Moja fascinacija prema satima živi par decenija, a želja za skupljanjem nesvakidašnjih, jednostavnih satova je tek nedavno nastala. Posebnu slabost imam prema ruskim satovima, i to markama Vostok i Raketa. Neki dan sam primio paket iz Drezdena u kojem se nalazio najnoviji član moje male kolekcije – Vostok Amfibija sa mehanizmom 2416. Radi se o satu koji je namijenjen ruskoj mornarici (zato ime Amfibija), a može se nositi do 200 metara dubine.

Kao što sam već napisao, volim jednostavne satove, bez suvišnih elemenata i ukrasa. Iako Amfibija ne ispunjava u potpunosti te uslove, svidjela mi je jednostavnost dizajna i “iskrenost”. Kada ga vidiš, znaš šta dobivaš. Mislim da je fin detalj pet crvenih udubljenja na kruni sata, koje označavaju prostor u kojem se može podesiti datum (od oznake 8-12 sati), kao i crvena kazaljka sekundarka.

Međutim, izgleda da nemam široke ruke ruskih mornara, tako da mi je narukvica sata prevelika, čak i nakon njenog podešavanja. Jedino rješenje je da se smanji narukvica, a za to nemam odgovarajući alat. Znajući da mi od prijatelja djevojka studira za sajdžiju, nazvao sam ga i pitao da li mi to ona može srediti. Rekao je da ona nema taj alat u stanu, ali da može ponijeti sat u školu i tamo to uraditi. Dogovorili smo i vrijeme kada da predam sat Anji, ali u želji da što prije stavim “mornarku” na ruku, otišao u centar grada i obišao nekoliko urarskih trgovina, ali bezuspješno – u jednoj su čak slomili svoju aparaturu dok su pokušali regulisati narukvicu sata!

I dok sam šetao pješačkom ulicom i pričao Amri kako bi, ipak, najbolje bilo da odem do Srđanove djevojke, Anja je baš u tom trenutku prolazila pored nas. Mi o vuku, a vuk na vrata. Ispričao sam joj cijelu priču o mome dragom satu i polomljenom alatu u trgovini satova i naglas smo se smijali. Predao sam joj kutiju sa satom i rekao da dobro pazi na moju Amfibiju. A do sljedećeg petka nosim moju vjernu Seiko.

Jedna sedmica u mjesecu julu mi je nekako prošla u znaku lipe. Da, lipi, biljci o kojoj rijetko razmišljam, ali kojoj sam privržen. Istini za volju, teško je reći da je lipa te sedmice bila ikakav simbol niti da je bila posebno uočljiva, ali nekoliko mojih doživljaja ukazuje na to.

Bili smo u Kopenhagenu, u posjeti mome bratu. Jedan dan smo proveli u predivnom, velikom parku u Frederiksbergu. I dok smo šetali jednom od ulica koje su opasavale taj čarobni park (bila je to ulica Søndre Fasanvej), u mojim nozdrvama osjetio sam jak miris. Bio je to miris lipa, miris kojeg sigurno nisam osjetio posljednjih osamnaestak godina, barem ne takom jačinom. Prisjetio sam se mojih bosanskih dana, dana djetinjstva kada sam ljeti povremeno kupio te lipe i na taj način zarađivao sebi dodatni džeparac. Mlateći tada grane lipe u rodnome Šamcu zapamtio sam za sva vremena taj prepoznatljivi, prodoran miris lipe.

Par dana kasnije posjetio sam mog prijatelja Denisa na sjeveru Zelanda. Kada sam parkirao auto i izašao iz njega ponovo sam osjetio isti miris lipa, iako nešto slabijeg intenziteta. Sljedeći dan šetao sam gradom u kojem živim i ponovo sam prošao ispod nekoliko stabala lipe. Međutim, ovaj put nisam osjetio njihov miris, ali sam tada postao svjestan lipove veze tih dana. Nekoliko dana kasnije posjetio sam roditelje na zapadnom Jutlandu i dok sam se vozio na biciklu kroz grad ponovo sam osjetio miris lipe.

Znam da je u Danskoj vrijeme kada lipa cvate, ali ipak na neki čudan način sam bio svjestan da me za ta četiri različita mjesta, četiri situacije, veže nešto, a to je bilo prisustvo ili miris lipe. Negdje sam pročitao da su stari Slaveni, dok su bili mnogobošci, vjerovali u moći šume i mislima bili povezani sa lipom. Vršili su vjerske obrede i prinosili žrtve lipi kao idolu. Ogranke lipe stavljali su u krovove kuća vjerujući da će ih time očuvati od gromova i vatre. A šta ja trebam da izvučem iz činjenice da sam nakon toliko godina ponovo osjetio miris lipe? Da li uopšte ima neko značenje ili se to moje sjećanje i stara osjećanja igraju mnome? Kako god bilo, bilo mi je interesantno, ali i pomalo neobično, što sam bio svjestan tog mirisa ili prisustva lipe uzastopno na četiri potpuno različita mjesta.

