The New World

Have I not known this?
The meaning of Life. Death. And Love.
Of all things, it is you I shall remember.
Can the heart supercede, overrun the mind?
Love is not an emotion, but a thought.
This is how it is supposed to be.
Farewell. I shall see you again.
In the Light.

inspired by Malick’s The New World.

thenewworld

Uspon i pad jednog dima

Uh, jest mi ih žao! Da, njih. Pušača. Puna četiri stoljeća su nas trovali svojim dimom, ali i ružnim smradom koji uvijek ostavljaju iza sebe kada prođu pored nas, a izgleda da će toga sve manje biti.
Duhan je u Evropu došao negdje početkom 17. stoljeća, nakon što su ga evropski kolonijalisti donijeli iz Amerike na stari kontinent. Engleski kolonijalista John Rolfe se smatra prvim čovjekom koji je uzgajao duhan u komercijalne svrhe. On je 1609. godine stigao u doseljeničko naselje Jamestown u Virginiji. Ubrzo mu je žena umrla, a on je, valjda od tuge, oženio čuvenu Pocahontas, kćerku poglavice Powhatan istoimenog indijanskog plemena. Uvjeren sam da je njihova ljubavna priča zaista romantična i zanimljiva, ali šta mu je trebalo pored takve ljepotice da se bavi uzgajanjem i prodajom smrdljivog duhana? Naravno da je to samo retoričko pitanje, jer svaka ljepotica je skupa za održavati (i sačuvati), pa se valjda jadni John brže-bolje bacio u prvi biznis koji mu je pao na pamet.

Međutim, da se vratimo u sadašnjost. Eto, dođe izgleda konačno vrijeme za “kriminaliziranje” duhanskog “mirisa” što svakako pozdravljam – malo zbog estetskih razloga, malo zbog poboljšanja međuljudskih odnosa (čitaj: uspostavljanje poštovanja prema nepušačima), a, bogami, najviše zbog ljudskog zdravlja, pogotovo djece i ostalih koji ne puše.
Kao djeca smo brat i ja podizali majice preko nosa čim bi naši roditelji ili gosti zapalili. Nikada se nismo navikli na tu grozotu. Uostalom, nije mi nikada ni bilo jasno kako iko može. Koliko smo im samo puta rekli “nemojte pušiti!” i koliko smo puta dobili onaj klasični nijemi, prazni pogled od njih! Ignorisali su nas, da li što nisu htjeli da nas čuju ili nisu znali da duhan škodi ljudskom, a pogotovo dječijem, zdravlju. Sve mi se čini da ovo drugo nije bio slučaj.

U pubertetu su mnogi od mojih drugova i poznanika pušili. S ponosom mogu reći da nikada nisam stavio cigaretu u usta i povukao dim. Nažalost, godinama sam dijelio sudbinu mnogih nepušača koji su protiv svoje volje udisali duhanski dim. Srećom, danas živim u civiliziranoj zemlji, parlamentarnoj monarhiji zvanoj Danska u kojoj je od 17. augusta na snazi zabrana pušenja na javnim (zatvorenim) mjestima kao što su npr. barovi, kafići i restorani. Mislim da za ovakvu hrabru odluku je potrebna određena svjest društva i države. Na svu sreću, izgleda da je dansko društvo posjeduje.

Otkako mi se kćerka rodila, a tome ima skoro tri godine, ja nikome ne dozvoljavam da puši u mome stanu. Čak ni roditeljima! Supruga nikada nije prihvatila tu moju odluku jer “kako ćemo im zabraniti da puše u našem stanu?”. Evo kako: nema pušenja u stanu, a bujrum, evo vam balkona, i to dva! Za mene je to bio princip. Mislim da bi pušači uvijek trebali biti ti koji uzimaju obzira prema drugim, jer ne može se baš reći da oni svojim hobijem uljepšavaju svakodnevnicu onima koji su oko njih. U bosanskom društvu je sasvim normalno dopustiti pušaču da puši jer “kakvi smo mi domaćini ako mu to ne damo?”. Zato kada gost dođe u posjetu, prvo što vidi je pepeljara na stolu. Meni je to smiješno i glupo, pa sam i izmislio izraz za taj naš ritual – smiješnoglupo!

