• Vejle, Denmark
• Holstebro, Denmark
• Kolding, Denmark
• Viborg, Denmark
• Bosanski Šamac, Bosnia
• Sarajevo, Bosnia
• Pascha Bay (Alanya), Turkey
• Paris, France

My 2005, 2006, 2007, 2008, 2009 and 2010 lists.

Proveli smo sedam prekrasnih dana u resortu Pascha Bay, desetak kilometara od grada Alanye. Pascha Bay je poput gradića u kojem su smješteni stanovi, rekreacione površine, bazeni i prodavnice. Sami resort se nalazi na pješćanoj plaži na kojoj smo, doduše, bili rijetko zbog velikih valova. Međutim, ogroman bazen je bio odlična alternativa jer je u njemu bila morska, čista voda.

S obzirom da smo bili sami, uzeo sam all-inclusive paket, što znači da smo imali pored odličnog stana i ishranu (svi obroci + užine, napitci i dr.). To mi je bio veliki spas, jer smo se mogli hraniti u svako doba dana i noći, a nisam morao brinuti šta kupiti i kako napraviti. Jedino što smo morali uraditi je ponijeti našu zlatnu karticu svaki put kada bi ušli u jedan od restorana resorta i mogli smo jesti šta smo htjeli.

Znači, za tih sedam dana Hana i ja smo maksimalno uživali i u potpunosti se odmorili od danske svakodnevnice, ali da malo spomenemo i lokalno stanovništvo. Iako skoro nismo izlazili iz resorta (znači, ne mogu generalizirati Turke kao stanovništvo), ne mogu reći da su Turci izvrsni domaćini kao npr. Italijani ili Nijemci. Ovo baziram primarno na činjenici da Turci očigledno vole izvući svaku paru (a bogme i liru) iz tvog džepa. Naravno da to svaki domaćin želi, manje ili više, ali ne sviđa mi se način na koji to oni rade – isuviše cinično i hladnokrvno. Pa da mi se barem nasmije dok me pelješi bilo bi mi nekako lakše. :) Ali, dobro, ima to sigurno i sa turskom kulturom i ondašnjim mentalitetom.

Hana je skoro svaki dan išla u dječiji klub gdje je se igrala sa drugom skandinavskom djecom, kao i Bamse-om (Medvjedićem) i njegovim prijateljima. Ona je upoznala nekoliko danskih djevojčica sa kojima se svakodnevno igrala.

Svaku večer smo imali zabavu, kako za djecu tako i odrasle. Bilo je tu diskoteka za djecu, show sa klaunima, mjuzikli, predstave i koncerti za odrasle. Bilo je nemoguće neopustiti se u takvom ambijentu.

Oboje smo uživali cijelu sedmicu, a siguran sam da će Hani ostati ovo naše putovanje dugo u sjećanju.

• Vejle, Denmark
• Holstebro, Denmark
• Viborg, Denmark
• Copenhagen, Denmark
• Mommark, Denmark
• Bork Havn, Denmark
• Bosanski Šamac, Bosnia
• Altdorf bei Nürnberg, Germany
• Bad Wiessee, Germany
• Münich International Airport, Germany
• Brussels, Belgium

My 2005, 2006, 2007, 2008 and 2009 lists.

Autom smo se odvezli do Hamburga, koji je udaljen nekih 300 kilometara od Vejlea, ostavili ga na parkingu tamošnjeg aerodroma, ukrcali se na Lufthansin avion i poletjeli prema bavarskoj prijestolnici. S obzirom da sam imao začepljene disajne organe, let nisam podnio baš najbolje zbog pritiska u glavi. Srećom, sletjeli smo na minhenski aerodrom nakon svega 80 minuta.

Na aerodromu nas je čekao čovjek iz rent-a-car firme i vrlo brzo smo bili na putu prema Bad Wiessee, pitoresnom gradiću na prekrasnom jezeru Tegern. Smjestili smo se u hotelu Zur Post i, s obzirom da smo bili poprilično umorni, a ja još i bolestan, pokušali smo spavati par sati.

Amra me je probudila oko 15 sati, pa sam nekako uspio ustati, okupati se i obući svečano odijelo. Nakon sat vremena, bili smo spremni za svadbu koja se trebala održati u jednom restoranu nedaleko od gradića u kojem smo se smjestili. Na svadbu smo došli negdje oko 18 sati,  a mjesto je već bilo u velikoj mjeri gostima. Pozdravili smo se sa roditeljima mlade, a nju smo izbjegavali, jer ona još uvijek nije znala da smo uopšte među gostima. Nakon druženja i upoznavanja sa drugim gostima, ceremonija vjenčanja je počela i trajala nekih dva sata tokom kojih je matičar držao izrazito duge govore. Kada su poljupci vjenčanog para konačno pali, fešta je mogla da krene, a tada su mladoj konačno rekli da su među zvanicama i “specijalni” gosti iz Danske. Bila je više nego prijatno iznenađena. Fešta je super prošla, bilo je jela i pića, a bogami i plesa. Međutim, s obzirom da sam bio dobro prehlađen, Amra i ja smo napustili feštu oko 2 sata.

