obezvrijeđuje svaki rad, odluku, svaki konstruktivni pokušaj i svaki izniman rezultat. «Ma, daj, šta on ima doktorirat, a ja išo s njim u školu?»; «Ma, hajde popi, ba, jaro!» (npr. upućeno liječenom alkoholičaru); «Ma, ne mogu se ja njoj zamjerat…», i mnogi drugi primjeri uvijek su u funkciji relativizianja svakog idividualnog ili kolektivnog napora. Riječ «Ma» je riječ-zločinac i morala bi biti stavljena izvan zakona.

Žalosno je što Evropa nikako da prihvati fatalnu privlačnost ovih sedam stupnjeva duhovnog razvitka u BiH. To je ista ona Evropa koja radi od jutra do mraka, a i vikendom, ta anti-neradnička, racionalna, bosnofobična Evropa! Ta Evropa koja njeguje svoju demokratiju, svoju nauku i umjetnost, koja ima auto-putove, parkove, bazene i sportska igrališta. Mi u takvu Evropu nećemo!

Priznajem, poprilično sam suzdržan po pitanju realnog učinka koji Obama može da napravi kao predsjednik Amerike. Mislim da će mu primarni ciljevi biti oporavak američke ekonomije (a time i svjetske), zatvaranje skandaloznog zatvora na Guatanamu i pokušaj da se nađe trajno rješenje za mir na Bliskom istoku. Mislim da će ovim pitanjima posvetiti najveću pažnju, a također vjerujem da će vrlo brzo po dolasku u Bijelu kuću dekretom zatvoriti zatvor na Guatanamo. S ovim poduhvatom će gotovo automatski poboljšati okaljani ugled SAD-a ne samo u arapskim, azijskim i afričkim zemljama, nego i među zemljama koje su saveznice i tradicionalno bliske Americi.
O ostala dva problema će se svakako valjano pozabaviti, ali s obzirom da nije sve (samo) do njega i njegove vlade, ne može se unaprijed govoriti o stopostotnom uspjehu dolazećeg predsjednika. Naravno da se nadam da će oba problema uspješno riješiti, ali ostaje da se vidi.

Volio bih da griješim, ali bojim se da će Obamina administracija staviti balkansko pitanje u drugi plan. I dalje će podržavati kosovsku nezavisnost, a pribojavam se da Amerika i dalje prepustiti Evropskog uniji da rješava zamršeni bosanski čvor, koja naravno nije ni sposobna niti voljna za takav poduhvat. Ono što ohrabruje je svakako da je Hillary Clinton državni sekretar (ministar vanjskih poslova), a Joe Biden podpredsjednik države. Oboje odlično poznaju prilike na Balkanu i osobe su koje su bile, barem važi za Bidena, direktno uključene u neka od ratnih dešavanja na Balkanu tokom devedesetih prošlog stoljeća.

Pitanje je da li će Barack Obama ispuniti milione iščekivanja i nadanja, da li će spasiti Ameriku od ekonomskog kolapsa, da li će za njegovog vladanja doći do palestinske države i da li će američka administracija aktivno učestvovati da se bosanska država oslobodi nacionalističkih i separatističkih snaga (kako unutar tako i iz susjednih zemalja) i krene prema potpunoj normalizaciji.

Šta će Barack Obama moći uraditi za četiri godine svoga mandata ostaje da se vidi, ali historijska je činjenica da nijedan američki predsjednik nije napravio ogromna skretanja u američkoj politici. Ali uvijek postoji prvi put…

POKRET LIBERALNIH SRPSKIH PATRIOTA BOSNE I HERCEGOVINE

Osnivamo Pokret u prelomnom trenutku istorije Bosne i Hercegovine, kada srpski narod bira između okretanja ka budućnosti i bezumne inatne srpske politike koja zbog ličnih interesa i profiterstva koncepcijski urušava budućnost srpskog naroda u BiH.

