Generacija N: Virtualno-stvarni svijet vrtoglavih brzina

Nije nikakva tajna za većinu ljudi da živimo u vremenu u kojem se mnoge stvari u našoj svakodnevnici dešavaju izrazito brzo i dinamično. Stotine miliona ljudi je uhvaćeno u beskrajnoj binarnoj spirali u kojoj neumoljivo vladaju društvene mreže kao što su Facebook, YouTube, Instagram, Twitter, LinkedIn, Reddit, Snapchat, Viber i drugi. Osim enormno velike količine digitalnog sadržaja, za sve njih je zajedničko to što se sve u njima dešava munjevitom brzinom. Jedan tvit za nekoliko minuta nestaje u beskrajnom moru drugih tvitova, objava na Facebook se vrlo brzo utopi u mnoštvu drugih objava, vijesti i reklama, a video na YouTube-u zamijeni hrpa novopristiglih i još popularnijih snimaka. Na autostradu virtualne egzistencije nekoliko milijardi ljudi u savremenom društvu treba dodati još i korištenje pametnih telefona preko kojih se dodatno i još brže ulazi u gore navedeni virtualni svijet društvenih mreža.

Prije uspona tehnologija društvenih medija, naučnici i novinari su upozoravali da je način na koji koristimo, gotovo sveprisutnu, Google tražilicu ostavlja neurološke i psihološke tragove na korisnicima modernih tehnologija. Američki pisac Nicholas Carr je, sada već poodavno, sebe i svoje čitatelje pitao u jednom članku da li nas Google čini glupima i došao do zaključka da se ljudska inteligencija, kako se ljudi sve više oslanjaju na kompjuterske mašine, postepeno degradira u umjetnu inteligenciju, valjda aludirajući na tadašnji nivo računarske “inteligencije”, koji svakako nije bio na nivou koje mašine posjeduju danas. Mnogi ljudi, koji su prije čitali na desetine knjiga godišnje, više nisu u stanju pročitati tekst koji se sastoji od nekoliko paragrafa. Korištenje Google tražilice, koja nam u djeliću sekunde prikaže tražene podatke, učinilo nas je nestrpljivim, pa se zato mnogi od nas ne mogu koncentrisati prilikom čitanja samo nekoliko rečenica, da ne govorimo o pasusima.

Ovaj fenomen, tzv. power browsing, odlikuje se letimičnim čitanjem (ili bolje reći površnim pregledanjem), brzim čitanjem naslova i početnih pasusa. I ne samo da je čitanje u digitalnom dobu postao kratak i spartanski proces. Ni pisanje nije ostalo imuno na skraćene (pobornici novih trendova korištenja tehnologija bi koristili pojam optimirane) tekstove koji se objavljuju danas na mnogobrojnim distribucijskim kanalima interneta. Nije slučajno da na Twitteru, barem još uvijek, ne možemo objaviti poruke duže od 140 znakova. Kakve posljedice ostavlja ova vrsta interakcije, koja je gotovo isključivo površna i pojednostavljena, da ne kažem, na nivou komunikacije predškolske djece? I da li smo, kroz korištenje Facebooka i YouTube-a naučili da se nikako ne smijemo dosađivati?

Ko danas čita ono malo objava na Facebooku čiji tekstovi su duži od, recimo, deset linija? Online marketinški eksperti svi u jedan glas preporučuju da komercijalni tekst, koji naravno ne smije biti dug, na Facebooku i sličnim platformama mora pratiti fotografija ili video snimak. Valjda ona stara izreka da “slika vrijedi hiljadu riječi” pogotovo važi u ovom našem postmodernom svijetu interneta, u kojem postoji neograničen broj istina i “činjenica”. Instagram je gotovo u potpunosti izbacio tekstualne poruke, pa tako korisnici imaju priliku isključivo da budu vizuelno stimulirani dok gledaju sadržaj na ovoj platformi društvenih medija. Slična situacija je i sa npr. online uslugama Tumblr i YouTube. Riječi su u velikoj mjeri zamijenjene audiovizuelnim znakovima i simbolima, jer se, između ostalog, brže i lakše primjećuju i shvataju. Razumijevanje i interakcija u modernom društvu teče ogromnom brzinom, nema se volje ni strpljenja da se posveti više vremena čitanju, staromodnoj, analognoj međuljudskoj komunikaciji i drugim vidovima intelektualne stimulacije, koji zahtijevaju trošenje više minuta našeg dragocjenog vremena.