I tako naletih na jednu dansku statistiku koja kaže da je jedna trećina danskih domaćinstava uvela potpunu zabranu pušenja, dok polovina ima pravila u vezi pušenja. U ovoj zemlji je sve teže prodati stan ili kuću u kojoj se pušilo. I to mi se sviđa. Treba da isto vrijedi kao i za npr. auta. Ja nikada ne uzimam auto koje smrdi na mačku ili psa, pa zašto to ne bi važilo i za miris duhana? Ama, nisam ja da se pušačima ukine pravo na pušenje, ali jesam u onim situacijama, mjestima i trenucima kada to smeta drugima.

Priznajem, nije lako (danskim) pušačima, ali nije ni milionima koji gladuju u svijetu, pa se nekako i ne sikiram nešto previše za ove prve.

Sjećanje na početak rata

Evo pišem ovaj tekst, tačno u vrijeme kada Međunarodni sud pravde u Hagu izriče presudu u slučaju tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Iako ne znam kako će presuda izgledati, znam kao i većina bh. građana kako bi trebala zvučati. Inače, ovaj slučaj me uvijek podsjeti na početak rata i moje doživljaje tih prvih turbulentnih dana, ne zato što sam doživio genocid (jer nisam!), pa ću napisati malo o tome, što je svakako samo jedna kap u moru svih onih izrečenih i napisanih riječi i emocija o tim tragičnim danima na Balkanu.

Pripadam onoj nesretnoj generaciji balkanske mladeži koja je bila dovoljno odrasla da se sjeća starog sistema, ali ne i dovoljno stara da samostalno zakorača u postjugoslavensko doba. Eto, prva rečenica, a već zvuči patetično! To mi svakako nije cilj. Volio bih zapisati koju riječ koja se bavi o toj nesigurnoj situaciji, nekoj vrsti terre incognite, kada se osoba nađe na raskršću, ali ne (samo) sopstvenom, nego i društvenom, kulturalnom itd.

Kao što sam već spomenuo, imao sam šesnaest godina kada su JNA, Srbija i Crna Gora izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Sjećam se tog 17. aprila 1992. kada su pripadnici JNA, rezervisti i Arkanovci zauzeli grad. Uvijek će mi u sjećanju ostati slika nekoliko vojnih transportera zelene boje i vojnika koji su se bojažljivo pribijali uz njih. Valjda su se bojali snajperista s vrhova okolnih zgrada. Vojnici su galamili. Moj otac je bio ogorčen situacijom, pa se jednom prilikom, u znak protesta, pojavio na prozoru. Neko od vojnika je zagalamio da se skloni s prozora ili će pucati.

Sjećam se ekavice, beogradske i vojvođanske, kojom su mnogi vojnici govorili (ili tačnije, galamili), zato neka svako ide do đavola (da ne psujem sočnije) ko kaže da na Bosnu nije izvršena agresija iz susjednih nam država. Ali razlog zbog kojeg se moj otac pojavio na prozoru vjerovatno nisu bili stranci, nego komšije, šamački pravoslavci, koji su imali iste uniforme kao i agresori. Moj otac nije mogao shvatiti da njegov komšija ili poznanik, s puškom u ruci, može prijetiti njemu i njegovoj porodici. Vjerujem da se osjećao prevarenim i izdanim. Srećom, ne može se reći da su sve komšije preko noći postali agresori, daleko od toga. Naše komšije, Đorđe i Mara, Luka i Jela, su uradili sve da nas zaštite od eventualnih represalija i mnogo goreg. A dan-danas održavam kontakt s nekim šamačkim prijateljima.

