Do 1989. pisao je u časopisima i novinama lijeve strane političkog spektra, ali se počeo od njih distancirati nakon “mlake reakcije” evropske ljevice na iransku fetvu za ubistvo Salmana Rushdieja. Jedna od rijetkih stvari u kojim se nisam slagao sa Hitchensom je njegova velikodušna potpora američkoj invaziji na Irak 2003. godine. Prosto mi nije jasno da je se slagao sa washingtonskim neokonzervativcima (iako vjerujem njegovim izjavama da on nije bio nikakav konzervativac) kao što su George W. Bush, Paul Wolfowitz, Richard Perle, Donald Rumsfeld i da je preko 100.000 nevinih iračkih civilnih žrtava opravdavao pravednom borbom zapadnog svijeta naspram islamofašizma. Taj dio mu nikako ne mogu dati za pravo, pogotovo što mi nije jasno kako jedan čovjek, koji se borio za palestinska prava, protiv srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovine, na svakom koraku blatio i ocrnjavao Kissingera i njegovu politiku, mogao da da stane u odbranu onog što su naumili i učinili Bush i, recimo, Rumsfeld?!

Christopher Hitchens  je, kao jedan od nositelja pokreta “novog ateizma” bio prepoznat i cijenjen zbog svog jasnog stava i izrazite elokventnosti. To su svakako stvari koje su se meni svidjele u njegovom izražaju, zajedno sa eminentnim žarom koji je unosio u svaku polemiku u koju se upuštao. Na temu religije napisao je knjigu “Bog nije veliki” o kojoj sam napisao kraći osvrt prije godinu i po, a u kojoj Hitchens iznosi svoj “konačni obračun” sa svim religijama.

Nema sumnje da je Hitchens bio čovjek koji je griješio u svojim odlukama, ali upravo to ga ponajviše činilo čovjekom kojem je bilo stalo da stane u odbranu onoga što je on smatrao istinitim i pravednim.

Slagao se neko sa Hitchensovima pogledima i vizijama ili ne, gotovo nemoguće je a ne složiti se sa konstatacijom da je svjetsko novinarstvo, globalni medijski prostor, ali i cijelokupni polemičarski forum na temu religije i nauke, ostao bez jednog od ključnih ljudi koji su kompletnu debatu o pomenutim temama držali na izrazito visokom nivou.

Počivaj u miru, čovječe Christophere.

Knjigu su napisali dva vodeća bh. pisca, publicista Ivan Lovrenović i pisac Miljenko Jergović. Ovo djelo je podijeljeno u tri dijela. U eseju “Sam u Bosni” Jergović nas upoznaje sa likom i djelom Ivana Lovrenovića. On ujedno na vrlo vješt način dočarava dešavanja koja su vodila ka ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno nakane srbijanskog predsjednika Miloševića i hrvatskog predsjednika Tuđmana da podijele Bosnu i Hercegovinu što je rezultiralo velikoj tragediji u kojoj su nastradile hiljade nevinih žrtava. “U Sarajevu i u Bosni bilo je vrijeme strepnje i straha. Postalo je izvjesno da će biti rata, ali se nije znalo ni kakvoga rata, ni tko će ga sve, i protiv koga, voditi.”[p. 22]

Drugi dio knjige je tzv. biografski intervju u kojem se, kroz otvoren razgovor, upoznajemo sa Lovrenovićevim gotovo cjelokupnim životom, sa jako mnogo detalja i trenutaka iz njegove prošlosti. Kroz Lovrenovićevu prošlost, upoznajemo i njegovu porodicu, npr. baku i djeda, te kako su oni razmišljali u svoje doba. “Bakina ‘politika’ bila je manihejski jednostavna, ona je sve djelila na naše i njihove, na nas i njih.” [p. 44]

Lovrenović je spominjao i djedova razmišljanja o načinu življenja njegovih sugrađana druge vjere: “Divio se, recimo, načinu na koji Muslimani umiju napraviti užitak s malim: akšamluk s mrvom sira, kriškom paradajza, poluokom rakije, teferič na livadi, u hladu, uz tekuću vodu..:” [p. 137]

Lovrenovićevi osvrti na osobnu prošlost daje nam suptilnu sliku nekadašnjeg života u Bosni i Hercegovini, ali i međuljudskih i međuetničkih odnosa, tako da, naravno, navodi i onu manje tolerantnu stranu, tj. kakve su se pogrde i psovke iznosile naspram Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Bilo mi je interesantno čitati o Lovrenovićevom zatvaranju za vrijeme Jugoslavije, a posebno me dojmila, pa i nasmijala, jedna anegdota u  kojoj Lovrenović spominje jednog svog cimera, Alojza, koji je bio profesionalni provalnik. Alojz je sljedeće rekao kada je vidio Lovrenovićev papir za pritvaranje: “Au, protiv naroda i države, e žao mi je, mene čeka sigurnih pet godinica, a ali s tobom se ne bih mijenjao nipošto…” [p. 80]  

Lovrenović nam također otkriva njegov ambivalentan stav prema Titu. On mu najviše zamjera što je bio privrženik lenjinističkog načina političkog mišljenja i vladanja, te da je 1971. propustio šansu da podrži reformiste i Jugoslaviju okrene prema demokratiji i Evropi. [p. 86]

