Harz

I kao što to tradicija nalaže, familija se i ovog Uskrsa uputila na putovanje.  Ovog puta je to područje Harza, nisko gorje (Mittelgebirge), koje se prostire od grada Osterode am Harz na zapadu do Eislebena na istoku.

Mi smo se smjestili u simpatičnom gradiću Bad Lauterbergu, udaljenom 60-ak kilometara južno od Goslara. Osim šarmantnog središta, to mjesto ima nekoliko žičara, a jednu smo morali isprobati, pa smo stigli do vrha Hausberg (420 m) na kojem se nalazi restoran. Odatle se ima predivan pogled na okolna brda i kotlinu u kojem se nalazi i naš gradić.

Jedan dan smo posvetili obilasku cijelog zapadnog dijela Harza, pa smo posjetili Goslar, najveći grad u području, koji je istinski dragulj sa historijskim središtem, u kojem dominiraju bezbrojne kuće, stare više stoljeća.

Na putu južno, prema Badu Lauterbergu, krenuli smo drugim putem, pa smo ispitali područje bliže središtu Harza. Imali smo priliku uživati u beskrajnim četinarskim zimzelenskim šumama, brdima i niskom gorju. Vidjeli smo čak i jedan vodopad (Radau Wasserfall), a ručali smo na Torfhausu, vrhu i odmaralištu odakle mnogi planinari i biciklisti kreću u istraživanje šuma i visoravni. Odatle se ima i divan pogled na najviši vrh Harza, Brocken (1142 m).

La La Land

“La La Land” je bio jedan vrlo loš doživljaj, pa da krenemo u srž. Ja jednostavno ne podnosim mjuzikle, koji su, za mene, dno dna umjetničkog izražaja, a to nije uspio promijeniti ni režiserski wunderkind Damien Chazelle.

U prvoj sekvenci filma vidimo mnogobrojna auta na zakrčenom losanđelovskom autoputu u prometnoj špici (rush hour). I odjednom, ničim izazvani, vozači iskaču (neki bukvalno) iz svojih auta i počinju plesati i pjevati u tipičnom mjuzikalnom maniru, držući se za ruke, marionetski pokreti… happy faces. Nakon tog iznenadnog holivudskog kola, svi se lijepo vratiše u auta i nastaviše čamiti čekajući i pritiskati sirene.

E sada dolazi možda i do objašnjenja za ono “dno dna”. Mjuzikl je po svojoj prirodi, tako daleko odstranjen od stvarnosti, tj. prekriven je slatko upakovanim i aranžiranim audio-vizuelnim stimulansima, koji imaju upravo za cilj da nas eskapističkim projektilom ispale u svijet snova, bajke i neispunjenih želja. I kao takav, žanr filmskog mjuzikla je dosta manje bliže stvarnosti ove naše male planete, nego npr. filmovi poput Aliens ili Prometheus. Međutim, pozamašna distanca od stvarnosti nije preduslov da jedan film ili cijeli žanr bude loš. Naprotiv. Ono što, po meni, tipičan mjuzikl čini negledljivim je ekstravagancija nevjerodostojnog i glupog ponašanja uloga u dijegetskom svijetu filma, npr. pjevanje vozača, a bilo bi prikladnije i bliže realnosti da jedni drugima vade glave iz vratova u takvoj situaciji kada imamo kolone auta od nekoliko kilometara i kalifornijsko sunce.
Osim toga, sama ideja da konverzacija među ljudima bude konstruisana uz pjesmu i muziku mi se uvijek doimala imbecilnom. Zamislite samo mjuzikl izvedbu jedne tipične bosanske konverzacije, recimo, pet drugova dok gledaju fidbalsku utakmicu ili diskutuju politiku.

Ipak, ima jedna dobra stvar u ovome filmu, a to je da mi je pomogao da konačno uvidim da glumački dijapazon Ryana Goslinga odgovara gotovo u potpunosti onom osakaćenom drvetu kruške, koje se nalazi u bašti moje vikendice.

I džaba mu vrlo ugodno kinematografsko pakovanje, vrlo jasan Chazellov režiserski talenat i interesantni muzički izbori, kada konstrukcija i zbir svih faktora daje uvijek identičan, prepoznatljiv (i vrlo predvidljiv) rezultat, koji krasi gotovo svaki mjuzikl, pa tako i “La La Land”.

Erich Fromm o trivijalnim ljudima

Ljudsku potrebu da se govori o sebi, i da pri tom drugi slušaju, gotovo je nemoguće precijeniti. Da ta potreba postoji samo u vrlo narcističnim ljudima, punim sebe, bila bi lako razumljiva, međutim ona postoji u svakoj prosječnoj osobi, iz razloga svojstvenih našoj kulturi. Suvremeni čovjek je čovjek mase, visoko „socijaliziran“, ali vrlo usamljen. David Riesman je upečatljivo iskazao ovaj fenomen naslovom svoje knjige iz 1961 –Usamljena gomila. Suvremeni čovjek je otuđen od drugih i suočen s nedoumicom: plaši se bliskog dodira s drugima, a podjednako se boji i da bude sam i da nema dodira s drugima. Uloga trivijalnog razgovora upravo je u tome da odgovori na pitanje: „Kako da ostanem sam a da ne budem usamljen?“

Pričanje postaje ovisnost. „Dok pričam, znam da postojim; da sam netko, da imam prošlost, posao, obitelj. Pričajući o svemu tome, ja potvrđujem sebe. Međutim, potreban mi je netko da me sluša; ako bih pričao samom sebi, poludio bih.” Slušatelj stvara iluziju dijaloga, dok se tu zapravo odvija monolog.

Loše društvo, s druge strane, nije samo društvo čisto trivijalnih ljudi, nego zlih, sadista, destruktivnih, prema životu neprijateljski nastrojenih ljudi. Ali zašto je, moglo bi se postaviti pitanje, društvo loših ljudi opasno po nekoga ako oni ne pokušavaju da ga ovako ili onako povrijede?

Erich Fromm