A od snajperista, kojih su se kukavice, sakrivajući se iza transportera, pribojavale, naravno nije bilo ni traga.

Prvih tri dana agresije smo proveli u stanu iz kojeg nikako nismo izlazili, jer je i bio vanredno stanje. Više puta su ulazili vojnici u naš stan, u potrazi za oružjem. Sjećam se da je mama u jednom trenutku doživjela nervni slom. Tada su roditelji odlučili da odemo iz našeg grada u susjedni Gradačac. Trećeg dana okupacije, moj otac i susjed iznad nas, Đorđe, su organizovali konvoj automobila koji će Bošnjake i Hrvate izvesti iz Šamca na slobodnu teritoriju. Đorđe je predvodio taj tužni konvoj automobila, jer kao Srbin i bivši zaposlenik JNA je (možda) mogao intervenisati u slučaju incidenta ili ispitivanja vojnika na tih pet-šest kontrolnih tačaka do slobodne teritorije. Na putu do Gradačca sam vidio mnoštvo vojnika JNA i srpskih paravojnih formacija, a ono što me posebno zgrožava je što sam u jednom trenutku dok je jedan vojnik gledao u naše auto, ja sam podigao tri prsta.
I nakon petnaest godina od odlaska iz moga grada, gotovo u potpunosti se sjećam kako sam ostavio svoju sobu. Na stoliću u mojoj sobi su bili neki papira pa kojim sam nešto piskarao, muzičke kasete, olovke i sl. Prije samog polaska bio sam uvjeren da ću se vratiti u stan u roku od tri-četiri dana. Ah, ta pubertetska naivnost!

U Gradačcu su nas primili mamina rodica Ćera i njen sin Mensur. Zaista, nikada se nećemo moći odužiti za onu gostoprimljivost koju su tih turbulentnih mjeseci pružili meni, mom bratu i ocu. A zašto nisam mamu spomenuo, upitaće se neko. Vidite, mama je uistinu izašla s nama iz grada, ali se nakon nekoliko dana vratila u grad. Moja mama je do rata bila šefica u jednoj prehrambenoj prodavnici u centru grada. Nakon što smo mi izašli iz grada, Srbi su počeli pozivati sve nesrbe da se vrate u grad i da im niko ništa neće učiniti. Moja mama, kao veoma savjesna žena, je htjela da ode u Šamac i da, ako ništa drugo, preda ključeve od prodavnice. Sjećam se da ju je tata odvraćao od nakane, ali ju je prijateljica Mira ubjedila da je Šamac miran i siguran grad. Istog dana kada se vratila u Šamac, srpske vlasti su zatvorili sve ulaze grada. Može se reći da nas je mamina naivna odgovornost koštala devet mjeseci. Punih devet mjeseci brat, otac i ja nismo vidjeli mamu niti smo znali da li je živa, niti je ona išta znala o nama. Zamislite kako je biti u ratu, ne znaš kakva će tvoja sudbina biti i uz to ne znaš da li ti je mati živa!