Dobar dio razgovora otpada, naravno, na situaciju u Bosni i Hercegovini, a Lovrenović govori i o “muslimanskom” pitanju u Jugoslaviji, odnosno identitetu Bošnjaka. “… sve tamo od odlaska Osmanskoga Carstva i dolaska Austrije 1878. godine pa do prvih decenija komunističke Jugoslavije, te ljude se na razne načine pokušava, nekad vrlo agresivno, nekad umiljato-prijetvorno, pretopiti u nešto drugo, u nešto što oni nisu, i činjenica da to pretapanje nije uspjelo najbolje govori da su, ako ništa drugo, uvijek jako dobro znali – što nisu, kao i da su uvijek imali itekako budnu svijest o tome. Govorio sam ti već o maniji popisivanja i izjašnjavanja u ranim godinama Jugoslavije. Živo se sjećam: sjedimo u školskim klupama, možda u drugom, trećem razredu niže realne gimnazije (to je pedesetpeta, pedesetšesta), ulazi direktor s nekakvim tefterima i počinje strogo prozivanje s jednim pitanjem: što si po nacionalnosti. Svi Srbi odgovaraju tečno i snokta, Hrvati tiše i malo kao gledajući preda se, ali bez dileme. Od Muslimana samo jedan spremno odgovara: ‘Srbin’, dok svi ostali šute pa im se pitanje mora ponavljati te direktor postaje nervozan a to je opasno jer onda hoće i da zgrabi za uši i dušmanski drmusa ili da opali težak šamar po lijevom i po desnom obrazu. Moj najbolji drug i komšija i nakon trećeg pitanja šuti, a onda direktor ljutito zaključuje proceduru i upisuje “odgovor”: “Srbin, ja šta si nego Srbin!” [p. 89-90]

Glavnica knjige je njezin treći dio, Lovrenovićeva “Dvadesetjedna teza”, u kojim autor izlaže pregled svojih analiza savremene Bosne i Hercegovine. On kreće sa uvodom i kritikom uređenje dejtonske Bosne i Hercegovine, tj. on smatra da je Dayton onemogućio domaćoj političkoj strukturi da ostvari puni razvoj i osamostaljenje, te da je zemlju ostavio u vječnoj adolescenciji. On također kritikuje međunarodnu zajednicu da je svjesno napravila permanentni status quo, kako bi ona mogla da djeluje u svakom trenutku onako kako joj je po volji: “stanje neizvjesnosti i stagnacije – jedini ‘smišljeni’ plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom.” [p. 153]

Ivan Lovrenović onda analizira etnički i individualni identitet u BiH, srpsku i hrvatsku etnopolitiku, ali i važnu ulogu Bošnjaka kao aksiom opstojnosti Bosne i Hercegovine. Autor također analizira to balkansko prokletstvo kroz stoljeća – težnju za dominacijom nad drugima, od Turaka, preko Austrougara, srpske kraljevske Jugoslavije, Pavelićeve NDH, pa do komunističke Jugoslavije u kojoj je dominirao srpski kulturni unitarizam. On naravno završava tezu sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini: u Republici Srpskoj imamo nacionalnu dominaciju Srba nad Bošnjacima i Hrvatima, a u Federaciji BiH na razini entiteta dominaciju Bošnjaka i Hrvata nad Srbima, Bošnjaka nad Hrvatima, te u pojedinim kantonima dominaciju većinske nacije nad manjinskom. [p. 174]

U sljedećih nekoliko teza Lovrenović majstorski analizira neke od važnijih bosanskih boljki, a to je strah (kao osnovni refleks, koji upravlja političkim odnosima između tri etničke zajednice u BiH) te tri kulturna nacionalizma – gdje je srpski nacionalizam, po pretenzijama nenadmašiv, uvijek negirao jezike, identitete i literaturu susjednih naroda; gdje je hrvatski uvijek osjećao mitsku ugroženost od srpske kulture, ali i vodio politiku asimilacije i nepriznavanja zasebnosti prema Bošnjacima, te modernog bošnjačkog nacionalizma koji ima sve tipske pojave nacionalizma i ekskluzivizma.

Ma kako crna i distopijska slika Lovrneovićeve Bosne i Hercegovine nam bila, on u svojim tezama i analizama daje i odgovor, pa i rješenja bosanskog etničko-političkog mrcvarenja, a to je da narodi Bosne i Hercegovine trebaju prvo imati osjećaj samokritičnosti, odbaciti strah od kompromisa, te prihvatiti druge identitete onakvim kakvi jesu.

Lovrenović knjigu završava svojim esejističkim portretima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Ovo je knjiga koja je od historijske važnosti za shvatanje prošlosti i sadašnjosti države Bosne i Hercegovine, te identiteta njenih naroda.

Her er et TV indslag fra TV2 Syd. Jeg kan også ses et eller andet sted i indslaget. :)

Jedna prijateljica mi je neki dan poslala odličan članak¹ o jednom britanskom diplomati koji je bio ambasador svoje zemlje u Kraljevini Danskoj u periodu 1689-1692. Odmah nakon napuštanja te pozicije, Molesworth je napisao knjigu “An Account of Denmark As It was in the Year 1692″ u kojoj se ne ustručava da napadne dansku apsolutnu monarhiju, državno uređenje, način življenja, pa i samo društvo. Upravo sam pročitao pomenutu knjigu, radi se o danskoj verziji iz 1977. godine, ali ću prilikom citiranja koristiti originalni engleski tekst².