Sljedeće jutro smo Amra i ja otišli na doručak, a potom smo prošetali pored Tegern jezera. Sunce je grijalo prijatno, a jutarnji zrak nam je dobro godio, jer smo još uvijek bili umorni.
Nakon što su Samra  i Feko završili sa doručkom, platili smo račune u hotelu i uputili se prema Minhenu. Bili smo sretni sa vremenom, tako da smo imali vrlo sunčano i toplo vrijeme u bavarskome velegradu. Nakon šetnje središnjim dijelog grada, na Marienplatzu smo se našli sa Samrinom školskom drugaricom Vlatkom koja se pokazala kao izvrstan domaćin, provodala nas je centrom Minhena, a onda smo otišli do Olimpijskog stadion, “popeli” se na televizijski toranj odakle smo imali savršen pogled na cijeli grad i okolinu. Potom som otiši na večeru (bilo je to malo improvizirano, kineska piletina), pa smo posjetili Rezidenciju, veliku palaču bavarskih monarha, a na kraju nas je Vlatka častila sa najboljim sladoledom u gradu, kako je ona rekla. Sudeći po ukusu, ali svakako i po ekstravagantnom izgledu, mislim da nije pogriješila. Pozdravili smo se sa Vlatkom i zahvalili se što nam gotovo cijeli dan posvetila kako bi nam pokazala čari i ljepote njenog grada, a zatim smo se uputili prema našem hotelu, koji se nalazio u neposrednoj blizini aerodroma. Ujutro smo predali automobil i ubrzo smo se našli u zraku u pravu Hamburga.

Cijelo putovanje je bilo kratko, ali iznimno slatko. U tom kratkom periodu upoznali smo nekoliko vrlo zanimljivih ljudi, vidjeli i doživili dosta interesantnih trenutaka.

Jedan dan smo otišli do Bratunca gdje živi jedna porodica kojoj pomažemo. Krenuli smo preko Gradačca, Srebrenika, Tuzle, Kalesije, Zvornika, pa smo se onda uputili putem pored Drine preko Milića. U jednom trenutku došli smo u Vlasenicu na čijem ulazu smo vidjeli crni pano s velikim crkvenim ćirilićnim slovima “Teško Bogu s nama ovakvima”. Jedna žena mi je rekla da sam promašio put za cijelih 30-40 kilometara, pa sam se morao vratiti nazad. Ipak, uspjeli smo doći do ljudi u Bratuncu koji su nas nestrpljivo čekali. Imaju dvije prekrasne djevojčice i bilo je zaista lijepo konačno upoznati ih nakon dvije godine poznanstva preko pisama. Odlično su nas dočekali sa ručkom, baklavama i kolačima. Prije nego što smo krenuli nazad, posjetili smo Memorijalni centar Potočari gdje je do sada pokopano preko 3700 žrtava genocida koji se dogodio u okolini Srebrenice i Bratunca tokom rata u BiH 1995. godine. Kupio sam buket cvijeća koji smo položili na samom ulazu u Memorijalni centar. Prošao sam pored bezbrojnih nišana, a Sakib nam je objasnio da su povremeni prazni prostori između nekih nišana zapravo rezervisani za one žrtve za koje se čeka da budu pronađeni i identificirani. Vidio sam imena žrtava koja su uklesana u kamen i bilo je stravično čitati sva ta imena i prezimena. Neka prezimena su punila po pet-šest kolona, što znači da su cijele porodice sistematski uništene i kojih vjerovatno više neće biti. Ostadoše mi u sjećanju prezimena Mehmedović, Mehić, Hodžić, Avdić, Ahmetović, Alić… Kada se čovjek nađe na takvom mjestu, teško je naći ikakve riječi kojom bi se mogao opisati doživljaj, a još teže ne zaplakati.

Bilo mi je drago što sam se sastao nekoliko puta sa drugom Ognjenom. Uspjeli smo da se družimo i razgovaramo nešto više nego obično, da razmijenimo koju riječ i misao. Jedno večer smo izašli zajedno sa Amrom na svirku u kafiću Osmici, gdje je bend Štrajk svirao stare jugoslavenske rock stvari od EKV-a, Van Ghogha, Azre… Dobar je Ognjen, iako mi ne ide u glavu kako može sanjati da ode na koncerte Madonne i Rolling Stonesa. Žao mi je što se nisam uspio ispričati sa Ognjenovim bratom Bojanom, ali tako se desilo.

Nekoliko puta smo otišli u Odžak gdje smo jeli odlične ćevape, a jedan dan smo posjetili i Brčko. Prijatno sam se iznenadio kako je izgrađen i kako život teče u tom posavskom gradu.