Srpska politika u BiH je pogrešno postavljena od samog početka, kada su urušene civilizacijske vrline srpskog naroda koji je otvoren, progresivan, human, kulturan, napredan, gostoprimljiv, kosmopolitski, dostojanstven, pošten, častan, korektan, pravedan, svjetski priznat i demokratski, i umjesto toga su kreirali srpsku politiku koja je bila ksenofobična, kriminalna, primitivna, zločinačka, nerazumna, neracionalna, od svijeta odbačena, nedemokratska i neprihvatljiva.

Blistavu istoriju srpskog naroda s početka 20 vijeka prikazanu kroz Balkanske ratove i herojsku epopeju srpskog naroda u prvom svjetskom ratu, te ogroman doprinos srpskog naroda u antifačističkom oslobodilačkom pokretu u drugom svjetskom ratu, su ukaljalji i zamrljali bezumnici Milošević, Karadžić, Mladić i drugi. Bezumnici su nanijeli veliku mrlju na srpski blistavi oreol i ostavili budućim generacijama teško breme genocida u Srebrenici, granatiranja Sarajeva, etničkog čišćenja i mnogih drugih necivilizacijskih činjenja i ne činjenja.

Budućnost srpskog naroda u BiH zavisi isključivo od raskidanja svih veza sa bezumnicima i njihovom epohom, priznavanje grešaka iz bliske prošlosti i okretanja novog lista budućnosti.

Aktuelne političke elite koje nastavljaju ili predstavljaju kontinuitet sa bezumnicima su još veći bezumnici, jer to čine sa ove vremenske distance, što znači da su dobro inficirani virusom bezumlja i neracionalnosti, tj. nepameti.

Liberalni srpski patrioti će se zalagati za kulturno, obrazovno, ekonomsko, sportsko, ekološko uzdizanje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini na putu tolerancije, časti, napretka i poštenja do evropske i svjetske budućnosti integrisanog i priznatog srpskog naroda.

Proglašavamo krivim one:

1. Koji svojom politikom kaljaju srpsko ime opravdavajući zločine počinjene u ime srpskog naroda nad nedužnim civilima druge vjere i nacije, koji kao takvi nisu u stanju da doprinesu pravdi i utvrđivanju ni srpskih žrtava jer nemaju kredibiliteta. Žrtva je žrtva bez obzira na naciju i vjeru i ko to ne shvata ne treba tim da se bavi,

2. Koji svojom politikom zanemaruju Srbe u FBiH i istočnoj RS,

3. Koji dobijaju glasove populističkom politikom,

4. Koji smtraju da je srpski narod primitivan, pa mu u skladu s tim serviraju primitivnu, bahatu, agresivnu i vulgarnu retoriku,

5. Koji vladaju strahom, koji proizvode strah srpskom narodu upotrebljavajući sistem i poluge vlasti, zloupotrebljavajući medije i ograničavajući demokratiju,

6. Koji zaustavljaju i usporavaju proces nacionalnog ozdravljenja i otrježnjenja, te otežavaju proces evropskih integracija, naročito svoje nečinjenje pravdajući upiranjem prsta u krivicu drugih naroda. Ovo traženje trna u oku drugog, pored balvana u sopstvenom oku je jedna od najvećih mana i prevara srpske političke elite spram srpskog naroda u BiH.

7. Koji svojom pogrešnom politikom podstiču konstantno iseljavanje Srba iz BiH u Srbiju, naročito iz istočne BiH i tako za 20 godina pretvaraju BiH u nacionalnu državu Bošnjaka sa 65-70% većine,

8. Koji svojim kriminalnim aktivnostima sa pozicije vlasti onemogućavaju Banja Luku da postane istinski ekonomski centar i lider evropskog približavanja u BiH, već je pretvaraju u ’’feud’’, vlasništvo jednog čovjeka,

9. Koji bezumno i slijepo, kao što Domanović opisuje u ’’Slijepom vođi’’, akcentiraju tvrdoglavo očuvanje nadležnosti entiteta, dok se paralelno urušavaju ključni interesi srpskog naroda u BiH, a to su: natalitet, obrazovanje, kultura, umjetnost, nauka, ekonomija, sport, evropske integracije, itd. Institucije su podređene i prilagodljive interesima naroda, a ne obratno. Očuvanje institucije ili nadležnosti radi njih samih i radi bogaćenja pojedinaca je slijepa politika.

