Knjiga “Bosna i Hercegovina: budućnost nezavršenog rata” je nezaobilazno štivo koje će uvesti čitatelja u politička dešavanja na Balkanu u posljednjih dvadesetak godina, ali i otkriti razloge konflikta, pa čak i ponuditi rješenje bosanskog Gordijevog čvora.
Knjigu su napisali dva vodeća bh. pisca, publicista Ivan Lovrenović i pisac Miljenko Jergović. Ovo djelo je podijeljeno u tri dijela. U eseju “Sam u Bosni” Jergović nas upoznaje sa likom i djelom Ivana Lovrenovića. On ujedno na vrlo vješt način dočarava dešavanja koja su vodila ka ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno nakane srbijanskog predsjednika Miloševića i hrvatskog predsjednika Tuđmana da podijele Bosnu i Hercegovinu što je rezultiralo velikoj tragediji u kojoj su nastradile hiljade nevinih žrtava. “U Sarajevu i u Bosni bilo je vrijeme strepnje i straha. Postalo je izvjesno da će biti rata, ali se nije znalo ni kakvoga rata, ni tko će ga sve, i protiv koga, voditi.”[p. 22]
Drugi dio knjige je tzv. biografski intervju u kojem se, kroz otvoren razgovor, upoznajemo sa Lovrenovićevim gotovo cjelokupnim životom, sa jako mnogo detalja i trenutaka iz njegove prošlosti. Kroz Lovrenovićevu prošlost, upoznajemo i njegovu porodicu, npr. baku i djeda, te kako su oni razmišljali u svoje doba. “Bakina ‘politika’ bila je manihejski jednostavna, ona je sve djelila na naše i njihove, na nas i njih.” [p. 44]
Lovrenović je spominjao i djedova razmišljanja o načinu življenja njegovih sugrađana druge vjere: “Divio se, recimo, načinu na koji Muslimani umiju napraviti užitak s malim: akšamluk s mrvom sira, kriškom paradajza, poluokom rakije, teferič na livadi, u hladu, uz tekuću vodu..:” [p. 137]
Lovrenovićevi osvrti na osobnu prošlost daje nam suptilnu sliku nekadašnjeg života u Bosni i Hercegovini, ali i međuljudskih i međuetničkih odnosa, tako da, naravno, navodi i onu manje tolerantnu stranu, tj. kakve su se pogrde i psovke iznosile naspram Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Bilo mi je interesantno čitati o Lovrenovićevom zatvaranju za vrijeme Jugoslavije, a posebno me dojmila, pa i nasmijala, jedna anegdota u kojoj Lovrenović spominje jednog svog cimera, Alojza, koji je bio profesionalni provalnik. Alojz je sljedeće rekao kada je vidio Lovrenovićev papir za pritvaranje: “Au, protiv naroda i države, e žao mi je, mene čeka sigurnih pet godinica, a ali s tobom se ne bih mijenjao nipošto…” [p. 80]
Lovrenović nam također otkriva njegov ambivalentan stav prema Titu. On mu najviše zamjera što je bio privrženik lenjinističkog načina političkog mišljenja i vladanja, te da je 1971. propustio šansu da podrži reformiste i Jugoslaviju okrene prema demokratiji i Evropi. [p. 86]
Dobar dio razgovora otpada, naravno, na situaciju u Bosni i Hercegovini, a Lovrenović govori i o “muslimanskom” pitanju u Jugoslaviji, odnosno identitetu Bošnjaka. “… sve tamo od odlaska Osmanskoga Carstva i dolaska Austrije 1878. godine pa do prvih decenija komunističke Jugoslavije, te ljude se na razne načine pokušava, nekad vrlo agresivno, nekad umiljato-prijetvorno, pretopiti u nešto drugo, u nešto što oni nisu, i činjenica da to pretapanje nije uspjelo najbolje govori da su, ako ništa drugo, uvijek jako dobro znali – što nisu, kao i da su uvijek imali itekako budnu svijest o tome. Govorio sam ti već o maniji popisivanja i izjašnjavanja u ranim godinama Jugoslavije. Živo se sjećam: sjedimo u školskim klupama, možda u drugom, trećem razredu niže realne gimnazije (to je pedesetpeta, pedesetšesta), ulazi