Magazin Wired je nedavno objavio članak u kojem jednostavno savjetuju svoje čitatelje da ugase notifikacije (objave pri vrhu ili na sredini ekrana) na svojim mobitelima, jer svakog sata dobijamo Facebook i YouTube poruke, napomene od raznih aplikacija koje jedva čekaju da nam preporuče novi recept, pregled današnjih nogometnih utakmica, najnovije vijesti ili najpopularnije knjige u nekoj od online knjižara. Zamislite samo da dopustimo trgovcima na ulici da nas neprestano hvataju za ruku i da tako svakog od njih pratimo u njihove trgovine, dopuštajući im da nam uzimaju naše dragocjeno vrijeme i da im, uz to, uspije da nam prodaju njihove drangulije. U biti, to je analogija koja se može uporediti sa svakodnevnom situacijom na mobitelu dok nam notifikacije “ulijeću” na ekran našeg pametnog telefona s vremena na vrijeme, a mi konstantno dopuštamo da nas ometaju i privlače našu pažnju, kao da se radi o bitnim stvarima bez kojih se ne može.

Gore navedeni članak također ukazuje na jedno istraživanje, koje je pokazalo da ljudi u prosjeku provjeravaju svoj mobitel 47 puta u toku dana, a za mlade od 17 do 24 godine brojka se podiže na čak 82 pogleda na ekran pametnog telefona. To nasumično provjeravanje mobitela podsjeća pomalo na klasičan opsesivno-kompulzivan poremećaj, prilikom kojeg dolazi do ponavljajućeg ponašanja, koji može prouzrokovati emocionalni stres. Ono što je interesantno je da, ukoliko neke osobe određeno vrijeme nemaju pristup svojim mobitelima, kod njih se pojavljuje upravo ovo stresno stanje, jer su vjerovatno uspostavili emotivnu vezu sa svojom spravom, koju mnogi tretiraju gotovo kao sastavni dio njihovog tijela. Ja sam svojevremeno na početku prvog semestra medijskih nauka dobio profesorski savjet da nije poželjno biti pobornik tzv. tehnološkog determinizma, tj. biti redukcionističkog i nekritičnog ubjeđenja da tehnologija određuje društveni razvoj i kulturne standarde. Ipak, danas je na djelu više faktora osim običnog tehnološkog napretka. Nema sumnje da se sadašnja tehnologija u velikoj mjeri koristi od strane državnih institucija, privatnih i javnih firmi, kao i nevladinih organizacija, kako bi imali što više informacije o građanima, korisnicima, zaposlenicima, članovima udruženja i klubova, a to se često koristi na način na koji bi i nekadašnja tajna služba u Istočnoj Njemačkoj, Stasi, bila iznimno zavidna. Stasi je svojevremeno uglavnom koristila poštu, telefon i doušnike kao izvore nadzora nad stanovnicima nekadašnje Istočne Njemačke.