Treba imati na umu da je Robert Molesworth bio pristalica Whig partije³ koja se borila za parlamentarnu monarhiju, aboliciju ropstva i pravo glasanja, i u tom svjetlu treba barem donekle posmatrati njegovu odbojnost prema tadašnjem danskom političkom i društvenom uređenju.

Molesworth je u drugom poglavlju svoje knjige zabilježio da se dansko stanovništvo hrani poprilično lošom i nekvalitetnom hranom. Građanstvo se hrani ražanim hljebom, sušenom ribom i lošim sirom, dok seljaci uglavnom jedu ražani hljeb, bijelo meso i repu.

The feeding of the Commonalty generally throughout all Denmark is very mean; the Burgers and Citizens sustaining themselves with Rye-bread, Salt-flesh, Stock-fish, Bacon, and very bad Cheese; insomuch that the Inspectors of our Markets in England, who use to destroy or send to the Prisons all such Victuals as are not judged wholsom, would (if they found them no better provided than at Copenhagen) go near to empty the Markets, and leave little to either Buyer or Seller. The Peasants Jive on Roots, white Meats, and Rye-bread; seldom tailing fresh Fish, and scarce ever Flesh, unless on Come extraordinary Festivals, as on St. Martin’s Eve, when each Family in Denmark, without fail, makes merry with a rosled Goose at Supper. (pogl. II, p. 10)

Kasnije, on u knjizi pobliže opisuje dansku trpezu, pa piše kako je meso (osim teletine) lošeg kvaliteta, ali i da je zečetina i svinjetina dobra za jesti.

The Tables of the better sort are usually well furnished with Dishes, yet I cannot commend the Cheer; because the Flesh is generally lean, and (except the Beef and Veal; ill tasted, especially the tame Fowl, the fatning of which is an Art not known by above two or three, who have been taught it by an English Poulterer, lately set up at Copenhagen. Wether Mutton is very scarce, and seldom good. Wild Ducks hardly to be eaten; and Plovers never. Here are no wild Pheasants, Woodcocks, Rabbits, or Fallow Deer. Red Deer there are, but they are the King’s Game, and not to be bought for Money. The Hares are good, and the Bacon is excellent. Now and then you meet with a Cheureuil, or small Roe Buck in the Market, but it is generally lean. Sea-fish is scarce, and not good, but the River-fish makes amends, here being the best Carp, Perch, and Craw-fish that are to be found any where. One cannot expect extraordinary Fruits thus far North; yet the Gentry do not want such as are very tolerable, being extreamly addicted to Gardning; and several of the Nobility being so curious, as to have Melons, Grapes, Peaches, and all sorts of Sallads very early, and in great perfection. The Butter is very good, but the Cheese stark naught. In general, their way of Cookery would hardly be pleasing to an English man. (pogl. XIII, p. 85)

Interesantno je da su Danci, prema Molesworthu, velike pijanice, da imućni uglavnom piju Rajnsko vino, vinjak i francuska vina, a siromašni loše pivo ili danski vinjak koji se proizvodi od  ječma. Gospoda i oficiri se oblače otmjeno, prema francuskoj modi, a građani i seljaci su čisti i uredni.

The Gentlemen and Officers go very fine in their Dress after the French mode; but the Ladies Winter-dress is Danish, very becoming, and convenient. The Burgers, Servants, and even Peasants, are neat and cleanly; they love change of ordinary white Linen, which is here made cheap; the Women-kind employing their leisure time in Spinning. All these People have a degree of Vanity; Pride and Poverty being often Companions to each other. (pogl. XIII, p. 86)

Robert Molesworth također smatra da se u tadašnjoj Danskoj vrlo malo pažnje posvećuje obrazovanju i nauci, kao i feštama. Uglavnom se izdaju knjige religioznog karaktera.

I do not see that they are good at imitating the Inventions of other Countries; and for inventing themselves, I believe none here, since the famous Tycho Brahe, ever pretended to it. Few or no Books are written, but what some of the Clergy compose of Religion. Not so much as a Song, or a Tune, was made, during three years that I stayed there. Their Seasons of Jollity are very rare, and since the fatal Opera about four years ago, wherein many hundred Persoos were burnt together in the old Queen’s House, they content themselves with running at the Goose on Sbrove-Tuesdays, and taking their pleasure upon Sledds in the Winter, well wrapped up in Wooll or Furr. (pogl. XIII, p. 89)

Ono što je zajedničko za tadašnju i današnju Dansku je, očigledno, oporezivanje. Molesworth tvrdi da su Danci tada plaćali tri puta veći porez kralju, nego Englezi.