U Gradačcu je nekoliko sedmica bilo mirno, Elvis i ja smo provodili te tople aprilske i majske dane u Ćerinoj kući, gradu i okolini. Noću su muškarci u našem dijelu grada držali straže, pa sam i ja ponekad s ocem provodio noći (makar one rane). Bio je to čudan osjećaj, bivati noću vani. Imao sam svega petnaest godina i vjerovatno nisam ni shvatao ozbiljnost situacije. Ama, svakako da sam shvatao, ali s ove perspektive sve mi to nekako izgleda naivno.
Ako se ne varam, sredinom maja su srpske snage napale Gradačac iz pravca Šamca, Modriče i Brčkog. Bio je to sunčan i topao dan. Sjećam se užasnih eksplozija granata koje su ispaljivali iz topova i tenkova. Kada je bombardovanje počelo, otac nije bio s nama. On i dajdža su bili u centru grada. Zapravo, kada su granate počele padati oko Zmajeve Gradine, njih dvojica su baš bili ispod same tvrđave. Bacili su se i na zemlju i sakrili iza jedne betonske ograde.
Najgori osjećaj je bio kada bi avioni bombardovali. Bombe i granate su padale u naselje gdje smo mi bili smješteni, a mi smo bili u prizemlju kuće, koja nije imala podruma! Suzbili bi se zajedno, brat i ja, na pragu neke od središnjih soba, što dalje od vanjskih zidova. Tek kasnije smo se prebacili u jednu od susjednih kuća koja je imala podrum. Nakon nekoliko sedmica, otac, brat i ja smo otišli u Toke, jedno selo nedaleko od Gradačca, gdje smo bili kod mamine familije. Također, nikada neću zaboraviti njihovu gostoprimljivost. Ne sjećam se koliko smo tu bili, ali ne vjerujem da smo ostali više od par sedmica. Odatle smo otišli Špionicu, naselje gdje je živjela očeva rodica. Tu smo ostali sve do septembra 1992. godine.

A prvu vijest o mami ćemo tek saznati tri-četiri mjeseca kasnije.

U septembru smo tata, brat i ja sjeli u auto i uputili se na izrazito opasan i težak put kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu. Preko Tuzle, Kladnja, Kaknja, Breze, Kiseljaka, Jablanice, Mostara, Splita, Šibenika, Zadra, Paga, Ogulina i Karlovca, došli do Zagreba, gdje smo jedno mjesec dana ostali kod očeve tetke Fatime i njenog muža. Na tom gotovo samoubilačkom putu smo doživjeli i vidjeli svašta. Kod Visokog nas je jedan bosanski vojnik upozorio “da ne idemo onim putem, jer vodi pravo do četnika”, u Kiseljaku smo doživjeli potpuno stanje mira i blagostanja (dok je Sarajevo bilo granatirano), negdje na planinama Bjelašnice smo vozili tek buldožerima prokopanim putevima i vidjeli nekakvo romsko naselje, oko Konjica smo prošli kroz neko spaljeno selo gdje su ratna dejstva prestala možda i samo sat prije našeg dolaska. Većina kuća je bilo srušeno ili zapaljeno, a pored jedne sam vidio jednu staricu kako plače. Kroz Mostar smo prolazili za vrijeme srpskog bombardovanja grada, tako da su granate padale u neposrednoj blizini naše putanje. Na izlazu grada nas je zaustavila postaja HVO-a i nije nas htjela pustiti dalje, jer nismo imali propusnicu HVO-a iz Tuzle. Ipak nekakav zapovjednik nas je pustio nakon nekoliko sati ispitivanja. Po ulasku u Hrvatsku smo prenočili na parkingu nekog motela. Sljedećeg dana smo došli u Split, kojim smo malo i prošetali. Navečer smo stigli u Zagreb. Cijelo vrijeme smo pokušavali stupiti u kontakt sa mamom u Šamcu, ali bez uspjeha.

Jedne hladne decembarske zore, na peronu jedne željezničke stanice u Pragu sam vidio mamu nakon devet mjeseci. Bio sam najsretnije dijete na svijetu.

I eto, odluči Međunarodni Sud pravde da Srbija nije direktno učestvovala u genocidu u Srebrenici, nego samo da je kriva što ga nije spriječila jer je mogla. Iako imam svega trideset godina, život me je naučio da je svašta moguće. Ko zna, možda rata nikada nije ni bilo. Možda su oni vojnici što sam mislio da su okupirali moj grad bili samo Titovi pioniri, mašući marama i papirnim zastavicama. Možda su oni transporteri u stvarnosti bili veliki automobili napravljeni od LEGO kockica, a možda uopšte i nisam otjeran iz mog grada, nego sam cijelo ovo vrijeme bio na godišnjem odmoru na Jadranskom moru. Zapravo, možda sam ovaj tekst trebao nazvati “Sjećanje na početak rata kojeg nikada nije ni bilo”.