Današnje tehnološke kompanije imaju apsolutni uvid u gotovo cjelokupno digitalno djelovanje svojih korisnika. Google nudi korisnicima besplatno korištenje njihove izuzetno popularne tražilice (i mnogih drugih usluga), a zauzvrat korisnici daju informacije svoga ponašanja i djelovanja na internetu. Svako može biti imati lični profil na Facebooku ili Instagramu potpuno besplatno u zamjenu za pristup njihovim privatnim i javnim informacijama kao što su npr. broj telefona, puno ime i prezime, adresa boravka, radni odnos, ime članova porodice, prijatelja, mjesto zaposlenja, a da ne govorimo o milijardama poruka, ostavljenih komentara, učestvovanju u diskusijama, kupovini itd. Radi se o totalnom i asimetričnim nadgledanjem, vjerovatno učinkovitijim i bolje izvedenim i od same zamisli Panopticona, koncepta zatvora predloženog od strane engleskog filozofa Jeremyja Benthama krajem 18. stoljeća, prema kojem bi zatvorenici mogli biti nadgledani od strane samo jednog čuvara, a da pritom ne znaju da su nadgledani. Doduše, mnogi od nas su svjesni da smo pod digitalnim, algoritamskim nadzorom velikih tehnoloških kompanija, ali kao da nas za to nije briga.

Benthamov Panopticon.

Međutim, ostaje činjenica da je nova tehnologija, tj. njena upotreba, utjecala i dalje utječe na korisnike i njihovo ponašanje u svakodnevnom životu. Kao primjer može biti promjena navike i načina čitanja kod mnogih ljudi. Upotreba interneta, internet tražilica i aplikacija društvene mreže djeluje na mnoge ljude i njihovu percepciju, djelovanje i interagiranje sa direktnim okruženjem. Mnogi nemaju istu količinu strpljenja kao nekada, dosta ljudi ne čita više kao prije zbog drugih vidova zabave koji dosta brže i efikasnije mogu ponuditi razonodu, kao npr. gledanje filmova i televizijskih serija putem streaming servisa kao što su Netflix i HBO, slušanje muzike (iMusic, Deezer, Google Play), ali i slušanje audioknjiga i sl.

Od pojave streaming servisa, kod korisnika je primjećen sve češći fenomen binge-watching, odnosno situacija kada gledatelj gleda više epizoda jedne televizijske serije. Maratonsko gledanje TV serija sigurno ima utjecaja na naše razumijevanje i konzumiranje televizijske kulture. Kao što nas je Google navikao da instantno dobijemo traženu informaciju, Netflix, HBO i slične usluge su nam omogućili da gledamo omiljene televizijske serije, kada i koliko god želimo. Mogućnosti koje nam pruža internet i najnovije dostupne tehnologije čine gotovo sve korisnike pripadnicima jedne nove kulture, usuđujem se nazvati je Generacijom N, nestrpljivim konzumentima i stvarateljima audio-vizuelnog sadržaja na internetu. Međutim, kako svaki trend i društvena tendencija ima svoju reakciju, tako i instantno konzumiranje informacija i popularne kulture ima svoju antitezu.

Dok većina pop-rock pjesama traju od tri do četiri minute, slušatelj također ima priliku i da se istinski zadubi i uživa nepuna dva sata dok sluša npr. Bachov oratorij Pasiju po Ivanu (BWV 245). Mnogi gledatelji imaju tendenciju da gledaju filmove i serije, bilo da se radi o akciji, romantici ili komediji, čiji sadržaj nije kompleksnog karaktera i koji ne zahtijeva suviše vremena. Zato su posebno kod mlađe populacije vrlo popularne serije i filmovi sa superherojima, akcioni filmovi, fantazije i komedije, dok zrelije gledateljstvo uglavnom najviše uživa u žanrovima kao što su drame, komedije i misterije. Međutim, pored tipičnih TV serija i filmova, gledatelji također imaju priliku da gledaju sadržaj koji nije skrojen po klasičnom šablonu, koji je često diktiran ekonomsko-propagandnim pravilima i namjerama. Proceduralne kriminalističke serije poput CSI: Miami (2002-2012), Numb3rs (2005-2010), Lie to Me (2009-2011), ali i sudske drame kao što su Ally McBeal (1997-2002), Suits (2011- ) i The Good Wife (2009-2016), konstruisane su na takav način da su prilagođene reklamnim blokovima, što znači da jedna epizoda obično ima između tri i pet činova/poglavlja, koji su isprekidani reklama ili, kako mnogi vole koristiti se eufemizmom, marketinškim porukama. Sve gore navedene serije spadaju pod vrstu serija, koja je prilagođena klasičnim televizijskim kućama i njihovim ustaljenim reklamnim blokovima.