U zadnju subotu našeg boravka u Bosni, u posjetu su nam došli Amrin brat i njegova porodica iz Sarajeva. Nakon što smo prošetali gradom, uputili smo se u Gradačac, prošetali Bijelom kulom, a onda ručali u restoranu Čardak koji se nalazi na samom vrhu kule odakle se ima divan pogled na Gradačac, ali i cijelu Posavinu.

Bilo je divno provesti tih desetak dana u Bosni i rodnom gradu. Iako smo imali toplo i sunčano vrijeme, nije bilo onih ljetnjih vrućina, a ni gužvi, tako da sam baš uživao i lijepo odmorio. Već se radujem sljedećem dolasku, susretu sa domovinom, rodnim gradom i starim prijateljima.

Galerija slika

• Vejle, Denmark
• Holstebro, Denmark
• Weissenhäuser Strand, Germany
• Copenhagen, Denmark
• Viborg, Denmark
• Bosanski Šamac, Bosnia
• Sarajevo, Bosnia
• Brela, Croatia
• Prague, Czech Republic
• Rome, Italy

My 2005, 2006, 2007 and 2008 lists.

Napustili smo hladnu Dansku i spustili se na Ciampino aeorodrom, gdje nas je dočekala blaga rimska klima. Naš hotel se nalazio svega tri kilometra od aerodroma, pa nas je taksi dovezao nakon svega desetak minuta noćne vožnje. Sljedeće jutro smo doručkovali dobar, tipičan kontinentalan doručak kakav se servira u konferencijskim hotelima Evrope. S obzirom da se hotel Domina nalazi dosta daleko od središnjeg Rima, poprilično je teško doći do grada javnim saobraćajem. Srećom, hotel ima autobus kojim prevozi hotelske goste do obližnjih metrostanica i aerodroma. Tako smo i radili, prebacili bi se do metrostanice Arco di Travertino i odatle bi uzeli metro do centra grada.

Prvog dana smo izašli na Piazza della Repubblica i uputili se prema Piazzi Venezia, odnosno Kapitolu. Prvo smo se popeli na vrh impozantnog Spomenika Viktoru Emanuelu II., prvom kralju ujedinjene Italije. Odatle se ima fantastičan pogled na Piazzu Veneziu i njeno okruženje. Odmah pored nalazi se Kapitol i crkva Santa Maria in Aracoeli koju smo jednostavno morali posjetiti jer je u njoj sahranjena pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić. Sahranjena je 25. oktobra 1478. u njoj.  Crkva ima izuzetno raskošan interijer, a Katarina je dobila mjesto odmah do crkvenog altara. Na njenoj ploči piše na latinskom: Catharinæ reginae Bosnensi Stephani ducis santi sab bae, sorori et gnere Helene, et domo principis Stephani natae Thomae regis Bosnae Vxori qvantumvixit annorum lilli, et obdormivit Romae Anno Domini MCCC, LXXVIII, DIEXXV, oteobris monumenum ipsius scriptis positu.
U jednom mi trenutku mi je bilo teško jer sam pomislio kako je kraljica u tim turbulentnim godinama morala napustiti svoju zemlju Bosnu. I nije samo napustila svoju zemlju za sva vremena, nego ju je i izgubila i nikada se nije vratila u svoju Bosnu. Umrla je u izbjeglištvu, daleko od svojih ljudi i svoje domovine. Ta sudbina je, uostalom, snašla mnoge Bosance kroz historiju.

Nakon Kapitola uputili smo se do moćnog Tibera, prošetali smo otočićem Isola Tiberina, prošli pored sinagoge i jevrejske četvrti i došli do Pantheona ispred kojeg se nalazilomali milion turista. Isto se desilo i na Piazzi Navoni, odnosno svim većim i važnijim turistilkim atrakcijama – na svakom mjestu se nalazio užasno veliki broj turista. Cijeli grad je konstatno preplavljen okeanom posjetilaca! Ista situacija nas je čekala i kod Fontane Trevi. Zaista šteta što ljepotu tih majstorski urađenih građevina kvare horde beskrajnih ljudskih masa.

Sljedeći dan smo autobusom otišli do Frascatija, gradića udaljenog svega desetak kilometara od Rima. Iako je padala kiša tog dana, ona nam nije pokvarila doživljaj tog prekrasnog gradića, koji je smješten na padinama brda Albani. U njemu sam bio prije deset godina i bilo je lijepo ponovo sresti Frascati. Međutim, nismo imali kišabrane, pa smo malo pokisnuli dok konačno nismo kupili dva komada u jednoj prodavnici. Iako su ulice gradića bile prepune prodavača kišobrana, iz principa nisam htio kupiti kod njih jer su tražili prevelike sume, čak 10 eura za jedan kišobran. Nisam se ni ja baš jučer rodio! Nakon šetnje romantičnim uskim ulicama Frascatija, našao sam tratoriju, nedaleko od katedrale sv. Petra, u kojoj smo se i odmorili i ručali solidno. Nakon još jedne šetnje, pojeli smo odlične sladolede u jednoj slastičarni, a onda smo se, radosni što nas kiša ipak nije odvratila od putovanja do Frascatija, vratili nazad u Rim.