Zamislite sada sljedeći scenario: Petak je poslijepodne, a na televizoru gledam utakmicu Južnoafrička Republika – Meksiko, koja ujedno otvara ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu. I tako uživam zavaljen na kauču, kada ulazi moja kćerka u sobu i nonšalantno mi kaže da želi gledati njen najdraži dječiji kanal DR Ramasjang.

Sreća moja, uspjevam je nekako uz Amrinu pomoć ubijediti da tata ima pravo gledati nogometne utakmice cijeli dan (i mjesec, ali to nisam spomenuo) svake četiri godine, pa sam joj donio njen noseći DVD-player na kojem može gledati crtiće. Međutim, s obzirom da moja divna kćerkica voli interakciju sa svojom okolinom i pored toga što gleda film, ja sam primoran da pojačam zvuk na televizoru, što se, naravno, njoj nije svidjela, pa je ljutito rekla: “Ooo, tata! Ti si Veliki Smetač”.
Bilo mi je slatko to njeno “Veliki smetač”, kao da se radi o nekom indijanskom imenu. S obzirom da joj njen tata vrlo često ispriječi na putu, uvjeren sam da ću mnogo puta ćuti moj novi, simpatični naziv.

Zadnji je martovski dan u Bosanskom Šamcu. Došao sam u rodni grad van dijasporske sezone i baš se prijatno u njemu osjećam – nema gužvi, nema ljetnjih vrućina, nema komaraca!
Pola sata je prije ponoći, a ja se polako spremam na počinak, te gasim svjetla stana, jedna po jedna. Prilazim prozoru koji gleda na glavnu ulicu i vidim da zlatno svjetlo bandera obasjava ulicu na kojoj nema velikog prometa. Nedaleko od zgrade moga stana, pored te iste ulice, stoje dvojica policajaca, koji očigledno nemaju puno posla. U jednom trenutku stariji policajac pokušao je da šutne neki kamenčić na putu, pa se zateturao. Nasmiješio sam se i shvatio da su mi ta dva lika bila zanimljiva, pa sam odlučio da ih još malo posmatram. Mlađi policajac je u ruci držao stop znak kojim je zaustavljao auta koja su povremeno prolazila u pravcu čaršije. Već sljedeći trenutak na horizontu pojavila se svjetla automobila koji im je polako prilazio. Oni su ga registrovali, ali nisu odmah reagovali, pa su nastavili razgovarati bez pokretanja. Tek kada se automobil približio na desetak metara, policajac je nonšalantno podigao znak i pokazao rukom ulijevo. Auto se zaustavilo, policajci su mu prišli, uzeli vozačku od vozača i zajedno je pregledali. Stariji policajac je nešto pisao u svoj notes, i nakon par minuta vratili su vozaču njegove isprave. Auto je ubrzo nestalo iza zgrade, a dvojica policajaca su se odteturala do svoje početne pozicije i ponovo ušli u njihov ritual. Stariji policajac je govorio nešto i s vremena na vrijeme pokušao šutnuti nešto nogom, a mlađi je mahao svojim stop znakom. Nasmiješio sam se  tom neobičnom noćnom paru i umoran uputio se u krevet.

Bilo mi ga je žao. U njegovim mutnim očima jasno se primjetio utjecaj alkohola, što se očitovalo i u načinu govora. Na desnoj ruci imao je veliku tetovažu sa blijedoplavim krakovima, a na sebi je imao neuglednu odjeću koja zasigurno, sudeći prema mnogobrojnim mrljama, nije bila tek izvađena iz veš mašine. U jednom trenutku htjedoh mu se javiti, a onda pomislih da možda više imam zajedničkog sa njegovim psom, kojeg ne htjedoh vidjeti u mojoj blizini onog časa kada su se pojavili u vagonu.

Dosegli smo do nepreglednih visina,
Tek do koljena stizala nam tmina.
Srca naša nadjačala su nebeski svod,
Ponore, oluje, gromove – cijeli božanski rod.

Imali smo naše, dušo, dane,
Sve dane ovog svijeta smo imali,
Zametnuta vremena i dane neznane
Što nam vječna Svjetlost podari.

Smrtnici su ispod oka gledali nas
Jer nisu prozreli, niti su nas shvatali.
Možda u nama su tražili nadu i spas,
Onako lijepi, svim prodornim smo baratali.

