Dino F. Avdibegović

Arhiva za kategoriju „writings“

Jedna sedmica u mjesecu julu mi je nekako prošla u znaku lipe. Da, lipi, biljci o kojoj rijetko razmišljam, ali kojoj sam privržen. Istini za volju, teško je reći da je lipa te sedmice bila ikakav simbol niti da je bila posebno uočljiva, ali nekoliko mojih doživljaja ukazuje na to.

Bili smo u Kopenhagenu, u posjeti mome bratu. Jedan dan smo proveli u predivnom, velikom parku u Frederiksbergu. I dok smo šetali jednom od ulica koje su opasavale taj čarobni park (bila je to ulica Søndre Fasanvej), u mojim nozdrvama osjetio sam jak miris. Bio je to miris lipa, miris kojeg sigurno nisam osjetio posljednjih osamnaestak godina, barem ne takom jačinom. Prisjetio sam se mojih bosanskih dana, dana djetinjstva kada sam ljeti povremeno kupio te lipe i na taj način zarađivao sebi dodatni džeparac. Mlateći tada grane lipe u rodnome Šamcu zapamtio sam za sva vremena taj prepoznatljivi, prodoran miris lipe.

Par dana kasnije posjetio sam mog prijatelja Denisa na sjeveru Zelanda. Kada sam parkirao auto i izašao iz njega ponovo sam osjetio isti miris lipa, iako nešto slabijeg intenziteta. Sljedeći dan šetao sam gradom u kojem živim i ponovo sam prošao ispod nekoliko stabala lipe. Međutim, ovaj put nisam osjetio njihov miris, ali sam tada postao svjestan lipove veze tih dana. Nekoliko dana kasnije posjetio sam roditelje na zapadnom Jutlandu i dok sam se vozio na biciklu kroz grad ponovo sam osjetio miris lipe.

Znam da je u Danskoj vrijeme kada lipa cvate, ali ipak na neki čudan način sam bio svjestan da me za ta četiri različita mjesta, četiri situacije, veže nešto, a to je bilo prisustvo ili miris lipe. Negdje sam pročitao da su stari Slaveni, dok su bili mnogobošci, vjerovali u moći šume i mislima bili povezani sa lipom. Vršili su vjerske obrede i prinosili žrtve lipi kao idolu. Ogranke lipe stavljali su u krovove kuća vjerujući da će ih time očuvati od gromova i vatre. A šta ja trebam da izvučem iz činjenice da sam nakon toliko godina ponovo osjetio miris lipe? Da li uopšte ima neko značenje ili se to moje sjećanje i stara osjećanja igraju mnome? Kako god bilo, bilo mi je interesantno, ali i pomalo neobično, što sam bio svjestan tog mirisa ili prisustva lipe uzastopno na četiri potpuno različita mjesta.

Prije četiri dana je počela vrhunski nogometni događaj – Svjetsko prvenstvo koje se ove godine održava u Južnoafričkoj Republici. Iako ni ove godine neće biti Džeke, Misimovića i Salihovića da brane plavo-bijele boje, radujem se svakom Svjetskom prvenstvu kao malo dijete. E, sada dolazimo do srži teme ovog kratkog teksta: Ja imam u stanu jedno malo dijete u vidu kćerke od pet i po godina koja je do sada naviklo da gleda dječije programe u bilo koje doba (znam, znam – moja greška).

Zamislite sada sljedeći scenario: Petak je poslijepodne, a na televizoru gledam utakmicu Južnoafrička Republika – Meksiko, koja ujedno otvara ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu. I tako uživam zavaljen na kauču, kada ulazi moja kćerka u sobu i nonšalantno mi kaže da želi gledati njen najdraži dječiji kanal DR Ramasjang.

Sreća moja, uspjevam je nekako uz Amrinu pomoć ubijediti da tata ima pravo gledati nogometne utakmice cijeli dan (i mjesec, ali to nisam spomenuo) svake četiri godine, pa sam joj donio njen noseći DVD-player na kojem može gledati crtiće. Međutim, s obzirom da moja divna kćerkica voli interakciju sa svojom okolinom i pored toga što gleda film, ja sam primoran da pojačam zvuk na televizoru, što se, naravno, njoj nije svidjela, pa je ljutito rekla: “Ooo, tata! Ti si Veliki Smetač”.
Bilo mi je slatko to njeno “Veliki smetač”, kao da se radi o nekom indijanskom imenu. S obzirom da joj njen tata vrlo često ispriječi na putu, uvjeren sam da ću mnogo puta ćuti moj novi, simpatični naziv.

