The New World

Have I not known this?
The meaning of Life. Death. And Love.
Of all things, it is you I shall remember.
Can the heart supercede, overrun the mind?
Love is not an emotion, but a thought.
This is how it is supposed to be.
Farewell. I shall see you again.
In the Light.

inspired by Malick’s The New World.

thenewworld

Sanjao sam Jednom

i. 
Kao vjetrom nošen kroz tamne noći podneblja sjevernog,
Misli su mi bile čiste,
Otvorene za sve ono
Što danju ne snimimo.
Sanjao sam  Sunce kako ustaljeno grije djecu svoju,
I kako se stvorenje pribija uz majku i napaja se svjetlom,
Odvaja i katapultira se izvan našeg sistema.
Šta je bilo – ne znam,
Ali osjetih da je stvarno
I da nas čuva kao što majka dijete svoje pazi.

ii.
Sanjao sam da vrijeme ne postoji u stvarnosti
– da je ono samo otisak lažni
– poput daha hladnog na prozoru,
I da traje dok god ga vidim i mjerim.
I dok ga mjerim, ono omjera mene,
Ono definira me, ono zamjenjuje me.
I shvatih da je sve oko mene iluzija
– ne postoji objektivnost niti stvarnost,
Nema ideologije, nema novca, nema pohlepe, nema jada ni bijede.
Ima samo jedno što se davno rasparčalo u bezbroj prašina,
Jer misao se pretvorila u neznanje, što stvorilo je strah,
A ostatak znate i sami – nastao je čovjek, a sa njim mržnja, patnja i bol.
No sve to je potrebno da bi se misao ponovo vratila sebi,
Odbacila iluziju i ujedinila se u istinsko Jedno – ono što čini svijet.

iii.
I nije bitno postojiš li, tvoja briga, vjera ili bog,
Sve je paravan, brižno skrojen da bi nam se ograničio vid,
Sluge onoga što nas kroz vječnost podučava
Da sve je iluzija, samo Jedno ostaje na kraju,
A ljubav je njegov alat.

iv.
Sanjao sam o postojanju nekoliko stvarnosti u višeslojnim dimenzijama,
Da možda i ja postojim u raznim realitetima, u različitim izdanjima,
Samo sa blagim modifikacijama koje čine različite stvarnosti.
No, sve to je prosta iluzija što neminovno vodi ka Jednome.

v.
I shvatih važnost dubokog razmišljanja, bez kojeg na kraju sve umire;
I spoznah zašto mudrost moramo upoznati sami na putovanju kroz život,
I razumijeh bit doživljaja istinske patnje, bez koje nema slobode, prosvjetljenja.
I zapisah da je cijeli svijet dom moj, da je i meni vjera biti naklonjen drugima,
Gledajući druge gubimo sebe, nestaju drugi – ostaje Jedno.

vi.
Sanjao sam da mi se dalo na znanje da nismo sami u Svemiru,
Da postoje milioni drugih civilizacija, mnoge nevidljive za oči naše
Zbog razlike dimenzionalnih proporcija
– od malih ljudi do bića veličine hiljadu sunaca.
Postoje bića tako enormna, tako moćna, da treptajem misli mogu
Cijeli svijet uništiti – ali to se nikada desiti neće,
Jer oni su tako blizu konačnog cilja, i tako daleko od našega.

vii.
I sve je jedno vječno, ciklusno učenje, iako mi već znamo Sve,
Ali nismo svjesni toga, što je i namjera Svega kako bi ponovo bili Jedno,
Jer spoznajući sebe (ali ne biti svjestan onoga od prije), mi bivamo savršeniji,
Korak bliže onome čemu težimo kroz eone – da postanemo Jedno.

Fahrudin Dino Avdibegović, 2013

6. nota: Ruski sat

Moja fascinacija prema satima živi par decenija, a želja za skupljanjem nesvakidašnjih, jednostavnih satova je tek nedavno nastala. Posebnu slabost imam prema ruskim satovima, i to markama Vostok i Raketa. Neki dan sam primio paket iz Drezdena u kojem se nalazio najnoviji član moje male kolekcije – Vostok Amfibija sa mehanizmom 2416. Radi se o satu koji je namijenjen ruskoj mornarici (zato ime Amfibija), a može se nositi do 200 metara dubine.

Kao što sam već napisao, volim jednostavne satove, bez suvišnih elemenata i ukrasa. Iako Amfibija ne ispunjava u potpunosti te uslove, svidjela mi je jednostavnost dizajna i “iskrenost”. Kada ga vidiš, znaš šta dobivaš. Mislim da je fin detalj pet crvenih udubljenja na kruni sata, koje označavaju prostor u kojem se može podesiti datum (od oznake 8-12 sati), kao i crvena kazaljka sekundarka.

Međutim, izgleda da nemam široke ruke ruskih mornara, tako da mi je narukvica sata prevelika, čak i nakon njenog podešavanja. Jedino rješenje je da se smanji narukvica, a za to nemam odgovarajući alat. Znajući da mi od prijatelja djevojka studira za sajdžiju, nazvao sam ga i pitao da li mi to ona može srediti. Rekao je da ona nema taj alat u stanu, ali da može ponijeti sat u školu i tamo to uraditi. Dogovorili smo i vrijeme kada da predam sat Anji, ali u želji da što prije stavim “mornarku” na ruku, otišao u centar grada i obišao nekoliko urarskih trgovina, ali bezuspješno – u jednoj su čak slomili svoju aparaturu dok su pokušali regulisati narukvicu sata!