I suppose by this an English Reader has taken a Surfeit of this Account of Taxes which the Subjects of Denmark do pay; but it ought to be a great Satisfaction to him to reflect, that through the happiness of our Constitution, and the prudence and valour of our King, the People of this Nation, though enjoying ten times more natural and acquired Advantages than the Danes, which causes more than ten times their affluence; do not for all that pay towards the carrying on the most necessary and just War, the third part in proportion to what the King of Denmark’s Subjects do in time of a profound Peace: Pax servientibus gravior est quam liberis bellum. (pogl. IX, p. 1069)

Nešto kasnije u sljedećem poglavlju, Molesworth zaključuje da se takvo stanje ne može dugo održati, te da Danci imaju više razloga da priželjkuju napad na zemlju nego da je brane. Zbog toga dansku vojsku uglavnom čine stranci, i to Njemci, Poljaci, Holanđani, Škoti i Šveđani, a da su Danci loši vojnici.

The Foot, both Officers and Soldiers, are for the most part Strangers of all Countries, whom Choice, or Fortune, brings thither; Germans, Poles, Courlanders, Dutch, Swedes, Scotch, Irish; and now and then an English Seaman, whom they make drunk after a long Voyage, and inveagle him by fair Promises, in that humour, to take some of the King’s Money. The Natives are, through their dispirited temper, thought very improper to make Soldiers; and besides the Landlords, whose Slaves they are, can hinder them from entring into the King’s Service, and can remand them, if any should offer so to do; as has been frequently practised by them, to avoid Misery at home, and to exchange one Slavery for another. (pogl. X, p. 126)

U 12. poglavlju Molesworth obrađuje danske odnose sa susjedima, koji su uglavnom napeti, te da među njima vlada ljubomora i nevjera, te da se odnosi s vremena na vrijeme pretvore u otvorene ratove. Sa Šveđanima odnosi su vrlo loši, koji najviše podsjećaju na loše zaliječenu ranu.

For Sweden is the most powerful, most dreaded, and nearest Neighbour of Denmark; the Territories of that King, lye as it were at the Gates of Copenhagen, the Capital City, and may be seen from the very Bedchamber of this King, ever since the Danes lost three of their best Provinces on the other side the Baltick; so that as well the Resentment of past Injuries, as the dread of future Mischiefs from the greatness of Sweden on the one side; the consciousness of being violent possessors of anothers Right, the certainty of their being hated and envied for those Acquisitions, the fear of losing them in case Denmark grow powerful on the other, are insurmountable Obstacles to any firm Friendship between these two Crowns. The ancient Quarrel, like a Wound ill healed, is but skinned over, and festers at the bottom, although our equally disobliging them in the interruption of their Traffick, has made a greater step towards their mutual Reconciliation, than was thought to be practicable. (pogl. XII, p. 176)

Molesworth malo kasnije u tekstu piše da su Danci loši susjedi kada su slabi, a nemogući kada imaju moć.

… the Danes; who are usually ill Neighbours when they are weak, but would be insupportable were their Force proportionable to their Inclinations. (pogl. XII, p. 180)

Prilikom opisa Danaca kao naroda i njihovog temperamenta, Molesworth ne razumije kako jedan narod može, pored tolikog ugnjetavanja od strane kraljevske porodice, voljeti i poštovati kralja, te da u njima nema ni tračka želje za pobunom ili kampanja protiv vlade. On to objašnjavama jednakim oporezivanjem stanovništva.

Before I conclude this Chapter, I think it very pertinent to take notice, That in Denmark there are no Seditions, Mutinies, or Libels against the Government; but all the People either are or appear to be Lovers of their King, notwithstanding their ill Treatment, and the hardships they groan under. And I suppose one principal Reason of this to be the Equality of the Taxes, and the manner of Taxing. (pogl. XV, p. 226)

Molesworth primjećuje da su Danci prilično religiozni i da redovno idu u crkve, koje se bolje održavaju nego u Engleskoj. S druge strane, u zemlji postoji samo jedan univerzitet, u Kopenhagenu, koji se ne može usporediti ni sa najgorim engleskim kolegijem.

Ono što mnogi stranci i dan-danas primjećuju u današnjoj Danskoj, očigledno je važilo i prije 300 godina. Molesworth završava svoje viđenje Danaca mišljenjem da nigdje nije vidio narod koji je istog mentalnog sklopa, tj. svi su prosječni, niko se ne uzdiže znanjem ili nekom posebnom sposobnošću, te kako nigdje nije nabasao na fantaste, istraživače i entuzijaste.

To conclude; I never knew any Country where the Minds of the People were more of one calibre and pitch than here; you shall meet with none of extraordinary Parts or Qualifications, or excellent in particular Studies and Trades; you see no Enthusiasts, Mad-men, Natural Fools, or fanciful Folks, but a certain equality of Understanding reigns among them: every one keeps the ordinary beaten road of Sence, which in this Country is neither the fairest nor the foulest, without deviating to the right or left: yet I will add this one Remark to their praise, that the Common People do generally write and read. (pogl. XVI, p. 235)

“An Account of Denmark As It was in the Year 1692″ je izuzetno zanimljiva knjiga koja ima ne samo veliku historijsku vrijednost, ipak je dala, pored Molesworthove nepristrasnosti prema tadašnjem danskom uređenju, vjerodostojnu sliku jednog društva koji je dopustio da jedna osoba, kralj, apsolutistički i tiranski vlada njime, da je danska ekonomija bila u vrlo lošem stanju, da je kralj, zbog bojazni od stare vlastele, oko sebe uglavnom imao njemačke čuvare, te da su sveštenici, iako su imali veća prava govora, uglavnom koristili to pravo kako bi uzdizali kralja u nebesa.