Zadnji je martovski dan u Bosanskom Šamcu. Došao sam u rodni grad van dijasporske sezone i baš se prijatno u njemu osjećam – nema gužvi, nema ljetnjih vrućina, nema komaraca!
Pola sata je prije ponoći, a ja se polako spremam na počinak, te gasim svjetla stana, jedna po jedna. Prilazim prozoru koji gleda na glavnu ulicu i vidim da zlatno svjetlo bandera obasjava ulicu na kojoj nema velikog prometa. Nedaleko od zgrade moga stana, pored te iste ulice, stoje dvojica policajaca, koji očigledno nemaju puno posla. U jednom trenutku stariji policajac pokušao je da šutne neki kamenčić na putu, pa se zateturao. Nasmiješio sam se i shvatio da su mi ta dva lika bila zanimljiva, pa sam odlučio da ih još malo posmatram. Mlađi policajac je u ruci držao stop znak kojim je zaustavljao auta koja su povremeno prolazila u pravcu čaršije. Već sljedeći trenutak na horizontu pojavila se svjetla automobila koji im je polako prilazio. Oni su ga registrovali, ali nisu odmah reagovali, pa su nastavili razgovarati bez pokretanja. Tek kada se automobil približio na desetak metara, policajac je nonšalantno podigao znak i pokazao rukom ulijevo. Auto se zaustavilo, policajci su mu prišli, uzeli vozačku od vozača i zajedno je pregledali. Stariji policajac je nešto pisao u svoj notes, i nakon par minuta vratili su vozaču njegove isprave. Auto je ubrzo nestalo iza zgrade, a dvojica policajaca su se odteturala do svoje početne pozicije i ponovo ušli u njihov ritual. Stariji policajac je govorio nešto i s vremena na vrijeme pokušao šutnuti nešto nogom, a mlađi je mahao svojim stop znakom. Nasmiješio sam se  tom neobičnom noćnom paru i umoran uputio se u krevet.

Nisam ga odmah pogledao kada je ušao zajedno sa svojim crnobijelim psom u kupe i sjeo nedaleko od mene (odmah preko puta na drugoj strani vagonskog hodnika), jer bio sam zadubljen u Al Aswanijev Chicago. U početku mi je  zasmetalo prisustvo psa u kupeu, prvenstveno zbog moje gotovo bolesne opsjednutosti higijenom i vječnog nastojanja da su ljudi i životinje u što manjoj mjeri u direktnom kontaktu. Čovjek je bio izrazito komunikativan i čim je sjeo, izvadio je konzervu piva i počeo neprestano izbacivati rečenice o svome psu, o Herningu (gradu gdje živi), o Nyborgu (mjestu gdje je rođen) i još mnogo drugih stvari. Imao je dobrog sagovornika u gospođi srednjih godina koja je sjedila preko puta njega. Onda sam pomislio da sam negdje vidio ovog čovjeka od tridesetak i nešto godina, ali nisam se mogao sjetiti odakle ga poznajem. Njegov monotoni zvuk i spori ritam govora davao mi je sliku da se radi o pijancu blaže forme, a njegovo spontano vađenje konzervi iz ruksaka samo je potvrdilo moju pretpostavku. Odjednom mi je sjevnulo da smo najvjerovatnije išli zajedno u Turističku akademiju prije dvanaest godina. Bilo je očito da vjerovatno ne radi nekakav kancelarijski poziv, jer je svojom pojavom više podsjećao na nezaposlenog pijanca, nego na nekog ko ima svakodnevne poslovne obaveze. Ali šta ja znam, cijeli svijet je već odavno krenuo niz padinu i sve je bilo moguće.

Bilo mi ga je žao. U njegovim mutnim očima jasno se primjetio utjecaj alkohola, što se očitovalo i u načinu govora. Na desnoj ruci imao je veliku tetovažu sa blijedoplavim krakovima, a na sebi je imao neuglednu odjeću koja zasigurno, sudeći prema mnogobrojnim mrljama, nije bila tek izvađena iz veš mašine. U jednom trenutku htjedoh mu se javiti, a onda pomislih da možda više imam zajedničkog sa njegovim psom, kojeg ne htjedoh vidjeti u mojoj blizini onog časa kada su se pojavili u vagonu.

Nije se okrenuo za njom. Sjetno, udahnuo je hladni zrak u svoja pluća. Polako je tapkao po snijegu, zamišljao da svojim koracima oblikuje pejzaže, doline i korita. I nije to bilo što je skrenuo s uma. Samo je pokušao suzbiti misli o propaloj ideja osjećanja,  koja je, da bi izbjegao osvježene brazde u duši, izbjegavao tako što je sâm pravio ožiljke u snijegu. Od nekadašnje vjere u ljubav i životnog elana, spao je na puka razmišljanja i bjekstvo od stvarnosti. A tako je volio dodirnuti njene brijegove, milovati joj valove i ljubiti njene uzavrele jagode. Toga više nema, kao što ništa neće ostati od njegovih brazda u snijegu.