Treći dan u Rimu smo proveli istražujući talijansku metropolu. Metro nas je doveo do Španskih stepenica (Scalinata della Trinità dei Monti), gdje smo se malo fotografisali i odmorili na stepenicama koja su vječno preplavljena turistima i romantičnim dušama koja često dogovore sastanak ovdje. Izbjegli smo prepunu ulicu Condotti, pa smo se uputili paralelnom Via delle Carozze, skrenuli u Via del Corso, a onda smo se muvali po predivnim uličicama koje se nalaze sjeverno od palače Montecitorio. Amra i ja smo se složili da je pojas od Španskih stepenica pa do Piazze Navone najsimpatičniji dio grada upravo zbog tih prijatnih, uskih uličica koje nerijetko budu gotovo prazne. Odličan predah za one kojima smeta uobičajena vreva ljudi na poznatim mjestima i trgovima.

Nekako nakon Navone, skrenuli smo prema sjeveru, prešli Tiber i našli se pred Anđeoskom tvrđavom (Castel sant’Angelo), koja je, ustvari, mauzolej rimskog cara Hadrijana. Odatle smo prošetali do Vatikana. Amra je predložila da uzmemo karte za jedan od onih autobusa kojim se može obići i vidjeti cijeli Rim, pa smo tako i uradili. Obišli smo sva važnija mjesta u gradu, a vidjeli smo, između ostalog Piazzu del Poppolo, crkvu Santa Maria Maggiore, Koloseum, Circus Maximus, da bi izašli u jevrejskom getu gdje smo i ručali u jednoj jevrejskom restoranu. Odlučili smo da ostanemo u gradu nešto duže kako bi doživjeli Rim noću. Došli smo do Kapitola gdje smo uživali u ugođaju. Piazza Venezia je bila okupana u svjetla koja su obasjavala ulice, obližnje grade i novogodišnje jelke. Prije nego što smo se uputili prema metro stanici na Repubblici, uživali smo u prizoru kojim je dominirao spomenik kralja Emanuela II., dok je rimsko nebo bilo okupano u plavo-violetne boje.

Posljednji dan u godini smo proveli šetajući gradom u nešto sporijem tempu nego prethodnih dana. Prošli smo pored mnogih atrakcija, a najviše smo uživali, kao i prije, u uskim ulicama središnjeg dijela grada. Ponovo smo došli do Anđeoske tvrđave, uživali u atmosferi koju je stvarala novogodišnja pijaca, a onda smo otišli do Vatikana i slikali se u samoj blizini crkve sv. Petra. Prošetali smo dijelom grada koji se nalazi sjeveroistočno od Vatikana, došli u mondensku i zaposlenu ulicu Cola di Rienzo. Tu smo pojeli odlične i neprikosnovene talijanske sladolede. Na Piazzi del Poppolo smo uživali u atmosferi koju su stvarali mnogobrojni ljudi, ali i izvođači. Kćerka je s velikim interesom pratila koncert lokalnog Michaela Jacksona. Metro nas je doveo do stanice Cinecittá gdje nas je trebao pokupiti autobus od hotela. I dok smo čekali na stanici, pored nas je sjeo jedan par. Shvatio sam da se radi o Amerikanki i tipu kojeg sam smatrao Talijanom ili slično. Počeli smo razgovor i saznali smo da se radi o Christin iz Washingtona i Borčetu iz Makedonije. Bili su vrlo prijatni pa smo se malo i zapričali, taman sve dok nije došao autobus. Međutim, šofer se uopšte nije zaustavio, a mi nismo mogli vjerovati šta se dešavalo ispred naših očiju. Srećom, Amra je imala telefon sa sobom a Christin broj hotela, pa sam nakon trećeg pokušaja uspio dobiti recepciju i objasniti šta se desilo. Nakon desetak minuta, bijeli autobus se pojavio i, ovaj put, zaustavio na stanici. Novu godinu smo dočekali “mrtvi” umorni u krevetu već oko 22 sata.

Sljedeće jutro smo doručkovali u hotelskom restoranu, razdužili se na recepciji, a onda nas je autobus odbacio do aerodroma. Poletjeli smo oko 11.30 i uputili se prema Billundu gdje nas je čekala hladnoća od čak -8 stepeni! Sve u svemu, bili smo oduševljeni Rimom. Ja sam, iako četvrti put u gradu, uživao u ljepotama Rima kao da sam prvi put u njemu. Inače, Rim je, kao i cijela Italija, odlična destinacija za familije sa djecom, jer su Talijani poznati po tome što vole djecu, i na svakom koraku se osjeti ta toplina i pažnja prema djeci. Iako u gradu nisam bio deset godina, još uvijek važi to da je grad preplavljen turistima, pogotovo američkim koji se mogu sresti na svakom koraku. Imali smo sreće i sa vremenom. Iako je povremeno padala kratka kiša, imali smo uglavnom dobro vrijeme sa 15-16 stepeni!