S druge strane, imamo televizijske serije, čiji sadržaj nije ograničen kalupom programske šeme i marketinške strukture tipičnih komercijalnih televizijskih kompanija. S pojavom kablovskih kuća kao što su npr. HBO i AMC, a kasnije i servisa poput Netflixa, Amazona i drugih, gledatelji imaju priliku gledati serije koje ne prate ustaljeni šablon, gdje se svaka epizoda mora prilagoditi marketinškim reklamama. Serije poput The Wire (2002-2008), Breaking Bad (2008-2013), The Walking Dead (2010-) i  Narcos (2015- ) nisu ograničene narativnom strukturom koja je podređena reklamnim blokovima, što ove serije čini, po ličnom mišljenju, dosta kvalitetnijim i interesantnijim radovima popularne kulture. Scenaristi i režiseri imaju stvaralačku slobodu da prikažu zamišljeni scenario i priču onako kako oni zaista žele, a da ne brinu o reklamnim blokovima svakih deset-petnaest minuta, niti da stvaraju incidente, zavrzlame, klimakse i rezolucije u predodređenim vremenskim blokovima, što bi ih učinilo izrazito predvidljivim i shematiziranim serijama, pa samim tim i poprilično stereotipnim.

Osim navedenih originalnih serija, navesti ću još jedan primjer televizijske serije koja ide u suprotnom pravcu trenutnog vladajućeg pravca u popularnoj kulturi, okruženju u kojem je trend konzumirati informacije i zabavni sadržaj što brže i u što većoj količini.

Better Call Saul (2015-) je spin-off ili derivat već pomenute serije Breaking Bad, što u operativnom smislu znači da je jedan sporedan lik iz Breaking Bad serijala postao glavni lik u novoj seriji. Radi se liku advokata Jamesu Morganu McGillu, izvrsno otijelotvorenog od strane glumca Boba Odenkirka. McGill će tek, gledano dijegetsko-hronološki, biti predstavljen kao advokat sumnjivog morala, Saul Goodman, u seriji Breaking Bad. Znači, jedna od glavnih pretpostavki serije Better Call Saul je praćenje radnje u kojoj se lokalni anonimus James McGill polako transformiše u hladnokrvnog advokata varljivog karaktera pod novim imenom. Radnja u novoj seriji je vraćena u prošlost i postavljena u 2002. godinu, odnosno šest godina prije početka dešavanja u Breaking Bad-u.

TV serija Breaking Bad

Ono što je nesvakidašnje u seriji Better Call Saul – ali i u početnoj seriji Breaking Bad, jer su ipak rađene od strane iste producentske ekipe, a i obje serije dijele isti narativni i dijegetski ekosistem – jeste sporo (mnogi gledatelj će reći dosadno) odvijanje radnje. Serija ni u jednom trenutku ne žuri da zadovolji svoje gledatelje brzom akcijom ili serviranjem svih nepoznatih informacija, koje oni, podrazumijeva se, žudno očekuju da saznaju. Za razliku od mnogih drugih serija i filmova, Better Call Saul ne zazire od dodatnog kompliciranja radnje i širenja serijskog univerzuma sa mnoštvom sporednih likova, da ne kažem protagonista i antagonista, jer smatram da se ova serija ne sastoji od ovih elemenata: uloga dobrih i loših likova namjerno nije uvijek jasno definisana. Upravo zbog toga je Better Call Saul iznimno interesantna serija, jer, baš kao i u stvarnom životu, ljudi nisu predstavljeni kao jednodimenzionalna bića koja u svakoj situaciji reaguju predvidljivo. Osim toga, serija ima vrlo apelirajući audio-vizuelni prikaz gledajući iz scenografskog i snimateljskog položaja. Kao primjer može se navesti sekvenca, tj. skupina scena, iz epizode “Finale: Lantern”, koja je ujedno i posljednja epizoda treće sezone, u kojoj se isključivo prikazuju scene sa Jamesovim bratom Chuckom kako bjesomučno pretresa unutrašnjost svoga doma, dok pokušava locirati nepoznatu i neželjenu spravu, koja očito crpi električnu struju. Pomenuta sekvenca traje oko sedam minuta, dok su savremeni gledatelji naviknuti da scene traju nekoliko sekundi, a sekvence maksimalno do jedne minute. Znači, suprotno od tendencije koja vlada u savremenom konzumiranju popularne kulture, imamo ovu i druge serije, koje nikako nisu u žurbi i sve što se dešava, ne traje samo nekoliko sekundi.