Jebi ga, tako ti je kada čovjek previše igra video igrice, počne doživljavati ono što je vidio na računarskom ekranu.

Teorija svega

Nedavno sam pročitao vijest da su naučnici na pragu ispunjenja Einsteinovog sna o Teoriji svega. Ako u ovome ima makar malo istine, onda sam ubjeđen da je ovo ne samo jedna od najboljih vijesti ove godine, nego cijele decenije!

Naime, internet magazin Edge je pitao više od 150 naučnika i intelektualaca šta možemo očekivati u budućnosti. Mnogi od njih su odgovorili “da se nadaju produžetku životnog vijeka čovjeka, svijetloj budućnosti za autističku djecu i kraju nasilnim konfliktima u svijetu”.# Ono što mi je privuklo pažnju čitajući ovu informaciju je uvjerenje nekih filozofa da će religija za 25 godina dominirati dosta manje ljudima nego što je to slučaj danas. Filozof Daniel Denett tvrdi da “informacije će polako i skoro neprimjetno umanjiti religijski utjecaj i netoleranciju”.

Jedan od vodećih ateista svijeta, biolog Richard Dawkins, tvrdi da će fizičari, kroz razvitak Teorije svega i ujedinjenja svih osnovnih zakona fizike u jednu formulu, stvoriti religiji još jednu prepeku.
Na ova predviđanja mogu samo reći: inshallah, akobogda ili, malo sekularnije, iskreno se nadam.

Ako će smanjenje utjecaja religije na čovječanstvo značiti smanjenje nasilja, ratova, a povećanje ljudske slobode (na svakom mogućem planu), humanosti i tolerancije, onda jedva čekam taj trenutak. Mislim da je krajnje vrijeme da čovjek uzme sudbinu u svoje ruke, a da sociološko-mentalni virus izbaci iz svog bića, jer nam je religija (a ovdje isključivo govorim o zapadnim religijama) malo toga dobrog donijela. Dosta je čovjek bio podložen strahu, vječnom osjećaju krivnje i dugovanja. Vrijeme je za promjene, baš kao što rimljansko vjerovanje zamijenilo grčko, a kršćansko rimljansko, mislim da bi zdrav razum trebao zamijeniti religiju onakvu kakvu poznajemo.

Šta su nam religije donijele ovih posljednjih nekoliko milenijuma? Podanici kršćanstva su decenijama pokoravali svijet, na silu nametali svoju teologiju, kroz inkviziciju ubijali stotine miliona ljudi u Evropi, sjevernoj i južnoj Americi, Africi i Aziji. Sve to zbog nekoliko spisa koje je šačica odabranih izabrala da bude Sveta knjiga – Biblija.
Podanici islama, poput kršćanstva, su silom osvajali teritorije, nemilosrdno se obračunavali sa “nevjernicima”, ubijali na milione nevinih, a vjernici određenih pravaca ove religije su iznimno netolerantni prema svima koji nemaju isto uvjerenje kao oni. A da ne spominjem barbarsko odrubljivanje glava kriminalcima i nevjernicima u pojedinim zemljama, bičovanje i kamenovanje bludnica, te proces rušenja svega religijskog (muslimanskog!) u Saudijskoj Arabiji, jer se vehabije u toj zemlji pribojavaju da bi ljudi mogli početi idolizirati objekte i ličnosti. Vehabije su se iz istih razloga ovih dana okomile čak i na samo mjesto rođenja poslanika Muhameda!
Židovi vjeruju da su izabrani narod i da imaju poseban status kod Boga.

