Dino F. Avdibegović

Članci označeni „inspiracija“

Prije četiri dana je počela vrhunski nogometni događaj – Svjetsko prvenstvo koje se ove godine održava u Južnoafričkoj Republici. Iako ni ove godine neće biti Džeke, Misimovića i Salihovića da brane plavo-bijele boje, radujem se svakom Svjetskom prvenstvu kao malo dijete. E, sada dolazimo do srži teme ovog kratkog teksta: Ja imam u stanu jedno malo dijete u vidu kćerke od pet i po godina koja je do sada naviklo da gleda dječije programe u bilo koje doba (znam, znam – moja greška).

Zamislite sada sljedeći scenario: Petak je poslijepodne, a na televizoru gledam utakmicu Južnoafrička Republika – Meksiko, koja ujedno otvara ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu. I tako uživam zavaljen na kauču, kada ulazi moja kćerka u sobu i nonšalantno mi kaže da želi gledati njen najdraži dječiji kanal DR Ramasjang.

Sreća moja, uspjevam je nekako uz Amrinu pomoć ubijediti da tata ima pravo gledati nogometne utakmice cijeli dan (i mjesec, ali to nisam spomenuo) svake četiri godine, pa sam joj donio njen noseći DVD-player na kojem može gledati crtiće. Međutim, s obzirom da moja divna kćerkica voli interakciju sa svojom okolinom i pored toga što gleda film, ja sam primoran da pojačam zvuk na televizoru, što se, naravno, njoj nije svidjela, pa je ljutito rekla: “Ooo, tata! Ti si Veliki Smetač”.
Bilo mi je slatko to njeno “Veliki smetač”, kao da se radi o nekom indijanskom imenu. S obzirom da joj njen tata vrlo često ispriječi na putu, uvjeren sam da ću mnogo puta ćuti moj novi, simpatični naziv.

Zadnji je martovski dan u Bosanskom Šamcu. Došao sam u rodni grad van dijasporske sezone i baš se prijatno u njemu osjećam – nema gužvi, nema ljetnjih vrućina, nema komaraca!
Pola sata je prije ponoći, a ja se polako spremam na počinak, te gasim svjetla stana, jedna po jedna. Prilazim prozoru koji gleda na glavnu ulicu i vidim da zlatno svjetlo bandera obasjava ulicu na kojoj nema velikog prometa. Nedaleko od zgrade moga stana, pored te iste ulice, stoje dvojica policajaca, koji očigledno nemaju puno posla. U jednom trenutku stariji policajac pokušao je da šutne neki kamenčić na putu, pa se zateturao. Nasmiješio sam se i shvatio da su mi ta dva lika bila zanimljiva, pa sam odlučio da ih još malo posmatram. Mlađi policajac je u ruci držao stop znak kojim je zaustavljao auta koja su povremeno prolazila u pravcu čaršije. Već sljedeći trenutak na horizontu pojavila se svjetla automobila koji im je polako prilazio. Oni su ga registrovali, ali nisu odmah reagovali, pa su nastavili razgovarati bez pokretanja. Tek kada se automobil približio na desetak metara, policajac je nonšalantno podigao znak i pokazao rukom ulijevo. Auto se zaustavilo, policajci su mu prišli, uzeli vozačku od vozača i zajedno je pregledali. Stariji policajac je nešto pisao u svoj notes, i nakon par minuta vratili su vozaču njegove isprave. Auto je ubrzo nestalo iza zgrade, a dvojica policajaca su se odteturala do svoje početne pozicije i ponovo ušli u njihov ritual. Stariji policajac je govorio nešto i s vremena na vrijeme pokušao šutnuti nešto nogom, a mlađi je mahao svojim stop znakom. Nasmiješio sam se  tom neobičnom noćnom paru i umoran uputio se u krevet.

Nisam ga odmah pogledao kada je ušao zajedno sa svojim crnobijelim psom u kupe i sjeo nedaleko od mene (odmah preko puta na drugoj strani vagonskog hodnika), jer bio sam zadubljen u Al Aswanijev Chicago. U početku mi je  zasmetalo prisustvo psa u kupeu, prvenstveno zbog moje gotovo bolesne opsjednutosti higijenom i vječnog nastojanja da su ljudi i životinje u što manjoj mjeri u direktnom kontaktu. Čovjek je bio izrazito komunikativan i čim je sjeo, izvadio je konzervu piva i počeo neprestano izbacivati rečenice o svome psu, o Herningu (gradu gdje živi), o Nyborgu (mjestu gdje je rođen) i još mnogo drugih stvari. Imao je dobrog sagovornika u gospođi srednjih godina koja je sjedila preko puta njega. Onda sam pomislio da sam negdje vidio ovog čovjeka od tridesetak i nešto godina, ali nisam se mogao sjetiti odakle ga poznajem. Njegov monotoni zvuk i spori ritam govora davao mi je sliku da se radi o pijancu blaže forme, a njegovo spontano vađenje konzervi iz ruksaka samo je potvrdilo moju pretpostavku. Odjednom mi je sjevnulo da smo najvjerovatnije išli zajedno u Turističku akademiju prije dvanaest godina. Bilo je očito da vjerovatno ne radi nekakav kancelarijski poziv, jer je svojom pojavom više podsjećao na nezaposlenog pijanca, nego na nekog ko ima svakodnevne poslovne obaveze. Ali šta ja znam, cijeli svijet je već odavno krenuo niz padinu i sve je bilo moguće.

Bilo mi ga je žao. U njegovim mutnim očima jasno se primjetio utjecaj alkohola, što se očitovalo i u načinu govora. Na desnoj ruci imao je veliku tetovažu sa blijedoplavim krakovima, a na sebi je imao neuglednu odjeću koja zasigurno, sudeći prema mnogobrojnim mrljama, nije bila tek izvađena iz veš mašine. U jednom trenutku htjedoh mu se javiti, a onda pomislih da možda više imam zajedničkog sa njegovim psom, kojeg ne htjedoh vidjeti u mojoj blizini onog časa kada su se pojavili u vagonu.

Nije se okrenuo za njom. Sjetno, udahnuo je hladni zrak u svoja pluća. Polako je tapkao po snijegu, zamišljao da svojim koracima oblikuje pejzaže, doline i korita. I nije to bilo što je skrenuo s uma. Samo je pokušao suzbiti misli o propaloj ideja osjećanja,  koja je, da bi izbjegao osvježene brazde u duši, izbjegavao tako što je sâm pravio ožiljke u snijegu. Od nekadašnje vjere u ljubav i životnog elana, spao je na puka razmišljanja i bjekstvo od stvarnosti. A tako je volio dodirnuti njene brijegove, milovati joj valove i ljubiti njene uzavrele jagode. Toga više nema, kao što ništa neće ostati od njegovih brazda u snijegu.