Sekvenca u kojoj Chuck McGill pretresa svoj dom u potrazi za nepoznatom električnom spravom.

Serije, filmovi i drugi vidovi popularne kulture ovakve konstrukcije i duha nas podsjećaju da ne trebamo bježati od osjećaja puke dosade, jer kada ne znamo šta da radimo, tada naš mozak biva posebno aktivan i pokušava pronaći rješenja za neke od problema koje nas tište ili dobiva nove ideje za neispunjene ciljeve i želje. Zato, kada konstantno gledamo u ekran našeg mobitela i koristimo njegove aplikacije, mislimo da možemo u isto vrijeme biti produktivni, zabavljati se i razvijati nove ideje. Međutim, ljudi nemaju sposobnost raditi više zadataka u isto vrijeme, tzv. multitasking. Samo ih izvršavamo brzo jedno za drugim, ali ih svakako ne radimo u isto vrijeme. Vjerovatno za bolju produktivnost, ali i mentalnu higijenu, ne bi bilo na odmet da se, kako to preporučuje jedan američki programer, ponekad potpuno isključimo sa sveprisutne mreže koju nazivamo internet.

Da se vratimo na početnu temu ovog teksta. Tačno je da se, s razvojem moderne tehnologije i načinom njene primjene, doima kao da se sve oko nas ubrzava neviđenom akceleracijom. Također je tačna i tvrdnja da nam savremene aplikacije i sâma internetska mreža olakšava svakodnevnicu, pribavljanje potrebnih informacija (kojih je, budimo iskreni, eksponentno sve više), čini nabavljanje i prodaju stvari dosta lakšim itd. Međutim, potrebno je imati zdrav razum i biti uvijek (samo)kritičan po pitanju korisničke upotrebe modernih tehnologija, posebno onih koje imaju veliki utjecaj u našoj svakodnevnici. Mogućnost pisanja i čitanja je imalo veliki utjecaj na čovječanstvo zadnjih pet hiljada godina. To također važi i za primjenu mašina u proizvodnji, upotrebu radija, televizijskih aparata i ulazak računara u privatne domove. Međutim, s izumom interneta, te sve bržim razvojem umjetne inteligencije i sve većom utilizacijom robota, nalazimo se na novoj tehnološko-civilizacijskoj raskrsnici, a malo ko od nas zna u tačno kojem pravcu trenutni put vodi cjelokupno čovječanstvo. Naravno, poželjno je izbjeći da padnemo u klopku zvanu tehnološka panika i unaprijed proglasiti inkviziciju protiv robota, tehnokompanija i mikročipova, ali treba biti svjestan izazova i mogućnosti novih i nadolazećih tehnologija, jer će one kao nikada do sada utjecati na ljudsku vrstu, pa čak i na biološkom planu. Ukoliko smo smo svjesni korisnih i štetnih elemenata današnjih tehnologija, odnosno posljedica njihove primjene, i ako budemo aktivno i strpljivo koristili prirodnu moć reflektiranja i rasuđivanja, bolje ćemo biti spremni za mnoge izazove koji nas čekaju na našem civilizacijskom putu.

Članak je objavljen na portalu tacno.net 9. septembra 2017 i na analiziraj.ba 16. septembra 2017.