Rim je bio i ostao grad gradova, i svakako jedna od najznačajnijih mjesta koje svako ko može treba posjetiti barem jednom u životu. Ja se već radujem mome petom putu.

Galerija fotografija iz Rima nalazi se ovdje.

Krenuli smo u četvrtak oko ponoći (znači, skoro petak) i nismo nigdje imali problema. Na izlazu iz Njemačke, negdje oko Drezdena, primjetili smo velike količine snijega na okolnim brdima. Malo prije češke granice, zaustavili smo se da kupimo vinjetu za češki autoput, i tada smo primjetili da je napadalo tridesetak centimetara snijega. Iako je padala kiša, putevi su, srećom, bili vrlo dobri za vožnju. U Prag smo došli malo prije 11 sati. Auto smo ostavili u Hotelu Olšanka, odnosno na parkingu ispod hotela, koji sam platio 900 CZK (35 eura) za tri dana. Naš hotel U Tří korunek nalazi se svega 500 metara od parkinga, pa nam nije bilo teško pronaći ga. Uostalom, Google Maps mi je vjerni pomoćnik već nekoliko godina prilikom svakog putovanja.

Nažalost, u hotelu su nam rekli da sobu možemo dobiti tek u 14 sati. Ostavili smo kofer, pa smo prošetali malo po četvrti Žižkov. Padala je slaba, dosadna kiša, ali nas nije omela da prošetamo prijatnim, strmim ulicama. U jednoj pekari smo kupili izvrsne kolače od maka, ali ih nismo odmah pojeli, nego smo otišli u jedan bistro u kojem smo pojeli dobru supu i popili naše prvo češko pivo – Pilsen Urquell. Danska piva nikada nisam volio jer su gorka, zbog istog razloga rijetko sam konzumirao piva, ali češka su zaista ukusna, tj. blaga, bez one tipične gorčine koja mi smeta kod piva.

U 14 sati smo se vratili do hotela, dobili našu sobu, malo se odmorili i, iako smo bili poprilično umorni od putovanja i sjedenja u autu tolike sate (nismo pravili puno pauza), ipak smo se odlučili da se zaputimo u središte grada koje je bilo udaljeno dva kilometra. Prošetali smo studentskim, ne tako uglednim dijelom grada, Žižkov i nakon pola sata se obreli u središtu Praga. Prošetali smo širokim ulicama koje su bile prepune turista, ali nas je očarala atmosfera i toplina češke prijestolnice. Arhitektura je prekrasna, gradom dominiraju zgrade u art nouveau stilu (Jugendstil), a na svakom koraku nalaze se ukusno uređene prodavnice, slastičarne (cukrarne), barovi, kafići i restorani.

Prošli smo velikom i reprezentativnom ulicom Na Příkopě i obreli se u nižem dijelu Vaclavskog trga, mjestu koje je poznato po mnogim historijskim događajima. Tu je 28. oktobra 1918. proglašena nezavisna Čehoslovačka, 16. januara 1969. student Jan Palach se zapalio u protest sovjetskoj invaziji zemlje, a krajem 1989. tu je započela mirna, baršunasta revolucija kada je srušen komunistički režim. Odatle smo se uputili prema Astronomskom satu i Tynskoj crkvi koji dominiraju starim dijelom grada. Poslije smo prošetali kroz jevrejsku četvrt Josefov i divili se kako jevrejskim sinagogama i zgradama, tako i svim drugim građevinama u ovom predjelu grada. Izmoreni, vratili smo se u Žižkov. Samo par stotina metara od našeg hotela nalazi se bosanska ćevabdžinica Bosna Grill. Nismo mogli a da je ne posjetimo, pa smo tu pojeli ćevape i suđukice koje su bile vrlo dobre, a lepina je bila ukusna i fino zalivena. Jedino je servis mogao biti na većem nivou (konobar nije bio posebno pričljiv), kao i ambijent skromno uređenog lokala. Siti i preumorni otišli smo u hotel.