Pri samom kraju knjige Molesworth opisuje stanje danskih seljaka i čak upoređuje odnos danskog kralja prema svojim podanicima sa turskim sultanom, koji traži dosta manje poreza od svojih kršćanskih podanika nego danski kralj od danskih seljaka, pa se tako i Bosna spominje, zajedno sa drugim tadašnjim osmanlijskim provincijama u Evropi.

The Turks are the Conquerors of the Christians in the Countries they have over-run, and have a sort of barbarous Right to use them ill; yet they never persecute them upon account of Conscience; they differ them for the most part to inhabit and cultivate their own Lands without disturbance, paying only a Caratch yearly for Tribute; which as I have been informed by a Minister of his Imperial Majesty’s, amounted in Hungary, Sclavonia, Servia, and Bosnia, only to about ten Dollars for an ordinary Family in time of Peace, and during a War nothing. It is true, the Propriety of all Lands in Turky is in the Grand Signior; but whether it be not better to be only a Farmer at an easie Rent, than to have the Name of a Proprietor without a comfortable Subsistance, and in effect to be Master of Nothing, I leave the Reader to judge.

Nakon što sam pročitao ovu knjigu, jasno mi je zašto je bila zabranjena u Kraljevini Danskoj i zašto se prvi danski prijevod pojavio tek 1977. godine, skoro tri stotine godina nakon prvog britanskog izdanja.

______________

¹ http://www.cphpost.dk/culture/denmark-through-the-looking-glass/48544-denmark-plodding-mediocrity-high-taxes-and-dull-obedience.html
² http://www.constitution.org/cmt/molesworth/denmark.htm
³ http://en.wikipedia.org/wiki/Whig_(British_political_party)

Pogledah preksinoć fenomenalan dokumentarac Zeitgeist Addendum, nastavak isto tako odličnog filma Zeitgeist. U drugom dijelu film se bavi društvenim sistemom koji je baziran na resursima i tehnologiji, a koji bi trebao zamijeniti postojeći monetarni sistem. Ovaj film ukazuje na istinski izvor nestabilnosti na našoj planeti, a to je novac, odnosno monetarni sistem koji prouzrokuje ratove, siromaštvo i kriminal. Ovaj film bi trebao pogledati svako na ovoj planeti, jer otvara oči, produbljuje svijest i znanje, pa čak i ako gledalac ne vjeruje u sve teorije postavljene u njemu.

Evo mojih bilješki tokom gledanja filma:

• 1% stanovništva svijeta posjeduje 40% bogatstva planete
• 34.000 djece svijeta umire svaki dan od siromaštva i izlječivih bolesti
• 50% stanovništva Zemlje živi s manje od 2 dolara dnevna
• složenost finansijskog sistema je maska, stvorena da sakrije paralizirajuću strukturu koje čovječanstvo ima
• Federalne Rezerve SAD-a objavile “Modern Money Mechanics”
• samo 3% novca u SAD-u postoji u stvarnim novčanicama
• inflacija = skriveni porez stanovništva
• što je više novca, više je duga (money is debt, debt is money)
• kamata (interest) = količina novca koju treba vratiti bankama UVIJEK prelazi količinu novca koji je u opticaju
• bogatstvo će uvijek pripasti pojedincima i bankama
• novac se stvara iz duga = čovjek radi da bi otplatio dug. Ali ako se novac samo stvara iz posudbi (loans), kako društvo može ikada biti slobodno od duga?
• sistem ROPSTVO ZA PLATU
• banke su istinski  gospodari, zajedno sa vladama i korporacijama
• dug (debt) je oružje za osvajanje i porobljavanje društva, a kamata (interest) je glavna municija tog oružja.

1. faza: šalju se ekonomski plaćenici – mito, korupcija
2. faza: šakali (ruše vlast, atentat)
3. faza: vojska (invazija) = POROBLJAVANJE NACIJA I KRAĐA NJIHOVIH RESURSA I BOGATSTVA