10. Koji proizvode i podstiču sukobe sa druga dva naroda u BiH, jer je to put svođenja srpskog naroda u BiH na zanemarljiv procenat i to u miru. Jedini interes srpskog naroda u BiH je saradnja sa druga dva naroda u BiH, što brža integracija u EU i ekonomsko-kulturni razvoj kao posljedica integracija. Sve drugo, osionost i druge inatne prepoznatljive srpske mane će puniti i dalje Srbiju Srbima iz BiH i tako zapečatiti budućnost bosanskih Srba.

Pokret liberalnih srpskih patriota će kazniti sve srpske političare i političke elite koji ugrožavaju srpske nacionalne interese djelujući kroz jednu ili više od gore pobrojanih odlika pogrešne srpske politike.

Pozivaju se svi slobodoumni i razumni Srbi iz BiH da pristupe Pokretu liberalnih srpskih patriota i mole se za razumjevanje što će Pokret u prvoj fazi svog djelovanja biti tajna organizacija, jer je to neophodno zbog nedemokratskih vlasti u RS-u spremnih na različite vrste bezumnih akcija i ekstremnih muslimanskih grupa kojima ne odgovara izvođenje srpskog naroda na pravi put.

Svi zainteresovani će uskoro biti obavješteni o načinu pristupanja Pokretu i modalitetima djelovanja u prvim fazama tajnog djelovanja organizacije.

S poštovanjem i srećan nam početak dugog puta,

Pismo potpisuje:
Prvi medju jednakima (do održavanja prve reformatorske skupštine srpske politike u BiH

Kodno ime: Dositej

• u Sarajevu, trg Oslobođenja (ispred Ekonomskog fakulteta)
• u Tuzli, novi trg na Korzou (kod Ismeta i Meše).

Cilj skupa je ukazivanje na problem diskriminacije velikog broja građana i građanki Bosne i Hercegovine koji se ne osjećaju i ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Osim što predstavljaju etničku manjinu u zemlji sa kojom se identifikuju, građani i građanke koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci izloženi su diskriminaciji koju predviđa i sam Ustav Bosne i Hercegovine.

Postojeći politički sistem, temeljen na Ustavu, uspostavlja i legalizuje diskriminaciju svih građana i građanki koji nisu pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, a koja se naročito odnosi na izbor članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda Bosne i Hercegovine. Također, svjedoci smo da se politika ove zemlje kroji prema nacionalnom ključu, prilikom čega su potpuno zanemarena osnovna ljudska i građanska prava u nastojanjima da se zadovolje. Malo je ustava u svijetu koji predviđaju koji predviđaju diskriminaciju kakvu predviđa Ustav Bosne i Hercegovine, a koja se protive i samoj Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (član 14.), te Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (članovi 25. i 26.). Podsjećamo da je Bosna i Hercegovina potpisnica obje konvencije, koje su čak inkorporirane i u Ustav naše zemlje.

Mi, građani i građanke, ove zemlje koji se osjećamo kao Bosanci i Hercegovci, zahtijevamo Ustavom definisan, ravnopravan položaj u našoj zemlji. Koliko god razumijemo uslove u kojima je Ustav Bosne i Hercegovine napisan, toliko smo odlučni u svom nastojanju da izborimo jednaka prava. Odlučni smo suprostaviti se etnonacionalnim elitama i oligarhijama koje godinama vješto kroje vjerske i nacionalne torove kojima će suvereno vladali. Svojim nastojanjima ne želimo produbljavati i stvarati nove podjele već utjecati na stvaranje novih i pravednijih ustavnih i zakonskih rješenja koja će garantovati jednakopravnost svim građanima Bosne i Hercegovine. Ovo je način na koji započinjemo našu borbu protiv nacionalizma, mržnje, podjela i segregacije. Želimo jasno reći da želimo živjeti u društvu koje će se temeljiti na ljudskim i građanskim pravima i slobodama, uz poštivanje identiteta svakog pojedinca.