Sljedeći dan smo metrom došli do centra grada. Prošetali smo laganim tempom do legendarnog Karlovog mosta. Nakon obaveznog fotografisanja i gurkanja sa hiljadama drugim turista, prešli smo na drugu stranu rijeke Vltave. S obzirom da smo bili poprilično umorni i da smo osjećali velike bolove u nogama, pronašli smo jednu ukusno uređenu slastičarnicu nedaleko od crkve sv. Nikole gdje smo pojeli ukusne kolače i zeleni čaj.
Htjeli smo se provozati žičarom do Petrinovog tornja, koji neodoljivo podsjeća na Eiffelov toranj u Parizu, ali nažalost uspinjača nije radila taj dan, pa smo se uputili prema Praškom dvorcu koji se nalazi izdignut nad gradom. U njemu su bili smješteni kraljevi, kneževi, kao i predsjednici nekadašnje Čehoslovačke i savremene Češke Republike. Sa dvorca se ima predivan pogled na cijeli Prag i svako treba posjetiti tu lokaciju kada se nađe u Pragu kako zbog historijskog značaja tako i zbog prekrasne panorame.
Prošetali smo kroz baštu dvorca i polako se spustili u donji dio grada, nedaleko od Karlovog mosta. Odatle smo se uputili u stari, židovski, dio grada. Pronašli smo vrlo cijenjeni restoran Kolkovna. Sišli smo u podrum lokala i sjeli u zadnji dio restorana. Ambijent je bio odličan, sve je bilo u toplom, rustičnom stilu. Amra je naručila teleće bifteke u kremi, a ja gulaš sa divljači i kojekakvim divljim začinima. Naravno, tu je bilo i odlično češko pivo. Sve je bilo na visokom nivou, kako usluga, tako i hrana i ambijent. A da ne govorim da ni cijene nisu bile pretjerano visoke. Nedaleko od Astronomskog sata pronašli smo prodavnicu igračaka u kojoj smo kupili nekoliko poklona za kćerkicu: lutkovni teatar i maskenbalsku odjeću. Nešto kasnije sam u jednoj muzičkoj prodavnici kupio crtani film Surf’s Up, tako da poklona za našu pahuljicu nije nedostajalo. Mrtvi umorni, vratili smo se u hotel.

Treći dan u Pragu smo odlučili iskoristiti laganom šetnjom po gradu, pa smo metrom došli na vrh Vaclavskog trga. Kupili smo karte i ušli u Nacionalni muzej u kojem smo proveli jedan sat jer nismo imali snage za veću hodnju. Čak smo razmišljali da odemo i u kino, tako smo bili umorni! Kako smo bili umorni i gladni, ušli smo u jedan italijanski restoran preko puta spomenutog šoping centra i pojeli odlične pizze. Šetali smo starim gradom ostatkom dana, a predvečer smo pronašli slastičarnu Au Gourmand i pojeli odlične, svježe kolače. Iako pomalo skup, vrijedi posjetiti slastičarnu i probati njihove slatke specijalitete.

Sljedeće smo jutro izašli iz hotela, prošetali do našeg automobila i krenuli prema sjeveru kroz grad. Amra i ja smo se složili da malo koji svjetski grad može parirati Pragu po ljepoti, ambijentu i ugođaju. U njega se definitivno ponovo vraćamo čim nam se ukaže prilika.

Nakon dva sata vožnje stižemo u Drezden i parkiramo se na jednom parkiralištu tek nekoliko stotina metara od starog jezgra grada. Zaprepašteni smo ljepotom građevina, prvenstveno crkve Frauenkirchen, dvorca Zwinger i okolnih građevina. Posebno dvorac Zwinger ostavlja veliki utisak na nas sa svojim baroknim stilom, prelijepom baštom i raskošnim dekoracijama. Zwinger je izgradio saksonski knez August Jaki, a u njemu se danas nalazi galerija slika starih majstora, porcelanski muzej i zbirka oružja. Nakon višesatnog obilaska trga htjeli smo nešto pojesti prije nego se uputimo prema Danskoj. Pronašli smo jedan restoran u kojem prodaju antičke stvari. Sve što se vidi u njemu, može se kupiti, čak i stolice na kojim se sjedi. Na zidovima vise stare slike, u vitrinama su izložene figure, statue, lupe i drugi antikviteti. Zaista originalan koncept! Čudi me da nije više rasprostranjena ideja. Nama je bila zapala za oko jedna slika mrtve prirode, ali je ipak nismo kupili.

Zadovoljni i siti, napustili smo Dresden i uputili se kući u Dansku. Bila su to odlična četiri dana, prepuna kulture, arhitekture, dobre hrane i lijepih doživljaja.

Pritisnite na sliku kako bi vidjeli galeriju fotografija iz Praga i Drezdena.

I, eto, vratila se moja mala porodica sa godišnjeg odmora koji nas je ovog ljeta odveo do Bosne, ali i Hrvatske. Put od Danske do Balkana smo prešli u Fabiji Comfort, a kao “slijepog putnika” imali smo moga brata koji nam se pridružio iz Kopenhagena.