• Korporatokracija je grupa individualaca koja vodi najveće korporacije. Oni kontroliraju medije, većinu političara, i često ulaze u vlade.
• - Njihov glavni cilj: povećati profit, bez obzira na društvo i okolinu
• “Al Qaida ne postoji, ali postoji propaganda koja uvjerava javnost u postojanje takvog entiteta. Zemlja koja stoji iza te propagande je SAD” – Pierre Henry Bunel (bivši franc. obavještajac)
• “Sve nacije su korumpirane, jer održavaju  postojeće institucije.” – Jacque Fresko, Project Venus
• Fašizam, socijalizam, kapitalizam, komunizam = novac, rad, konkurencija
• “Tehnologija riješava probleme, ne politika.”
• “Novac, politika i religija su lažne institucije. U monetarnom sistemu postoji samo profit.”
• Efikasnost, održivost i izobilje su neprijatelji profita. Mehanizam stvaranja nestašice stvara profit.
• Održivost i izobilje nikada neće biti moguće u profitno orijentiranom sistemu. Zato je nemoguće imati svijet bez ratova i siromaštva. Nemoguće je očekivati da se ljudi uistinu ponašaju moralno i pristojno.
• Project Venus nudi potpuno drugačiji sistem koji je osavremenjen najnovijim saznanjima.
• - ekonomija zasnovana na resursima
• plima, zalasna, talasna, solarna i vjetrena energija mogli bi snabdijevati svijet energijom zauvijek.
• geotermalna energija
• transport: Maglev tehnologija
• RAD – plaćeno ropstvo. Rođeni smo s uvjerenjem da živimo od sopstvenog znoja. To unazađuje ljude.
• Monetarni sistem mora nestati ili nikada nećemo biti slobodni kao ljudi i tehnologija će trajno biti paralizirana.
• Gotovo sve forme kriminala su posljedica monetarnog sistema, bilo direktno ili kroz nervozu zbog financijske nestašice.
• POTICAJ (incentive) – kada ljudi imaju pristup svim potrebama za život, poticaji bi se promijenili.
• OBRAZOVANJE – što su ljudi obrazovaniji, biće bolji život sviju nas.
• CIVILIZACIJA – patriotizam, vojska, oružje su znak da još uvijek nismo civilizirani.
• “My country is the world… and my religion is to do good.” – Thomas Paine (1737-1809)
• Moramo prestati podržavati sistem!
• www.thezeitgeistmovement.com

SEDAM DOKAZA DA BH. GRAĐANI NE ŽELE PROMJENU: DA, MI NEĆEMO

Postoji pretpostavka, u medijma i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku. Ima nešto skoro mistično u životnom stilu većine bh. građana. Broj sedam ima svoju mitsku povijest: krišćanstvo trvdi da je bog stvorio zemlju za sedam dana, govori se o sedam smrtnih grijehova; islam i judaizm govore o sedam nebesa.

U Bosni i Hercegovini možemo govoriti o sedam stanja društvenog duha zbog kojih nam je ovako kako nam je. Ovi dokazi su izvedeni iz društvene prakse. Prva tri dokaza spadaju u sferu političkog mišljenja:

1. «Dobro je, samo nek ne puca!» – Mir se u BiH shvata kao odsustvo rata. Sve dok te neko ne ubija, ili tebe ne tjera da ubijaš – život je dobar. Mir se ne shvata kao napredak, kreativnost i inventivnost. Mir se shvata isključivo kao odsustvo fizičke prinude.

2. «Izdržao je Mujo i gore!» – Ovaj pricip herojstva u trpnji obezbjeđuje da nema želje za bilo kakvim individualnim ili društvenim napretkom. Kapacitet Muje da trpi je neograničen.

3. «Ne talasaj» – Ukoliko neki pojedinac i poželi da akcijom provede promjenu, aktivira se društveni princip «Ne talasaj». Društveno okruženje se obrušava na pojedinca, demontira njegovu ili njenu akciju koja vodi promjeni i teži da pojedinca vrati u mediokritesku ravan poznatu pod imenom «Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane».

Slijedeći dokaz pripada sferi duhovnosti: 4. «Ako bog da» – Primjena uzrečice «ako bog da» u svakodnevnom jeziku poprimila je razmjere panademije. «Ako bog da» pokriva sve od ekonomskog prosperiteta do seksa. Polaganje ispita na fakultetu, zakazana kafa za sutra popodne, politički napredak, sportska kladionica, izgradnja auto-puta – zapravo sve – zavisi od božije volje. Ovaj komotni determinizam oslobađa odgovornosti za bilo koju akciju. Sve je u božijim rukama, pa tako nema potrebe za bilo kakvim planom, strukturom, ili, ne daj bože, zalaganjem. Prebacujući na boga da se brine da li će im zagorjeti ručak, da li će im dijete postati narkoman ili da li će vlada povećati porez, Bosanci i Hercegovci su uspješno skinuli sa sebe svaku odgovornost za vlastiti život.

Slijedeća dva dokaza su iz domena ekonomskog razvoja: 5. «Ne mogu oni mene malo platit kolko ja mogu malo radit.» – Ova drevna bosansko-hercegovačka izreka opisuje ekonomsku mudrost stanovnika jedne od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Nije poznato da se ovakva ekonomska misao pojavljuje i u jednom drugom svjetskom jeziku, osim u bosanskom, srpskom i hrvatskom.

6. «Nema ja vremena da radim» – Moderna bussines misao u BiH bilježi još jedan doprinos svjetskim ekonomskim teorijama. Ovaj misaoni dijamant, koji transcendira logiku i fiziku, uspješno devastira svaku do sada poznatu ekonomsku doktrinu. Princip «Nemam ja vremena da radim» nastao je krajem 20. stoljeća u BiH kao progresivni bh. pogled na tranziciju ka slobodnom tržištu. U svakodnevnoj praksi očituje se u i u slijedećim formulama: «Daj meni i daj odmah!», «Pare dolaze same, samo treba skontat kako!» i «Previše sam ja pametan/a da bih radio/la.»