Zato pozivamo sve građane i građanke koji se osjećaju kao Bosanci i Hercegovci, te sve one koji nas podržavaju, da nam se pridruže na prvom skupu pripadnika i pripadnica bosanskohercegovačke nacionalnosti u utorak, 25. novembra, u 12 sati:

- u Sarajevu, trg Oslobođenja (kod ispred Ekonomskog fakulteta)

- u Tuzli, novi trg na Korzou (kod Ismeta i Meše).

Napomene za skup:

Skup u Sarajevu finansiran je i organizovan isključivo od građana i aktivnih članova grupe “Želim se izjašnjavati kao pripadnik/ica bosanskohercegovačke nacionalnosti“, a organizacija istog u Tuzli finansijskim sredstvima Omladinskog pokreta Revolt. Ukoliko na skup dođete sa određenim simbolima (zastave, majice itd.), molimo Vas da to budu samo zvanična obilježja države Bosne i Hercegovine. Na skupovima u Sarajevu i Tuzli biti će organizovana peticija koju ćete na jednostavan način moći da se potpišete i jasno izjasnite kao pripadnica/ik bh. nacionalnosti.

Neformalna grupa građana, pripadnika/ca bosanskohercegovačke nacionalnosti, okupljena na Facebooku, je namjenjena svim ljudima koji žele podržati ovaj prijedlog, svima koji se osjećaju kao Bosanci i Hercegovci, te onima koji dijele naše mišljenje. Mi samo želimo mir, jednakost, ravnopravnost i pravo da najprije budemo građani Bosne i Hercegovine! Ova grupa broji oko 8500 članova, registrovanih na Facebook portalu i ovo je prvi, ne i posljednji, istup u javnost sa ovom idejom.

Više o događaju na forumu portala sarajevo-x.com

Safet Bektović je otvorio tribinu primjerima različitog ponašanja i komunikacije dvaju kultura, kao npr. različito shvatanje diskrecije. Naveo je primjer da kada Arap uđe u autobus on uvijek sjedne pored druge osobe iako ima napretek slobodnih mjesta, dok će Danac uvijek izabrati slobodno mjesto što dalje od drugih putnika. Arap smatra da je pristojno sjesti pored drugog putnika, a Danac traži diskreciju , tj. odstojanje od drugih.

Govoreći o međukulturnoj komunikaciji (i manjku želje za shvatanjem) druge kulture, Bektović navodi tri vrste odnosa:

• etnocentrizam (kojim se uzvišuje sopstvena kultura)
• relativizam (kojim se izjednačavaju kulture)
• empatija (istinski pokušaj da se razumije strana kultura)

Govoreći o stereotipovima komunikacije, govorili smo ponajviše o Balkanu i njegovom shvatanju, odnosno postojećim stereotipovima. U očima zapadnjaka stereotipovi o Balkanu su: lijenost, kompleksnost, traljavost, vatrenost, neracionalnost i sl. S druge strane, Balkanci smatraju Zapad hladnim, bezosjećajnim, mjestom loše hrane itd. Balkanci gledaju na sebe i svoje podneblje kao mjesto “mirisa, ukusa i osjećanja”.

Da bi došlo do boljeg razumijevanja među kulturama, potreban je dijalog. Bektović je naveo četiri nivoa dijaloga prema Peteru Kempu, danskom filozofu pedagogije:

• nivo folklora
• nivo dijaloga (objašnjavanje, razmjena tumačenja)
• istinsko razumijevanje (komparativne studije)
• borba ljubavi (kærlighedens kamp)

Tema druge polovine druženja je bila religija. Jedna od teza je bila da Danska nije u potpunosti sekularna država, jer crkva i država nisu razdvojene. U Danskoj postoji sloboda religija, ali nema jednakosti među njima. Pored luteranske crkve, danski Ustav priznaje samo judaizam i još deset kršćanskih konfesija. Znači da druga religija po veličini u Danskoj nije priznata zakonom. Naravno da se može diskutovati tumačenje riječi “priznat” (anerkendt) i značaj toga u današnjem društvu, ali je to ipak činjenica.