Zajedničko za ove religije je da se čovjek mora pokoriti nevidljivoj sili, obožavati i pribojavati se nikoga drugog osim Boga, netolerisati neistomišljenike, a uz to je svaka od ove tri religije podjeljena na mnoštvo pravaca i sekti, što daljnje stvara neprijateljstvo, odstranjivanje i jaz među ljudima. Uvjeren sam da je kroz historiju grupa ljudi teološkog ili političkog vrha jedne zemlje koristila religiju kako bi sebi prikupila veću moć i bogatstva. To se radi i dan-danas, a mnogi ljudi se i dalje pribojavaju dobrog Boga. Ljudi moraju prestati biti ovce i uzeti ulogu dobrog čobanina, koji će biti samostalan, ali i odgovoran prema svom i životima drugih, prirodi.

Ja ne mogu reći da Bog ne postoji niti da postoji i zato sam deklarisani agnostik, ali ako mi išta nervira, to je neopravdan ljudski strah od boga. Ako bog uistinu postoji (što svakako ne odbacujem), vjerujem da je on dobar bog i da se brine o svojoj djeci, baš kao i ja o svojoj kćerci. Šta god ja uradio, on može biti ljut na mene jedno vrijeme, ali zaista sumnjam da će me poslati u pakao, ma šta god uradio. A ako me i pošalje u pakao, on je onda zao i tamo ću završiti, bio poslušno dijete ili ne, što mi, ljudi, onda uopšte nemamo ni potrebe moliti se njemu. Uostalom, s obzirom da je bog svemogući, zašto mu je potrebna tolika pažnja i predanost ljudi? Zašto traži od smrtnika da ga se boje i da misle na njega cijeli svoj život?

Kada je Richardu Dawkinsu postavljeno pitanje šta bi rekao bogu kada bi umro i našao se pred vratima raja, on je odgovorio: – “Citiraću Bertranda Russella – Nema dovoljno dokaza, Bože, nema dovoljno dokaza! Ali zašto smatramo da Boga interesuje da li vjerujemo u njega ili ne? Možda on samo želi da smo velikodušni, ljubazni, puni ljubavi i iskreni – i nije ga briga u šta vjeruješ”.

Prije nekoliko dana sam pročitao zanimljiv članak jednog bivšeg kršćanina, u kojem objašnjava zašto se više ne smatra Isusovim podanikom. On također postavlja deset pitanja sveštenicima i vjernicima (kršćanima), u kojima kritikuje način na koji vjernici “rezonuju” kada ih se upita zašto vjeruješ u to što vjeruješ ili zašto postoje tako mnoge denominacije i sekte u svijetu? Odgovori su obično tipa “to stoji u Svetoj knjizi” ili “tako su naši preci činili generacijama”. Svako da se ovdje radi o vjerovanju s koljena na koljeno, o percepciji i stajalištu.

Ovaj tekst ne pišem da bih ikoga “okrenuo” na pravi put, već je ovo samo reakcija na dešavanja oko mene i u svijetu, u kojem, po mome mišljenju, religija ima preveliko učešće. Po meni bi bilo idealno kada bi svako vjerovao u ono u šta već vjeruje, ali da se to nikoga ne tiče osim dotične osobe. Vjera bi trebala biti apsolutno privatna stvar, ali bukvalno – ljudi se ne bi trebali okupljati u grupe, sekte i denominacije, ne bi im trebale crkve, džamije i drugi sveti hramovi da bi dospjeli do Boga. Vjera bi trebala biti lična stvar, između tebe i Njega, a ne između nas i boga, jer to nas automatski stvara i njih, što, po pravilu, znači oni drugi, neprijatelji.

Spasitelj muške populacije?

Znam da naslov ovog teksta ima bombastičan naziv, ali me neki od muških kolega u firmi upravo tako nazivaju. Ne, nisam izmislio novu pilulu koja ima efekat poput vijagre, niti sam uspio nagovoriti žene u firmi da budu poslušnije i da nam donose capuccino i ručak na naše stolove. Uradio sam nešto što niko od njih nije smio reći. No, da krenemo od početka.