Izvori:

“2016 global mobile consumer survey: US edition.” 2016. deloitte.com. <https://www2.deloitte.com/content/dam/Deloitte/us/Documents/technology-media-telecommunications/us-global-mobile-consumer-survey-2016-executive-summary.pdf>.

Angwin, Julia. Dragnet Nation. New York: Times Books, 2014.

Better Call Saul – Chuck’s Downfall. 21. juni 2017. <https://www.youtube.com/watch?v=JipKJDGtfjc>.

Bolin, Chris. Offline only. 2017. <https://chris.bolin.co/offline/>.

Carr, Nicholas. Is Google Making Us Stupid? Juli/August 2008. <https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2008/07/is-google-making-us-stupid/306868/>.

Infrequently Asked Questions: Why do we binge-watch? 27. juli 2016. <http://www.phillyvoice.com/infrequently-asked-questions-why-do-we-binge-watch/>.

Pierce, Dave. Turn Off Zour Push Notifications. All of them. 23. juli 2017. <https://www.wired.com/story/turn-off-your-push-notifications>.

Zamorodi, Manoush. How boredom can lead to your most brilliant ideas. april 2017. <https://www.ted.com/talks/manoush_zomorodi_how_boredom_can_lead_to_your_most_brilliant_ideas?utm_source=newsletter_weekly_2017-08-19&utm_campaign=newsletter_weekly&utm_medium=email&utm_content=talk_of_the_week_image#t-478922>.

The New World

Have I not known this?
The meaning of Life. Death. And Love.
Of all things, it is you I shall remember.
Can the heart supercede, overrun the mind?
Love is not an emotion, but a thought.
This is how it is supposed to be.
Farewell. I shall see you again.
In the Light.

inspired by Malick’s The New World.

thenewworld

Sådan skal livet være

To tusind år efter Augustus’ død
(you know, the artist formerly known as Gaius Octavius) 
sidder min datter og jeg
under blommetræet i bedsteforældrenes have
hun vil ikke
række mig bogen 
om russisk litteratur
og hvorfor skulle hun det
der er meget lidt relevans i dag om i dag om hvad som helst
Det eneste der gælder er leg og livets ubekymrethed
Den ideelle ferie

blommer
Blommer i mine forældres have

Sanjao sam Jednom

i. 
Kao vjetrom nošen kroz tamne noći podneblja sjevernog,
Misli su mi bile čiste,
Otvorene za sve ono
Što danju ne snimimo.
Sanjao sam  Sunce kako ustaljeno grije djecu svoju,
I kako se stvorenje pribija uz majku i napaja se svjetlom,
Odvaja i katapultira se izvan našeg sistema.
Šta je bilo – ne znam,
Ali osjetih da je stvarno
I da nas čuva kao što majka dijete svoje pazi.

ii.
Sanjao sam da vrijeme ne postoji u stvarnosti
– da je ono samo otisak lažni
– poput daha hladnog na prozoru,
I da traje dok god ga vidim i mjerim.
I dok ga mjerim, ono omjera mene,
Ono definira me, ono zamjenjuje me.
I shvatih da je sve oko mene iluzija
– ne postoji objektivnost niti stvarnost,
Nema ideologije, nema novca, nema pohlepe, nema jada ni bijede.
Ima samo jedno što se davno rasparčalo u bezbroj prašina,
Jer misao se pretvorila u neznanje, što stvorilo je strah,
A ostatak znate i sami – nastao je čovjek, a sa njim mržnja, patnja i bol.
No sve to je potrebno da bi se misao ponovo vratila sebi,
Odbacila iluziju i ujedinila se u istinsko Jedno – ono što čini svijet.

iii.
I nije bitno postojiš li, tvoja briga, vjera ili bog,
Sve je paravan, brižno skrojen da bi nam se ograničio vid,
Sluge onoga što nas kroz vječnost podučava
Da sve je iluzija, samo Jedno ostaje na kraju,
A ljubav je njegov alat.