Sedmi dokaz je iz domena fizike i oslanja se na Opću teoriju relativnosti: 7. «Ma» – Početak rečenice sa «Ma, …» omogućava dosljedno rušenje svakog struktuiranog napora . «Ma,..» obezvrijeđuje svaki rad, odluku, svaki konstruktivni pokušaj i svaki izniman rezultat. «Ma, daj, šta on ima doktorirat, a ja išo s njim u školu?»; «Ma, hajde popi, ba, jaro!» (npr. upućeno liječenom alkoholičaru); «Ma, ne mogu se ja njoj zamjerat…», i mnogi drugi primjeri uvijek su u funkciji relativizianja svakog idividualnog ili kolektivnog napora. Riječ «Ma» je riječ-zločinac i morala bi biti stavljena izvan zakona.

Žalosno je što Evropa nikako da prihvati fatalnu privlačnost ovih sedam stupnjeva duhovnog razvitka u BiH. To je ista ona Evropa koja radi od jutra do mraka, a i vikendom, ta anti-neradnička, racionalna, bosnofobična Evropa! Ta Evropa koja njeguje svoju demokratiju, svoju nauku i umjetnost, koja ima auto-putove, parkove, bazene i sportska igrališta. Mi u takvu Evropu nećemo!

Najradije bih volio vidjeti Dansku slobodnu od arhaične državne forme kao što je monarhija, i da se konačno uvede republika. Dokle god budemo imali monarhiju u Danskoj ( iako je ona parlamentarna monarhija), ne možemo govoriti o istinskoj demokratiji. Kraljevska porodica nije odabrana od strane naroda i zato je treba poslati u historijske knjige, muzeje i nekoliko dvoraca bez mogućnosti uticaja na državne zakone, službenu svakodnevnicu niti treba da bude vezana na bilo koji način sa državnim aparatom.

Da se razumijemo: ako narod i kraljevska porodica to žele, mogli bi oni zadržati neke od svojih dvoraca, pa čak i da primaju stalno primanje od strane države. Mogli bi čak i nominalno zadržati svoje titule (naravno, osim titule kralja i kraljice iz jasnih razloga) i mješati se do mile volje sa sa bjelosvjetskom vlastelom i puniti redove žute štampe. Ali zaista mislim da je krajnje vrijeme da jedna demokratska država kao što je Danska modernizira svoj ustav i oslobodi se bespotrebne administracije, birokratije i wannabe monarhije koja, osim tradicije i određene afekcione vrijednosti kod nekih, ne igra nikakvu ulogu u državi. Oni koji kažu da monarhija pospješuje dansku ekonomiju i da veliki broj stranih turista dolazi u zemlju da bi posjetili kraljevske dvorce, treba li bi razmisliti. Nije vrijedno čovjeka niti jedne zemlje da se zadrži jedna institucija iz prošlosti samo zbog toga što država zarađuje malo više para ili zato što drugi imaju romantično viđenje ove divne zemlje u kojoj živi princeza i njen princ na bijelom konju. To je patetično i nedostojno!

Međutim, državna forma se neće još desiti jer je većina danske nacije ipak još uvijek za monarhiju iz upravo gore navedenih razloga. Trebaće barem nekoliko generacija da se romantizam izbije iz ljudskih glava. Ipak sam ponosan na ovu zemlju, jer iako se nigdje u njenom ustavu ne spominju riječi demokratija i ljudska prava Danska je jedna od najdemokratskijih i najslobodnijih zemalja svijeta. I zbog toga još jedan razlog više da se oslobode svoje monarhije koja skoro da i ne postoji, i da konačno uvede i ratificira istinsku jednakost među ljudima.

U svojoj emisiji sreće Jonathana Safran Foera, Tariqa Alija, Daniela Kehlmanna, Orhana Pamuka i Alla al-Aswanija. Posebno se zadržao na zadnjem piscu, a i prikazao nam je desetak minuta svoje emisije u kojem je razgovarao sa Al-Aswanijem u Kairu o literaturi, ali i politici i aktuelnim problemima egipatskog društva.

Bilo je zanimljivo slušati Jesa jer sam zaista mogao osjetiti njegovu veliku strast i ljubav prema literaturi. A spomenuo je i nekoliko vrlo interesantnih anegdota koje je imao sa poznatim piscima, što je svakako učinilo njegovo predavanje interesantnijim, a nije škodila ni činjenica da je Jes Stein govorio o literaturi na izrazito svjež i opušten način.

Svakako ću pročitati al-Swanijev roman, ali i neke od drugih pisaca koje je predavač spomenuo tokom svog izlaganja.

Poslije zanimljivog predavanja pogledao sam film Yacoubian Buidling. I šta se može reći o filmu? Priča je odlična, pratimo nekoliko glavnih osoba čije sudbine na kraju stvaraju filigran egipatskog (ili barem kairskog) društva koji je u krizi. Film se bavi temama kao što je islam, vjera, homoseksualnost i ljubav, ali i silovanje, cenzura, diktatura, terorizam, korupcija i prevare svakakve vrste.

Film je tehnički fino urađen sa izvrsnom fotografijom, glumci su vrlo dobri, ali imam veliki problem sa vremenskim trajanjem filma. Od tri sata, koliko film traje, smatram da je trebalo izbaciti barem nekih pedesetak minuta. Ima tako puno nepotrebnih i dugih scena da one nažalost na kraju kvare cjelokupan dojam i djelomično ometaju snažnu poruku koju ovaj film (preko knjige) zaista šalje u svijet.