Radim u jednoj međunarodnoj medicinskoj firmi kao grafički dizajner, no to nije bitno. Bitno je to da nas ima oko 40 zaposlenih u zgradi u kojoj se ja nalazim, otprilike jednako podijeljenih po spolovima. U decembru smo dobili novog eksternog dostavljača ručka, što je značilo da sada dobivamo uglavnom zelene salate, cherry paradajz, kukuruz, kojekakakve salame, crni hljeb i svaki božiji dan frikadele (danske svinjske šnicle). Sve u svemu: jako malo kalorija! Uzme li se, pri tom, da ja ne jedem svinjsko meso, bistri čitalac će jako brzo zaključiti da ja ostajem gladam otprilike svaki dan. Zapravo, do sada smo dobili dvaput riblje šnicle i ja molim boga svakodnevno da će me riba sa špinatom dočekati u kantini. Ali, avaj, kad tamo frickin’ frikadele, gotovo svaki dan!

Postao sam poznat u kantini po tome što sam se svakodnevno bunio i kritikovao ručak, te “zar ne mogu makar jedan dan donijeti nešto vruće”. Prolazili su dani, ja sam počeo malo-pomalo propagirati da se nešto mora učiniti, a muške kolege su, onako sebi u njedra, počeli da se slažu s mojim stajalištem.
Bližio se Božić, a ja sam zahtjevao da se napravi peticija ili možda mirne demonstracije ispred zgrade. Čak su se kolege nominalno složili da bi potpisali takvu jednu peticiju, ali sam znao da od toga ništa neće biti. Došao je Božić, a ja im nisam htio kvariti taj lijepi praznik, pa sam sačekao da dođe Nova godina.

2. januar je bio prvi radni dan. U 12 sati sam otišao na ručak, u nadi da će dostavljač hrane možda promijeniti politiku u 2007. godini. Na moju žalost, sve je bilo po starom: zelene salate na pretek, salama, lišća, trave i – frikadele, naravno.
Pojedem ja svoju porciju mirno i uljudno, sklonim ostatke iza sebe i uputim se direktno sekretarici koja, inače, zadužena za nabavku hrane. Prezentiram joj svoj slučaj, da iza mene stoji makar deset gladnih muških kolega, te da smo nezadovoljni što nema više mesa, toplog ručka i varijacije. Sekretarcija me lijepo saslušala i rekla da me razumije, te da će vidjeti šta može učiniti.

Eto, nisam spasio Afriku od gladi, niti sam kao dobrovoljac pomagao ljudima u nevolji, ali sam ustao i učinio nešto za svoj muški rod, rekao sam NE nedostatku kalorija i mesa, učinio sam ono što niko nije smio reći – usprotivio se ženskom lobiju u firmi koja je uspjela dovesti niskokaloričnu hranu u firmu sa kojekakvim salaticama, a izbacila varijaciju, mesa, krompira i sl.

Nisam siguran da će moja akcija uroditi plodom, ali makar mogu mirno spavati, znajući da sam digao glas, borio se za svoja (ugrožena) prava, te da nisam pokleknuo kao većina mojih muških kolega, koji su samo trabunjali po mračnim ćoškovima firme. Ukoliko dobijemo raznovrsniju i bogatiju hranu u kantinu, očekujem da na ulazu u kantinu čujem od svojim muških kolega makar jedno obično tak*.

[UPDATE: 18. januar 2007.:]
Evo nakon dvije sedmice, mogu konstatirati da je ručak na poslu sada mnogo, mnogo bolji, što su mi potvrdili mnoge kolege. Danas smo npr. imali prženu ribu, teleće meso, pastu, salate, sve one salame otprije, crni hljebi, ciabatta, italijanska salata i još kojekakvih sosova. Nije loše. Vidjećemo da li je moj poduhvat zaista urodio plodom, ili je ovo sve privremena slučajnost.
________________

* tak (danski) – hvala