Krenuli smo u petak 10. jula u 19 sati, nakon što smo došli s posla i nakon što sam odspavao jedno sat vremena. Većina puta  je odlično prošlo, osim što smo imali ustaljenu gužvu kroz Hamburg i prokletu (da ne kažem jebenu) Sloveniju kroz koju smo puzali čitavih šest sati. Na granični prijelaz Šentilj smo stigli oko 10 sati ujutro i odmah su nas dočekale nepregledne kolone auta kroz cijeli Maribor i ostatak zemlje sve do Mecelja, tj. hrvatske granice. Išli smo tako sporo da smo, Tita mi, mogli ići pješke. Ponekad bi zastoji trajali po 15-20 minuta, a da se nismo pomakli s mjesta. Najviše me je iznervirala indiferentnost i debilnost slovenačkih vlasti i policiji, tj. nespremnosti da se išta učini kako bi se gužva koja je nastala od Maribora pa sve do hrvatske granice barem ublažila. Tek nakon četiri-pet sati migoljenja slovenačkim krkanskim putem primjetili smo policajca na motoru. Neizbježan je dojam da Slovenci svima onima koji idu prema Hrvatskoj ne žele pomoći i kao da kažu “Jeb’te se kad želite u Hrvatsku, a ne mislite ljetovati i ostaviti pare u našoj deželi!”. Naveliko prave autoputeve (koji su u velikoj mjeri finansirani od strane Evropske Unije), a ne žele ni da pomisle na prioritet izgradnje autoputa od Maribora do Mecelja, iako je ta dionica vjerovatno najprometnija u cijeloj zemlji. A da ne pričam o cijeni vinjeta koja košta ni manje ni više nego 30 eura! Za taj iznos sam dobio šest sati puženja kroz 60-ak kilometara Slovenije  i takve gužve da se čovjek prosto osjeća poput najvećeg idiota. Uz to nisam vidio ni 100 metara vožnje po autoputu. Tako sam ogorčen na tu prokletu državu da sam odlučio bojkotovati svaki put kad me đavo pošalje u pravcu Balkana. Umjesto nekih 20 sati, putovanje od Danske do Bosanskog Šamca je, zahvaljujući slovenačkom putnom paklu, trajalo 24 sata.

II.

U Bosanski Šamac smo stigli u 19 sati, tačno 24 sata nakon polaska iz Vejlea. Kod dajdže dočekali su nas njegova porodica, ali i moji roditelji koji su u Bosni bili već gotovo mjesec dana.
U mome rodnom gradu smo se zadržali svega tri dana. Obilazili smo familiju, sreo sam se sa drugovima Bojanom i Oljom, šetali smo gradom, par puta izlazili u restorane. Htjeli smo se okupati na Savi i Bosni, ali su obje rijeke bile nadošle, tako da se nismo uspjeli osvježiti tokom vrućina u Šamcu. Mama je htjela da proslavimo moj rođendan jer oni nisu bili u Danskoj kada sam ga imao, pa je naručila janje u Gradačcu koje smo okrenuli u dajdžinoj avliji. Bilo je interesantno vidjeti dajdžinu spravu koja je sama, pomoću motora, okretala janje na metalnom ražnju. Kada se samo sjetim kako sam, kada sam bio dječak, okretao ručno drveni ražanj… Također moram da spomenem kulturni šok koji je moja kćerkica doživjela s obzirom da nikada prije nije vidjela zaklano janje, pa je nekoliko puta pitala “je li mrtvo janje” i “hoće li hodati?”.

Negdje u centru grada sam na jednom štandu knjiga kupio roman Dvori od oraha Miljenka Jergovića, koji je, samo da usput kažem, zasad više nego odličan.

U Sarajevo smo stigli 15. jula nakon nešto duže vožnje od planiranog, najviše zahvaljujući gužvama u Rajlovcu. Odmah smo otišli u Hrasnicu gdje živi Amrin brat i njegova porodica. Tu su nas dočekali i njeni roditelji koji su bili u Bosni već skoro dva mjeseca. Sljedeći dan Amrini roditelji su nas sve odveli u restoran na vrelu Bosne jer su htjeli da proslave svoju 40. godišnjicu braka. Mi smo prošetali Ilidžom (bili smo smješteni u naselju Pejton u stanu Amrinih roditelja), prošli kroz predivni ilidžanski park sa svojih četiri restaurirana hotela i provozali se konjskim kočijama do vrela Bosne. Nakon večere, Amrin brat Hamo i moj šurjak Feko otišli smo na Koševo da gledamo utakmicu Evropske Lige između Sarajeva i Spartaka iz Trnave. Sarajevo je slavilo sa 1:0.

Sljedeći dan smo posjetili Amrinu sestru i šurjaka Feku u njihovom stanu na Ilidži. Poslijepodne Amra i ja smo otišli autom do grada. U tek renoviranoj knjižari Svjetlost kupio sam nekoliko knjiga: Molim te zapiši od Jasmina Imamovića, Ugursuz od Nedžada Ibrišimovića, Chicago Alla al-Aswanija, Glad od Knuta Hamsuna, Katarza od Zlatka Lukića i Lutka na koncu od Darija Džamonje. Kada smo krenuli kući, dojmio me prizor u ulici Ferhadija gdje smo ugledali jednu staricu kako sjedi pokraj izloga. U ruci je držala nekoliko malih buketa cvijeća ukusno aranžiranih. Amra me pogledala, a ja sam prišao starici i upitao da li prodaje bukete. Potvrdila je, a ja sam joj u ruku stavio triput više nego što je tražila, a  ona je skoro zaplakala od iznenađenja. Bilo mi je pravo žao. Vjerujem da je tu sjedila dosta vremena u nadi da će prodati nekoliko buketića cvijeća, a ona je samo nenametljivo, gotovo neprimjetno, sjedila u uglu ulice i gledala prolaznike. Kasnije nam je Hamo rekao da ima vrlo puno ljudi koji dolaze iz drugih mjesta kako bi zaradili koju marku.

