• Vejle, Denmark
• Holstebro, Denmark
• Kolding, Denmark
• Viborg, Denmark
• Bosanski Šamac, Bosnia
• Sarajevo, Bosnia
• Pascha Bay (Alanya), Turkey
• Paris, France

My 2005, 2006, 2007, 2008, 2009 and 2010 lists.

Gazdarica, žena sa cigaretom u ustima, je bila blizu sedamdeset godina, imala je hrapav glas, ali je bila strašno komunikativna, što mi se na prvi pogled svidjelo, jer ipak je danas teško pronaći stranca koji je spreman odmah stupiti u razgovor.

Prvo što nam je rekla da je ulica pored kuće jako prometna i da to nikako nije dobro za naše curice, jer tuda prolaze bez prestanka automobili. ”Hajde, dobro”, pomislih, “možda se brine za naše curice. Vidi da imamo malu djecu.” Osim toga, pomislio sam da je starija žena i da, zbog svojih godina, nije skroz svjesna da ona ovdje treba nama prodati svoju kuću, a ne odvraćati nas od nje kroz dobronamjerne komentare.

Međutim, kada je spomenula da se kuća nalazi u nimalo prijatnom susjedstvu, u kojem svako svoja posla gleda, i da niko ne želi da ima kontakta sa ostalima susjedima, postalo mi je jasno da starica ima nekakav plan sa svojim komentarima.

Brzo smo saznali da ona u kući živi skoro deset godina, a da ona nije vlasnica, nego njen sin kome ona plaća kiriju. Također nam je rekla da “tamo preko puta živi žena koja nikako ne trpi galamu, a isto tako i starac koji živi u kući pored nje”.

Amra i ja smo se u više navrata samo pogledali, što je značilo da smo bili svjesni da se starki nikako ne izlazi iz kuće. I još nam je rekla da u blizini ima i stranaca (nedanaca), valjda ne shvatajući da smo i sami takvi. Starica nam je na svaki mogući način dala do znanja da ovo susjedstvo nikako nije dobro za nas i našu djecu. Međutim, ona je to jako loše radila, jer je bilo upadljivo i naivno. Zaključili smo da se njoj iz kuće nikako ne izlazi, i da je vjerovatno sin tjera iz nje, kako bi on zaradio na prodaji kuće, a ona preselila u starački dom.

U tom je došao trgovac nekretnina u svome autu i odmah sam primjetio na njegovom izrazu lica da mu nije bilo drago što se gazdarica nalazi ispred kuće. Pozdravili smo se, a onda smo zajedno ušli u kuću. Vrlo brzo sam shvatio da kuća nikako ne zadovoljava naše zahtjeve i da ima isuviše male dječije sobe, što smo rekli trgovcu. On nam je odmah predložio da, ako hoćemo, pogledamo jednu drugu kuću, koja je, po njemu, dosta relevantija za nas, što sam prihvatio.

Nasmijao sam se staricinim naporima da nas odvrati od kupovine kuće njenog sina, koji je najvjerovatnije htio da nju preseli u starački dom (što nam je ona i rekla) kako bi zaradio na prodaji kuće. Međutim, ona je dosta više vremena koristila da nas uplaši sa svim silnim njenim komentarima o lošim susjedima, strancima i prometnoj cesti, nego što je nama trebalo da zaključimo da je njena kuća premala za nas. A onda mi je bilo žao starice. Ona zasigurno ne želi da ide u starački dom, pa na svaki način pokušava da potencijalne kupce odvrati od kupovine. Imao sam nekakav osjećaj da je toga bio svjestan njen sin, a čak i trgovac nekretnina. Kako god bilo, njoj je, u neku ruku, uspjelo da ostane u kući njenog sina, ali to se nije desilo zbog njenih nesuptilnih pokušaja da nas komentarima odvrati od kupovine.

I zaista, iznenadio sam se kako je dobar Ipod Touch. Iako sam u najmanju ruku kritičan prema politici koju vodi Appl, moram priznati da su im produkti odlični, pa tako i Touch.

Na njemu Hana može igrati bezbroj igrica, slušati muziku, gledati video fajlove, ima pristup internetu, slikati, snimati i ko zna šta sve ne. A putem fenomenalnog Skype-a je razgovarala sa svojom tetkom u Horsensu i rođacima u Sarajevu.

Već sam joj instalirao nekoliko besplatnih igrica, ali i kupio par edukativnih igrica, kao i neizbježnu, zaraznu igricu Angry Birds, koja je ujedno bila jedna od razloga zašto je moja kćerka uopšte izabrala Touch a ne Nintendo.

Osim igrica u kojim Hana uživa, ima tu i nekoliko vrlo zanimljivih aplikacija. Drago mi je kada vidim zadovoljstvo u njenim očima kada mi može reći kakvo će vrijeme biti danas ili sutra, ili kada mi kaže: “Tata, hoćemo li vidjeti šta ćemo danas kupiti od namirnica?”.

Uostalom, zašto će joj Nintendo, čije igrice koštaju između 200 i 400 DKK, kada može imati cijeli digitalni svijet u ruci i igrice koje koštaju između nule i 50 kruna? Ovako je kćerkica zadovoljna, a sa njom i njen tata.