Imali smo, dušo, sve što je čovjek ikada poželjeti htio,
Imali smo srce i snagu prebroditi sve brane.
Na kraju, sve smo tek tako pročardali, dušo,
U ambis zaborava bacili vječnost sa visoke grane.

Umrli smo poput negdašnjih bogova
Što srušiše stubove svojega hrama,
Što zaboraviše cijeniti ljepotu i ljubav
Prema sebi – bez imalo stida i srama.

Dino F. Avdibegović
Vejle, 3. septembar 2009.

Već vidim kako se jedno pitanje uzdiže: Zašto mi je kolegica poslala čokoladu?
E ovako: prije nekih desetak dana sam radio nekoliko reklama za naše finsko odjeljenje i slao na korekturu finskoj kolegici. Međutim, suprotno dosadašnjem iskustvu sa njom, ona mi je konstantno slala korekcije. To je bilo zaista neočekivano, jer je poznajem kao veoma preciznu i tačnu. Vjerujte mi kada kažem da radim sa mnogo drugih osoba koji konstantno prave greške i šalju nepotrebne stvari.

U svakom slučaju, Finkinja je bila svjesna svojih suvišnih korekcija da je se vjerovatno posramila. Kada sam tog dana razgovarao sa njom preko telefona, izvinila mi se, ali smo se i našalili na sve te bespotrebne ispravke. U jednom trenutku sam joj rekao da mi “sada duguje kutiju dobre finske čokolade”.
Znam da nije shvatila ozbiljno u vezi čokolade, nego je samo htjela da produži život šali i da unese malo ekstra vedrine u našu svakodnevnicu i zbog toga joj hvala, jer skoro da nije mogla izabrati bolji dan od te srijede. Inače, kada bi mi svaki kolega poslao čokoladu za greške koju napravi, mogao ih slobodno otvoriti prodavnicu čokolade.

U svakom slučaju, kolegica iz hladne Finske mi je u mnogome spasila dan te sumorne srijede s odličnom čokoladom Geisha koju sam podijelio sa kolegama, a nekoliko komada je našlo put i do supruge i kćerke.

I šta ja mogu napisati što se o siromaštvu već nije napisalo milion puta? Da pišem o Africi nema smisla jer je tako mnogo drugih to uradilo dosta bolje i kompetentnije od mene. O beskućnicima, o kulturnoj neimaštini? Ne znam, ali sam siguran da treba pisati i, što je mnogo važnije, učiniti nešto kako bi se siromaštvo smanjilo, a na duže staze i iskorijenilo (uh, što sam ambiciozan!).

2003. godine sam bio u posjeti kod šuraka (supruginog brata) u Sarajevu. Sjećam se da sam tada htio da nabavim kakvu originalnu sliku ali nisam znao gdje i kako. On mi je rekao da nedaleko od njegove zgrade živi jedan čovjek i da je dobar slikar. Otišli smo zajedno sa njim do zgrade u kojoj je živio. U stvari, nije bilo riječ o zgradi nego o barakama koje su bile napuštene još od prije rata. Gradske vlasti su valjda izdale zabranu za stanovanje tu, ali, eto, šta da se radi kada se radi o krovu nad glavom, pa kakvim-takvim.

Ušli smo u više nego oronulu baraku i polako se popeli drvenim stepenicama na prvi sprat. Pod nama je sve škripalo, sjećam se kao da je jučer bilo. Shvatio sam da se na spratu nalazi nekoliko prostorija koje su ljudi pregradili i od njih napravili stanove. Neke od tih prostorija su bile prazne. Dok sam praznim pogledom gledao oko sebe, u meni se probudio užasan osjećaj srama i tuge kada sam vidio kako pojedini ljudi žive u Bosni u dvadeset i prvom stoljeću. Ne mogu reći da sam do spoznaje došao tek u tom trenutku, ali znati i vidjeti svojim očima mogu biti dvije sasvim različite stvari, barem po pitanju percepcije i shvatanja.

I dok smo posmatrali interijer stare zgrade, supruga i ja ostali smo bez riječi, vidno šokirani. Očekivao sam da će se svakog časa srušiti cijela građevina. Ali, srećom, to se nije desilo. Pokucali smo na vrata. Čovjek od četrdesetak ljeta nam je otvorio vrata i pozvao da uđemo. Prostorija je bila vrlo malih dimenzija u kojoj se nalazio kauč, nekoliko stolica, sto i ormar. To je bilo sve, barem tako mi je ostalo u sjećanju. Srce mi se paralo na pomisao da u tom prostoru, bez osnovnih uslova život, žive ljudi.