Tribina se završila u 16 časova a da ipak gotovo nismo dotakli temu o komunikaciji i nesporazumima među kulturama u Danskoj, što mi je bilo jako žao. Ipak načelno sam se dogovorio sa gospodinom Bektovićem da bi trebali ponovo održati “drugi dio” tribine u skorije vrijeme.

Knjige koje su spominjane i citirane na predavanju:

• Radomir Konstantinović – Filosofija palanke
• Božidar Jezernik – Zemlja u kojoj je sve naopako
• Sam Harris – Pismo kršćanskoj naciji
• Peter Gundelach et al. – I hjertet af Danmark
• Uffe Østergård – Europas ansigter
• Safet Bektović – Kulturmøder og religion

Dragi članovi BONUS-a,
Zbog porodičnih razloga primorani smo odložiti filmsko druženje sa rediteljem Mirzom Ekinovićem za neko drugo vrijeme. Međutim, uspjeli smo pronaći više nego odličnu zamjenu.

S ponosom predstavljamo “Tribinu sa bosanskim filozofom i teologom SAFETOM BEKTOVIĆEM“.
Tema tribine je “Problemi u međukulturnoj komunikaciji: Stereotipovi, nesporazumi i dijalog”.

Vrijeme:
22. novembra u 14.00 časova

Mjesto:
Baren.dk
Vilhelm Kiers Kollegium
Snogebæksvej 47
8210 Århus V

Mnogi će se sjetiti da je BONUS imao Safeta Bektovića kao gosta prije dvije i po godine na temu “Kierkegaard i sufizam – pitanje identiteta u postmoderno doba”.

Safet Bektović je doktorirao na Kopenhagenškom univerzitetu na temu Strast vjere kod Sorena Kierkegaarda i u sufizmu (Troens lidenskab hos Søren Kierkegaard og i sufismen). Napisao je više članaka i knjiga, između kojih i Susreti kultura i religija (Kulturmøder og religion), koja se radi o susretu kršćanske i muslimanske omladine. Cilj ove knjige je da ispita stvaranje identiteta omladine i kako susreti sa mladim drugih kultura i religija utiču na njihovo sudjelovanje u društvenoj zajednici. Radi se o prvom upoređivanju stvaranja identiteta kod kršćanske i muslimanske omladine u Danskoj i zato je ova knjiga itekako relevantna u današnjoj politici i društvenoj debati u zemlji i šire.

Pozdrav,
Bh. organizacija studenata i mladih – BONUS

Za sve zainteresovane koji bi voljeli prisustvovati ovome aranžmanu, ali i ostalim aktivitetima (kulturne večeri i fešte), mogu se učlaniti na BONUS-ovoj stranici.

S obzirom da na Balkanu svako ima svoje tumače stanja i stvari, evo da i ja postavim svoju.
Ne mislim nikome nabacivati ko će kako da se zove, niti mislim oduzimati ikome pravo na samoopredjeljenje, ali svi stanovnici u toj divnoj, ali napaćenoj zemlji Bosni moraju konačno shvatiti da su oni Bosanci i samo Bosanci, kako god da okreneš. Nikakvi Srbi, nikakvi Hrvati, nikakvi Bošnjaci ne žive u Bosni i Hercegovini, nego samo Bosanci! Svi građani naše domovine su po nacionalnosti Bosanci i nema tu nikakve prikrivene hegemonije niti prisilnog pokrštavanja! Na tom prokletom Balkanu, a pogotovo u našoj domovini, narodu je nametnuto da religijska pripadnost odlučuje nacionalnost jedne osobe, pa je bosanski katolik automatski Hrvat, bosanski pravoslavac Srbin, a musliman Bošnjak, što je ludost i laž, a uostalom i geografska netačnost.