I dok sam šetao pješačkom ulicom i pričao Amri kako bi, ipak, najbolje bilo da odem do Srđanove djevojke, Anja je baš u tom trenutku prolazila pored nas. Mi o vuku, a vuk na vrata. Ispričao sam joj cijelu priču o mome dragom satu i polomljenom alatu u trgovini satova i naglas smo se smijali. Predao sam joj kutiju sa satom i rekao da dobro pazi na moju Amfibiju. A do sljedećeg petka nosim moju vjernu Seiko.

5. nota: Miris lipe

Jedna sedmica u mjesecu julu mi je nekako prošla u znaku lipe. Da, lipi, biljci o kojoj rijetko razmišljam, ali kojoj sam privržen. Istini za volju, teško je reći da je lipa te sedmice bila ikakav simbol niti da je bila posebno uočljiva, ali nekoliko mojih doživljaja ukazuje na to.

Bili smo u Kopenhagenu, u posjeti mome bratu. Jedan dan smo proveli u predivnom, velikom parku u Frederiksbergu. I dok smo šetali jednom od ulica koje su opasavale taj čarobni park (bila je to ulica Søndre Fasanvej), u mojim nozdrvama osjetio sam jak miris. Bio je to miris lipa, miris kojeg sigurno nisam osjetio posljednjih osamnaestak godina, barem ne takom jačinom. Prisjetio sam se mojih bosanskih dana, dana djetinjstva kada sam ljeti povremeno kupio te lipe i na taj način zarađivao sebi dodatni džeparac. Mlateći tada grane lipe u rodnome Šamcu zapamtio sam za sva vremena taj prepoznatljivi, prodoran miris lipe.

Par dana kasnije posjetio sam mog prijatelja Denisa na sjeveru Zelanda. Kada sam parkirao auto i izašao iz njega ponovo sam osjetio isti miris lipa, iako nešto slabijeg intenziteta. Sljedeći dan šetao sam gradom u kojem živim i ponovo sam prošao ispod nekoliko stabala lipe. Međutim, ovaj put nisam osjetio njihov miris, ali sam tada postao svjestan lipove veze tih dana. Nekoliko dana kasnije posjetio sam roditelje na zapadnom Jutlandu i dok sam se vozio na biciklu kroz grad ponovo sam osjetio miris lipe.

Znam da je u Danskoj vrijeme kada lipa cvate, ali ipak na neki čudan način sam bio svjestan da me za ta četiri različita mjesta, četiri situacije, veže nešto, a to je bilo prisustvo ili miris lipe. Negdje sam pročitao da su stari Slaveni, dok su bili mnogobošci, vjerovali u moći šume i mislima bili povezani sa lipom. Vršili su vjerske obrede i prinosili žrtve lipi kao idolu. Ogranke lipe stavljali su u krovove kuća vjerujući da će ih time očuvati od gromova i vatre. A šta ja trebam da izvučem iz činjenice da sam nakon toliko godina ponovo osjetio miris lipe? Da li uopšte ima neko značenje ili se to moje sjećanje i stara osjećanja igraju mnome? Kako god bilo, bilo mi je interesantno, ali i pomalo neobično, što sam bio svjestan tog mirisa ili prisustva lipe uzastopno na četiri potpuno različita mjesta.

4. nota: Veliki smetač

Prije četiri dana je počela vrhunski nogometni događaj – Svjetsko prvenstvo koje se ove godine održava u Južnoafričkoj Republici. Iako ni ove godine neće biti Džeke, Misimovića i Salihovića da brane plavo-bijele boje, radujem se svakom Svjetskom prvenstvu kao malo dijete. E, sada dolazimo do srži teme ovog kratkog teksta: Ja imam u stanu jedno malo dijete u vidu kćerke od pet i po godina koja je do sada naviklo da gleda dječije programe u bilo koje doba (znam, znam – moja greška).

Zamislite sada sljedeći scenario: Petak je poslijepodne, a na televizoru gledam utakmicu Južnoafrička Republika – Meksiko, koja ujedno otvara ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu. I tako uživam zavaljen na kauču, kada ulazi moja kćerka u sobu i nonšalantno mi kaže da želi gledati njen najdraži dječiji kanal DR Ramasjang.

Sreća moja, uspjevam je nekako uz Amrinu pomoć ubijediti da tata ima pravo gledati nogometne utakmice cijeli dan (i mjesec, ali to nisam spomenuo) svake četiri godine, pa sam joj donio njen noseći DVD-player na kojem može gledati crtiće. Međutim, s obzirom da moja divna kćerkica voli interakciju sa svojom okolinom i pored toga što gleda film, ja sam primoran da pojačam zvuk na televizoru, što se, naravno, njoj nije svidjela, pa je ljutito rekla: “Ooo, tata! Ti si Veliki Smetač”.
Bilo mi je slatko to njeno “Veliki smetač”, kao da se radi o nekom indijanskom imenu. S obzirom da joj njen tata vrlo često ispriječi na putu, uvjeren sam da ću mnogo puta ćuti moj novi, simpatični naziv.