Ole Holmstrøm har skrevet om digtesamlingen: “Dinos poesi er ofte refleksioner over kærligheden og mørket, døden og lyset; disse mærkelige konstellationer (konfrontationer) som nogle dage virker så fjerne, men alligevel er en del af menneskets liv. Netop disse temaer dominerer i hans kommende digtsamling “Pathétique”, hvor melankolien afløser glæden, kærligheden kommer efter savn, døden er drømmenes nabo…”

Bogen er delt op i to dele: Laetific, som behandler “lysere” emner som kærlighed, liv og håb; anden del er Miserabilis, som beskæftiger sig med temaer som død, krig, mørke og uro.
Digtene er skrevet i perioden mellem 1997 og 2005 på flere lokaliteter: Danmark, Bosnien, Italien og Kreta. Alle bogens illustrationer er lavet af Elvis Avdibegović.

Fahrudin Dino Avdibegović - Pathetique (poeme)
Downloaded 37 times

28 digte på bosnisk og dansk.
Forlaget Frother, København, 2006.

Denne bog kan købes i papirform hos forlaget og andre danske online boghandlere, men jeg kan især anbefale Lulu.
Jeg har ca. 10-15 stykker tilbage af den oprindelige oplag (med det blå cover). Det danske forlag har lavet bogen i den autentiske “hjemmelavet” stil. Kontakt mig venligst hvis det har interesse.

Ole Holmstrøm je napisao povodom objavljivanja ove zbirke: “Avdibegovićeva poezija je često refleksija o ljubavi i tami, smrti i svjetlu, tim neobičnim konstelacijama i konfrontacijama, koje ponekada djeluju otuđeno, ali koje su ipak dio ljudskog života.”

Radi se o pjesmama koje su podijeljene u dva dijela. Prvi se zove Laetific koji obrađuje svjetlije teme kao što su ljubav, život i nada. Drugi dio knjige, Miserabilis, bavi se temama kao što su smrt, rat, tama i nemir. Pjesme u knjizi su pisane od 1997. do 2005. godine, i to na više lokaliteta: Danska, Bosna i Hercegovina, Italija i Kreta.

Fahrudin Dino Avdibegović - Pathetique (poeme)
Downloaded 37 times

Zbirka 28 pjesama na bosanskom i danskom jeziku.
Izdavač Frother, Kopenhagen, 2006.

Ukoliko želite imati ovu zbirku (ili neko drugo djelo) u fizičkoj formi, možete vidjeti pregled svih mojih radova ovdje.

Prije godinu dana pisao sam kako sam učestvovao u osnivanju online magazina za literaturu i kulturu LACUNA MAG.

Nakon godinu dana od pokretanja magazina, izašao je i prvi štampani broj, u kojem su predstavljena djela trideset i tri autora, te pedeset radova u vidu eseja/osvrta, poezije, priča, intervjua i fotografije.

Ideja o otvaranju jednog literarnog kutka na prostoru zapadnog Balkana, koji bi okupio pisce, kako debitante tako i one afirmisane, je kao stvorena za jedan online magazin – dostupan čitaocima širom svijeta. Vjerujem da je to jedan od razloga zbog kojeg smo dobili tako dobar odaziv autora koji pišu na bosanskom, hrvatskom, srpskom ili crnogorskom jeziku.

Odabrani radovi, koji su čitaocima dostupni na web stranici www.lacunamag.org, objavljeni su u prvom štampanom broju magazina.

LACUNA MAG nudi moderan vid komunikacije između autora i čitalaca, tj. omogućen je pristup radovima na web stranici. Pored toga, istinski ljubitelji literature imaju mogućnost da nabave štampanu verziju magazina, koji je ukusno opremljen u formatu knjige.

Cilj magazina je pružiti priliku piscima, pjesnicima i umjetnicima da se izraze, bez obzira na njihovo iskustvo ili afirmaciju, ali i obogatiti literarnu i kulturnu scenu.