Proveli smo sedam prekrasnih dana u resortu Pascha Bay, desetak kilometara od grada Alanye. Pascha Bay je poput gradića u kojem su smješteni stanovi, rekreacione površine, bazeni i prodavnice. Sami resort se nalazi na pješćanoj plaži na kojoj smo, doduše, bili rijetko zbog velikih valova. Međutim, ogroman bazen je bio odlična alternativa jer je u njemu bila morska, čista voda.

S obzirom da smo bili sami, uzeo sam all-inclusive paket, što znači da smo imali pored odličnog stana i ishranu (svi obroci + užine, napitci i dr.). To mi je bio veliki spas, jer smo se mogli hraniti u svako doba dana i noći, a nisam morao brinuti šta kupiti i kako napraviti. Jedino što smo morali uraditi je ponijeti našu zlatnu karticu svaki put kada bi ušli u jedan od restorana resorta i mogli smo jesti šta smo htjeli.

Znači, za tih sedam dana Hana i ja smo maksimalno uživali i u potpunosti se odmorili od danske svakodnevnice, ali da malo spomenemo i lokalno stanovništvo. Iako skoro nismo izlazili iz resorta (znači, ne mogu generalizirati Turke kao stanovništvo), ne mogu reći da su Turci izvrsni domaćini kao npr. Italijani ili Nijemci. Ovo baziram primarno na činjenici da Turci očigledno vole izvući svaku paru (a bogme i liru) iz tvog džepa. Naravno da to svaki domaćin želi, manje ili više, ali ne sviđa mi se način na koji to oni rade – isuviše cinično i hladnokrvno. Pa da mi se barem nasmije dok me pelješi bilo bi mi nekako lakše. :) Ali, dobro, ima to sigurno i sa turskom kulturom i ondašnjim mentalitetom.

Hana je skoro svaki dan išla u dječiji klub gdje je se igrala sa drugom skandinavskom djecom, kao i Bamse-om (Medvjedićem) i njegovim prijateljima. Ona je upoznala nekoliko danskih djevojčica sa kojima se svakodnevno igrala.

Svaku večer smo imali zabavu, kako za djecu tako i odrasle. Bilo je tu diskoteka za djecu, show sa klaunima, mjuzikli, predstave i koncerti za odrasle. Bilo je nemoguće neopustiti se u takvom ambijentu.

Oboje smo uživali cijelu sedmicu, a siguran sam da će Hani ostati ovo naše putovanje dugo u sjećanju.

Her er et TV indslag fra TV2 Syd. Jeg kan også ses et eller andet sted i indslaget. :)

Avdibeg ima neobičnu potrebu. Radi se o potrebi da kada naruči neku stvar preko interneta, knjigu, CD ili neki dio za kompjuter, on mora kordinirati familiju na jedan ili drugi način, ali NEKO mora biti prisutan u kući da bi preuzeo pošiljku u stanu.

Da pojasnim, u Danskoj, kada poštar ide sa paketićem da vam ga preda, ako vas ne nađe u stanu, onda vam ostavi poruku na kojoj piše da se već od sutra pošiljka može preuzeti na mjestu gdje pošiljke završavaju ako ne budu predane. U našem slučaju je to poštanski boks udaljen 300 metara od našeg stana. Znači, nije problem u daljini, problem je u vremenu.

Ove sedmice Avdibeg nije bio kući tri dana. To je rezultiralo da sam ja bila u posjeti kod moje mame, i da sam našla dvije posjetnice od poštara za pošiljke koje treba da se preuzmu jer niko nije bio u kući. To je bio VELIKI znak da Avdibeg nije boravio u našem stanu. Da bi stvar bila još interesantnija, Avdibeg je u međuvremenu naručio nove dvije pošiljke dok je bio odsutan, tako da, po mom proračunu, četiri pošiljke su na putu ili u poštanskom boksu za našu malu familiju.

Avdibeg dolazi sutra, večeras me nazvao, pitao je kako sam ja i dijete koje je ostalo sa mnom (drugo dijete je u posjeti sa njim), i brzo počeo pričati o tim pošiljkama. Kako mora podići neke dvije, kako su mu nove dvije na putu, kada ću ja biti kući, kada će on stići…

Pored potrebe da paket ne smije završiti u boksu, tu je i čitava procedura kako otvoriti paket, kako pomirisati novu knjigu ili odmotati neki kompjuterski dio, da je i naša starija kćerka, koja to sa mnom gleda već 6 godina, naučila da ga sluša kako govori: “Sada će tata otvoriti paket, da vidimo šta ima u njemu”.

Pošto vam on sam neće spomenuti tu njegovu neobičnu potrebu, ja sam to odlučila uraditi umjesto njega. Možda to i nije nešto strašno, veliko ili neobično. U biti je to slatka neobična potreba, koja možda mnogi ljudi imaju, a među njima je i Avdibeg.

I dobra stvar u svemu tome je ta da je moga muža najljepše iznenaditi upravo na taj način, pošaljite mu pismo, knjigu,  kompjuterski dio, burek… bilo šta u paketu ili koverti i definitivno ćete ga obradovali, nasmijati i postati njegov  prijatelj favorit.

A ja, kao njegova žena, moram naučiti živjeti sa njegovom neobičnom potrebom. :)