Svidio mi se čovjek. Bio je tih, nenametljiv i vrlo skroman, kako po riječima tako i po ponašanju. Živio je u siromaštvu, ali nije htio da prosi ili krade, nego je pokušao da živi od sposobnosti i umijeća koje je imao u glavi i nosio u rukama. Znao je slikati i s time je pokušao prehraniti svoju porodicu. Imao je dovoljno prkosa i ponosa da živi pošteno i dostojanstveno, a ne da, poput mnogih drugih, krene stranputicom i bavi se protuzakonitim i nehumanim radnjama.

Upitao me je šta želim da naslika. Nakon kraćeg razmišljanja, rekoh mu da mi naslika Posavinu, moju ravnicu. On me upita je li ravnicu, pašnjake i potoke, a ja mu samo klimnuh glavom. Reče da će slika biti gotova za nekoliko dana. Još nekoliko minuta smo pričali sa slikarom, a onda smo se pozdravili i izašli iz prostorije. Bi mi tako teško dok sam prolazio mračnim hodnikom sablasne zgrade, bi mi žao i slikara i njegove porodice jer to oni ne zaslužuju. Uostalom, ko zaslužuje siromaštvo? Ipak, osjećao sam veliku tugu jer slikar je zaista bio dobar čovjek kojem je rat “podario” da se pati i muči a sa njim i njegova porodica.
I zaista, nekoliko dana kasnije otišao sam do slikara i tamo me čekala Posavina na platnu. Upitao me da li mi se sviđa. Bio sam oduševljen, jer je zaista pogodio posavski pejsaž (iako stereotipno) sa pašnjacima, sijenom i potokom, ali tako smo se i dogovorili prvog dana. Platio sam čovjeku, pozdravio se i izašao sa slikom u ruci.

Ono što htjedoh da napišem u vezi ovog slikara je to da siromaštvo ne bira koga će uzeti pod svoje okrilje. Ono pogotovo boli kada ga vidiš svojim očima. Čovjek bude uzbuđen kada vidi potresne slike na televiziji, ali kada ih doživi uživo, to ostavlja mnogo jači osjećaj.

Od tada supruga i ja smo prilično aktivni u davanju novca u dobrotvorne svrhe, a ubrzo nakon posjete Bosni prijavili smo se i u jednu izuzetno humanu dansku organizaciju “Bez Tate” koja pomaže srebreničkim porodicama koje su ostale bez muževa, očeva i sinova. Međutim, iako “bolje išta nego ništa”, opet osjećam grižu savjest jer je moja pomoć pasivnog karaktera. Zaista cijenim ljude koji aktivno (prolijevajući sopstveni znoj) doprinose u borbi protiv siromaštva i mizerije. Tom nelagodnom osjećaju doprinosi i svjesnost da živim u društvu blagostanja, dok milioni ljudi u svijetu svakodnevno preživljava.

Neki dan sam prolazio pored autobusa koji je u funkciji mobilne biblioteke. Taj autobus, pun knjiga, muzike i filmova, dolazi u moje naselje svakog četvrtka kako bi olakšao stanovnicima ovog dijela grada prilaz knjigama, iako se glavna gradska biblioteka nalazi svega tri kilometra. I dok meni gotovo u pravom smislu riječi donose knjige pred kućna vrata, milioni djece i mladih u svijetu nema mogućnosti ni da nauče čitati i pisati. To je nešto što me uvijek rastuži, a ponekad i razbjesni, kada pomislim na nepravednu raspodjelu bogatstva i informacije u svijetu.

Ipak, nadam se da će u skorije vrijeme i ta raspodjela biti uravnotežena, da će sva djeca u Africi imati mogućnosti naučiti pisati i moći imati normalan doručak, i da će slikar i njegova djeca imati čvrst krov nad glavom i mogućnost ostvarivanja normalnog života, ali i da ćemo mi, obični smrtnici, češće pomisliti na privilegiranost u kojoj se nalazimo u odnosu na druge i uzeti istinsku odgovornost u svoje ruke, makar to koštalo malo više truda, znoja i dragocjenog nam vremena.

Čovjeku pogotovo nije lakše kada napolju sve počne da cvjeta, ponovo se rađa. Proljeće došla, a tebi bol u tijelu i stalno te podsjeća na bolest, prolaznost i smrt. Nije nikako ugodna ta neobična smjesa proljeća i boli.
Dok proljeće podsjeća na nešto lijepo i čisto, bol vraća u stvarnost koja je sušta suprotnost ljepoti, nevinosti i mlađahnom poletu. Pored toga što strah i bol ne vole život, one razaraju ljudskost u čovjeku. Što je bol veća i jača, to je manje ljudskosti.

Poštujem i plašim se boli, jer što više boli, manje sam čovjek.