iv.
Sanjao sam o postojanju nekoliko stvarnosti u višeslojnim dimenzijama,
Da možda i ja postojim u raznim realitetima, u različitim izdanjima,
Samo sa blagim modifikacijama koje čine različite stvarnosti.
No, sve to je prosta iluzija što neminovno vodi ka Jednome.

v.
I shvatih važnost dubokog razmišljanja, bez kojeg na kraju sve umire;
I spoznah zašto mudrost moramo upoznati sami na putovanju kroz život,
I razumijeh bit doživljaja istinske patnje, bez koje nema slobode, prosvjetljenja.
I zapisah da je cijeli svijet dom moj, da je i meni vjera biti naklonjen drugima,
Gledajući druge gubimo sebe, nestaju drugi – ostaje Jedno.

vi.
Sanjao sam da mi se dalo na znanje da nismo sami u Svemiru,
Da postoje milioni drugih civilizacija, mnoge nevidljive za oči naše
Zbog razlike dimenzionalnih proporcija
– od malih ljudi do bića veličine hiljadu sunaca.
Postoje bića tako enormna, tako moćna, da treptajem misli mogu
Cijeli svijet uništiti – ali to se nikada desiti neće,
Jer oni su tako blizu konačnog cilja, i tako daleko od našega.

vii.
I sve je jedno vječno, ciklusno učenje, iako mi već znamo Sve,
Ali nismo svjesni toga, što je i namjera Svega kako bi ponovo bili Jedno,
Jer spoznajući sebe (ali ne biti svjestan onoga od prije), mi bivamo savršeniji,
Korak bliže onome čemu težimo kroz eone – da postanemo Jedno.

Fahrudin Dino Avdibegović, 2013

6. nota: Ruski sat

Moja fascinacija prema satima živi par decenija, a želja za skupljanjem nesvakidašnjih, jednostavnih satova je tek nedavno nastala. Posebnu slabost imam prema ruskim satovima, i to markama Vostok i Raketa. Neki dan sam primio paket iz Drezdena u kojem se nalazio najnoviji član moje male kolekcije – Vostok Amfibija sa mehanizmom 2416. Radi se o satu koji je namijenjen ruskoj mornarici (zato ime Amfibija), a može se nositi do 200 metara dubine.

Kao što sam već napisao, volim jednostavne satove, bez suvišnih elemenata i ukrasa. Iako Amfibija ne ispunjava u potpunosti te uslove, svidjela mi je jednostavnost dizajna i “iskrenost”. Kada ga vidiš, znaš šta dobivaš. Mislim da je fin detalj pet crvenih udubljenja na kruni sata, koje označavaju prostor u kojem se može podesiti datum (od oznake 8-12 sati), kao i crvena kazaljka sekundarka.

Međutim, izgleda da nemam široke ruke ruskih mornara, tako da mi je narukvica sata prevelika, čak i nakon njenog podešavanja. Jedino rješenje je da se smanji narukvica, a za to nemam odgovarajući alat. Znajući da mi od prijatelja djevojka studira za sajdžiju, nazvao sam ga i pitao da li mi to ona može srediti. Rekao je da ona nema taj alat u stanu, ali da može ponijeti sat u školu i tamo to uraditi. Dogovorili smo i vrijeme kada da predam sat Anji, ali u želji da što prije stavim “mornarku” na ruku, otišao u centar grada i obišao nekoliko urarskih trgovina, ali bezuspješno – u jednoj su čak slomili svoju aparaturu dok su pokušali regulisati narukvicu sata!

I dok sam šetao pješačkom ulicom i pričao Amri kako bi, ipak, najbolje bilo da odem do Srđanove djevojke, Anja je baš u tom trenutku prolazila pored nas. Mi o vuku, a vuk na vrata. Ispričao sam joj cijelu priču o mome dragom satu i polomljenom alatu u trgovini satova i naglas smo se smijali. Predao sam joj kutiju sa satom i rekao da dobro pazi na moju Amfibiju. A do sljedećeg petka nosim moju vjernu Seiko.