III.

Sljedeći dan smo Amra, Hamo i njegova supruga i ja otišli do Travnika gdje smo prošetali zidinama Starog grada, posjetili Zavičajni muzej, pojeli vjerovatno najbolje ćevape u životu u poznatoj ćevabdžinici Hari. Ja sam pojeo sudžukice i ćevape u lepini. Onda smo prošetali glavnom ulicom grada i vidjeli Šarenu džamiju. Nismo se htjeli zamarati bespotrebno, a bila je nekakva i omorina, pa smo odlučili krenuti nazad u Sarajevo. Bio je to odličan dan u vrlo zanimljivom vezirskom gradu Travniku.

Dan poslije su nam došli moji roditelji i Elvis iz Šamca. Plan je bio da prespavaju kod nas na Ilidži, pa da sutradan svi zajedno krenemo na more. Nakon kraćeg boravka kod Hame u Hrasnici, tramvajem smo se provozali od Ilidže do centra grada. Obišli smo područje oko Ferhadije, Sabornu crkvu, Baščaršiju i Begovu džamiju, pojeli vrlo dobre ćevape u Hasetovoj Petici,  posjetili novi BBI Centar i zgradu Predsjedništva i vratili se nazad na Ilidžu.

Sljedeće jutro krenuli smo autima prema Jadranskom moru.  Nakon nekoliko sati vožnje i velike gužve kod Mostara zaustavili smo se u prekrasnom Počitelju koji se poput dragulja isticao na hercegovačkom kamenu. U jednom restoranu ručali smo, obišli Počitelj, fotografisali njegove ljepote, posebno kulu Gavran-kapetanovića, džamiju i uske sokake, i krenuli dalje prema jugu.

Stigli smo u Zaostrog, ali nismo uspjeli pronaći smještaj. Zaustavili smo se u Drveniku, pa u Živogošću, Tučepima, Promajni i Baškoj Vodi, ali smještaja nije bilo ni za lijeka! Nakon 10 sati vožnje, konačno smo pronašli smještaj u hotelu Marina u Breli. Bili smo izmoreni, pa smo svi odahnuli kada smo se konačno mogli smjestiti. Hotel je bio udaljen svega 20 metara od plaže. Bili smo prezadovoljni, tim više što smo uzeli polupansion. Jeste da smo možda platili malo papreno, ali bilo je vrijedno kada pomislim kakav smo smještaj dobili, blizinu plaže, a najbolja plaža u Evropi (barem prema Forbesu) Punta Rata bila je udaljena svega 150 metara. Čak sam dobio i sniženje od 40%!
Tokom boravka u Breli kupali smo se na plažama, uživali u čistoj vodi. Na Punti Rati sam vidio i Muhameda Konjića. Očigledno da je Brela baš popularna među poznatim i dobrostojećim Bosancima jer mnogi dolaze tu. Inače, u Breli smo vidjeli jako puno stranaca, pogotovo Čeha, Slovaka i Poljaka. Bili smo prezadovoljni tokom boravka u Breli, a Hanku smo vodili na sladolede, palačinke i u diskoteku za djecu.
Zadnji dan u Breli sam izgorio, pa sam se mazao jogurtom po leđima i po glavi. Navečer sam sa Elvisom imao noćno kupanje u osvježavajućem moru.

IV.

Sljedeće jutro i zadnje jutro u Breli doručkovali smo i spremili naše stvari. Platio sam račun na recepciji, pozdravili smo se sa mojim roditeljima koji su namjerili za Goražde, a mi smo se uputili put Danske u 8.45 preko Splita i Zagreba. Blizu slovenačke granice smo se zaustavili u mjestu Sveti Križ Začetje gdje smo pojeli pice, a tu sam sebi kupio knjigu Austerlitz od W. G. Sebalda. Možda smo tu napravili isuviše dugu pauzu, sigurno sat i po. Nastavili smo kroz Sloveniju, Austriju i Njemačku, ali smo pravili nekoliko dužih pauza, tako da smo u Vejle stigli tek sljedeće jutro u 10.25, što znači da smo se vozili predugih 25 sati.
Elvisa smo izbacili na željezničkoj stanici u Vejleu, a mi smo se uputili do našeg stana, gdje sam nakon kupovine osnovnih namirnica otplovio u duboke snove.

Tokom putovanja u Bosnu i Hrvatsku i nazad prešao sam ukupno 4410 kilometara.