Kao što je svaki građanin Srbije Srbijanac, Hrvatske Hrvat, tako je i svaki građanin Bosne i Hercegovine Bosanac, bez obzira na religijsku pripadnost. Tako je u Danskoj stanovnik zemlje Danac, u Francuskoj Francuz. Ispada da samo Bosna nema svojih građana – Bosanaca! Etnička ili religijska pripadnost nema nikakve veze sa nacionalnošću. To je nešto što nam je nametnuto od vremena kada je Srbija dobila nezavisnost od Osmanlijskog Carstva, a Hrvatska dobila veću autonomiju u sklopu Austrougarske, a pojačano nakon Berlinskog kongresa 1878. godina.

Evo, uzeću sebe za primjer. Zovem se Fahrudin. Potičem iz muslimanske, begovske porodice, koja je stoljećima živjela u Bosni. Ta ista porodica je najvjerovatnije prije prelaska na islam pripadala katoličkoj ili Bosanskoj crkvi, no to i nije tako više bitno. Zbog imena bi me danas svaki Balkanac najvjerovatnije nazvao Bošnjakom ili muslimanom, ali šta da radimo ukoliko se ja tako ne osjećam? Iako sam muslimanskog porijekla, to mi i samo prezime govori, ne osjećam se ni muslimanom ni Bošnjakom, niti sam uopšte religiozan. Po logici balkanskih nacionalista ja sam ateista ili “nešto tamo neodređeno”. U njihovim glavama možeš samo biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Nego, da im otkrijem jednu tajnu.

Bosna postoji hiljadu godina i kao takva je davno stekla pravo na svoju državnost, kulturu i jezik. Tu državnost je uspostavio i stvorio bosanski narod, onaj isti što danas tamo živi, ali koji nacionalisti iz susjednih zemalja već 150 godina pokušavaju etnički kolonizirati i dati mu srpski i hrvatski predikat. Najbolnije je to što veliki dio tog istog ispaćenog naroda danas više brani druge (susjedne) države i bori se za one koji su im nabacili ime tuđih naroda.
U ovoj našoj zemlji niti su pravoslavci Srbi, niti su katolici Hrvati, niti su (samo) muslimani Bošnjaci. Svi smo mi Bosanci! Neko je katolik, neko pravoslavac, Jevrej, a neko ateista ili budista, ali smo svi u duši i po koži Bosanci.
Ali ni to neće biti važno ili relevantno.

I u našoj zemlji će, nadam se, svjež vjetar globalizacije zapuhati i donijeti nove ljude i nacije, pa ćemo i mi imati bosanske Arape, bosanske Irance, dok Kineze već imamo. I svako ko od njih odluči da ostane u Bosni i integriše se u bosansko društvo, biće ravnopravan građanin te zemlje – biće Bosanac. Kinez koji se nastani u Doboju će prvenstveno biti Bosanac. Za Rusa iz Moskve koji se nastani u Bihaću isto važi.
Ne razumijem zašto bi taj isti Rus trebao automatski biti Srbin samo zato što je pravoslavac. Dosta je ovaj naš narod plaćao cijenu nacionalističke ograničenosti, neobrazovanja i neznanja! Vrijeme je da se bosanski narod ujedini, okrene zemlji u kojoj živi, afirmiše u svakom pogledu i da se konačno pripoji narodima svijeta koji su davno shvatili da samo otvorenost, obrazovanje i znanje otvara vrata budućnosti i prosperiteta.

Meni je drag svaki dobronamjeran čovjek ove planete, ali posebno dobri Ante iz Mostara, dobri Vladimir iz Trebinja, dobri Elvedin iz Zenice, dobri Samuel iz Sarajeva.

Ja sam Bosanac po svim kriterijima i neka me niko nikada drugačije ne zove i ne svojata! Ja pripadam svim Bosancima, cijeloj Bosni i Hercegovini i čitavom svijetu, a sve Bosance (i Hercegovce, da se razumijemo) bilo kojeg imena i bilo koje boje krvi (!) shvatam kao moje.