Četiri slabe zvjezdice od pet mogućih. Ipak, preporučujem ovaj film zbog vrlo aktuelnih tema kao što je most između islamskog i zapadnog svijeta, vjerski ekstremizam, korupcija i cenzura, seksualne frustracije u društvu i šta još već ne.

Han besøger sine dialogpartnere i Beirut, London, Teheran, Lahore og Riyadh og efter hver møde giver han dem et eksemplar af “kitchede plastickugler” (som han selv kalder dem) med Manhattans skyline, inklusiv WTC tårne. Dette ritual er efter min mening muligvis det eneste unødvendig element i bogen, for hvad havde forfatteren egentlig forventet at personerne ville svare ved synet af kuglen?! Jeg tvivler at man bliver meget klogere på islamismen (eller en anden ideologi for den sags skyld) bare ved at fremprovokere en diskussion om en enkelt begivenhed. Og desuden, at tage Manhattans skyline (og dermed angreb d. 11. september) virkede en lille smule plet, som om hele menneskehedens historie starter ved den (tragiske) begivenhed. Men okay, jeg forstår hvad han egentlig ville opnå med overrækkelse af plastickuglen, og man må jo egentlig starte et eller andet sted. Desuden, alle der fik hans lille gave fordømte den skrækkelige angreb på World Trade Center. Så langt om det. På den anden side kan jeg virkelig godt lide Krasniks måde at skrive og beskrive hans rejser og samtaler på. Hans beskrivelser er meget livlige og deskriptive, jeg følte at jeg nærmest fulgte med i en politisk dokumentar på tv.

Men alle forfatterens møder og dialoger med islamistiske dogmatikere ender i at der ikke er en eller anden konsensus til sidst. Det er som om de har diskuteret og to parter blev enige at de er uenige. Mens Martin Krasnik er en europæer, jødisk ateist, og stiller kritiske spørgsmål til alt, så er hans modparter allesammen stensikre i deres tro på den hellige bog og profeten Muhammed. Til hver hans spørgsmål og kritik har de klare modspørgsmål og standhaftige meninger.

I bogen nævnes den amerikansk-jødiske forfatter Daniel Pipes som mener at der har været tre forskellige reaktioner blandt muslimer: sekularisme, der gør religion til en privat sag, islamisme, der gør religion til noget kollektivt, og reformisme, der ligger i midten og tager fra begge sider. Pipes mener, at 10% af muslimerne bekender sig til islamismens antivestlige ideologi (ca. 100 milioner mennesker).
Selvom Krasnik møder meget forskellige personer med forskellige holdninger til religion, samfundet og livet, er de allesammen islamister. Han møder nogle moderate muslimer, men de er bestemt ikke sekulære eller reformvenlige (i en europæisk kontekst), og det er egentlig der jeg savner lidt breder dækning af islam. Ja, jeg ved godt at bogens udgangspunkt og mål var at afdække islamismen og dens politiske virke, drivkraft og betydning, men alligevel bliver resultatet meget ens og til sidst mislykket, for selvfølgelig føler forfatteren til sidst at dialog er meget svær med islamister, der er meget sikre på sin tro. De ved jo hvordan de skal tænke, agere og tackle livets udfordringer i modsætning til en “stakkels” ateistisk og sekulær europæer der er helt overladt til sig selv.
Jeg savner at høre meninger af en sekulær, tolerant og reformvenlig muslim, for så ville forfatterens mål højst sandsynlig også blive betegnet som lykket. Ikke mindst ville han kunne føre dialog med sekularisten (ligesom han kunne med islamisten), men han vil muligvis i endnu højere grad føle at der er en eller anden form for enighed. Det vil selvfølgelig kræve at rejse også til Tyrkiet, Bosnien eller Rusland for at møde de moderate og sekulære kræfter, men det har aldrig været forfatterens mening, så på den måde er det hellere ikke en direkte svaghed ved bogen.

Til sidst indser Krasnik at hos alle hans samtalepartnere retfærdighed spiller allervigtigste rolle i deres tilværelse og at retfærdighed egentlig er kernen i islamismen. Han er overbevidst om at han er uenig med sine samtalevenner, men er ret sikker på “at vi ikke kan dele verdens muslimer så klart op, som vi så gerne vil. Vi vil helst se muslimerne som gode eller onde. I den forestilling vil de gode muslimer det samme som os. De vil have frihed, demokrati og samarbejde. De onde muslimer vil have det modsatte: Jihad, sharia og terror. Derfor er Ahmed Rashid i Lahore god. Leena i Libanon er god. Pigerne med deres nose jobs i Teheran er gode. Men er Amir eller Ibrahim da onde? Er Muhammed?”

“De retfærdige” er en rigtig god bog, der giver indsigt i islamismen og mere rabiate version af islam. Og selvom forfatterens samtalepartnere har meget stærk tro og rabiate, urokkelige holdninger, er de helt almindelige mennesker. Til alle interesserede i islam, Mellemøstens og international politik, kan jeg varmt anbefale Martin Krasniks velskrevne bog “De retfærdige”. (Gyldendal, 333 sider)