direktor s nekakvim tefterima i počinje strogo prozivanje s jednim pitanjem: što si po nacionalnosti. Svi Srbi odgovaraju tečno i snokta, Hrvati tiše i malo kao gledajući preda se, ali bez dileme. Od Muslimana samo jedan spremno odgovara: ‘Srbin’, dok svi ostali šute pa im se pitanje mora ponavljati te direktor postaje nervozan a to je opasno jer onda hoće i da zgrabi za uši i dušmanski drmusa ili da opali težak šamar po lijevom i po desnom obrazu. Moj najbolji drug i komšija i nakon trećeg pitanja šuti, a onda direktor ljutito zaključuje proceduru i upisuje “odgovor”: “Srbin, ja šta si nego Srbin!” [p. 89-90]
Glavnica knjige je njezin treći dio, Lovrenovićeva “Dvadesetjedna teza”, u kojim autor izlaže pregled svojih analiza savremene Bosne i Hercegovine. On kreće sa uvodom i kritikom uređenje dejtonske Bosne i Hercegovine, tj. on smatra da je Dayton onemogućio domaćoj političkoj strukturi da ostvari puni razvoj i osamostaljenje, te da je zemlju ostavio u vječnoj adolescenciji. On također kritikuje međunarodnu zajednicu da je svjesno napravila permanentni status quo, kako bi ona mogla da djeluje u svakom trenutku onako kako joj je po volji: “stanje neizvjesnosti i stagnacije – jedini ‘smišljeni’ plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom.” [p. 153]
Ivan Lovrenović onda analizira etnički i individualni identitet u BiH, srpsku i hrvatsku etnopolitiku, ali i važnu ulogu Bošnjaka kao aksiom opstojnosti Bosne i Hercegovine. Autor također analizira to balkansko prokletstvo kroz stoljeća – težnju za dominacijom nad drugima, od Turaka, preko Austrougara, srpske kraljevske Jugoslavije, Pavelićeve NDH, pa do komunističke Jugoslavije u kojoj je dominirao srpski kulturni unitarizam. On naravno završava tezu sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini: u Republici Srpskoj imamo nacionalnu dominaciju Srba nad Bošnjacima i Hrvatima, a u Federaciji BiH na razini entiteta dominaciju Bošnjaka i Hrvata nad Srbima, Bošnjaka nad Hrvatima, te u pojedinim kantonima dominaciju većinske nacije nad manjinskom. [p. 174]
U sljedećih nekoliko teza Lovrenović majstorski analizira neke od važnijih bosanskih boljki, a to je strah (kao osnovni refleks, koji upravlja političkim odnosima između tri etničke zajednice u BiH) te tri kulturna nacionalizma – gdje je srpski nacionalizam, po pretenzijama nenadmašiv, uvijek negirao jezike, identitete i literaturu susjednih naroda; gdje je hrvatski uvijek osjećao mitsku ugroženost od srpske kulture, ali i vodio politiku asimilacije i nepriznavanja zasebnosti prema Bošnjacima, te modernog bošnjačkog nacionalizma koji ima sve tipske pojave nacionalizma i ekskluzivizma.
Ma kako crna i distopijska slika Lovrneovićeve Bosne i Hercegovine nam bila, on u svojim tezama i analizama daje i odgovor, pa i rješenja bosanskog etničko-političkog mrcvarenja, a to je da narodi Bosne i Hercegovine trebaju prvo imati osjećaj samokritičnosti, odbaciti strah od kompromisa, te prihvatiti druge identitete onakvim kakvi jesu.
Lovrenović knjigu završava svojim esejističkim portretima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Ovo je knjiga koja je od historijske važnosti za shvatanje prošlosti i sadašnjosti države Bosne i Hercegovine, te identiteta njenih naroda.
Otkako znam za sebe volim učiti, upijati nova znanja. Sjećam se da sam sa sedam-osam godina gutao informacije iz dječije enciklopedije “1000 zašto, 1000 zato” i da sam je gotovo cijelu pročitao. Znanje je nešto što je zasigurno veliki dio moga bića i identiteta.