Zainteresovani mogu vidjeti prvih petnaest stranica ovdje, a naručiti knjigu po vrlo povoljnoj cijeni ovdje.

Knjigu su napisali dva vodeća bh. pisca, publicista Ivan Lovrenović i pisac Miljenko Jergović. Ovo djelo je podijeljeno u tri dijela. U eseju “Sam u Bosni” Jergović nas upoznaje sa likom i djelom Ivana Lovrenovića. On ujedno na vrlo vješt način dočarava dešavanja koja su vodila ka ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno nakane srbijanskog predsjednika Miloševića i hrvatskog predsjednika Tuđmana da podijele Bosnu i Hercegovinu što je rezultiralo velikoj tragediji u kojoj su nastradile hiljade nevinih žrtava. “U Sarajevu i u Bosni bilo je vrijeme strepnje i straha. Postalo je izvjesno da će biti rata, ali se nije znalo ni kakvoga rata, ni tko će ga sve, i protiv koga, voditi.”[p. 22]

Drugi dio knjige je tzv. biografski intervju u kojem se, kroz otvoren razgovor, upoznajemo sa Lovrenovićevim gotovo cjelokupnim životom, sa jako mnogo detalja i trenutaka iz njegove prošlosti. Kroz Lovrenovićevu prošlost, upoznajemo i njegovu porodicu, npr. baku i djeda, te kako su oni razmišljali u svoje doba. “Bakina ‘politika’ bila je manihejski jednostavna, ona je sve djelila na naše i njihove, na nas i njih.” [p. 44]

Lovrenović je spominjao i djedova razmišljanja o načinu življenja njegovih sugrađana druge vjere: “Divio se, recimo, načinu na koji Muslimani umiju napraviti užitak s malim: akšamluk s mrvom sira, kriškom paradajza, poluokom rakije, teferič na livadi, u hladu, uz tekuću vodu..:” [p. 137]

Lovrenovićevi osvrti na osobnu prošlost daje nam suptilnu sliku nekadašnjeg života u Bosni i Hercegovini, ali i međuljudskih i međuetničkih odnosa, tako da, naravno, navodi i onu manje tolerantnu stranu, tj. kakve su se pogrde i psovke iznosile naspram Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Bilo mi je interesantno čitati o Lovrenovićevom zatvaranju za vrijeme Jugoslavije, a posebno me dojmila, pa i nasmijala, jedna anegdota u  kojoj Lovrenović spominje jednog svog cimera, Alojza, koji je bio profesionalni provalnik. Alojz je sljedeće rekao kada je vidio Lovrenovićev papir za pritvaranje: “Au, protiv naroda i države, e žao mi je, mene čeka sigurnih pet godinica, a ali s tobom se ne bih mijenjao nipošto…” [p. 80]  

Lovrenović nam također otkriva njegov ambivalentan stav prema Titu. On mu najviše zamjera što je bio privrženik lenjinističkog načina političkog mišljenja i vladanja, te da je 1971. propustio šansu da podrži reformiste i Jugoslaviju okrene prema demokratiji i Evropi. [p. 86]

Dobar dio razgovora otpada, naravno, na situaciju u Bosni i Hercegovini, a Lovrenović govori i o “muslimanskom” pitanju u Jugoslaviji, odnosno identitetu Bošnjaka. “… sve tamo od odlaska Osmanskoga Carstva i dolaska Austrije 1878. godine pa do prvih decenija komunističke Jugoslavije, te ljude se na razne načine pokušava, nekad vrlo agresivno, nekad umiljato-prijetvorno, pretopiti u nešto drugo, u nešto što oni nisu, i činjenica da to pretapanje nije uspjelo najbolje govori da su, ako ništa drugo, uvijek jako dobro znali – što nisu, kao i da su uvijek imali itekako budnu svijest o tome. Govorio sam ti već o maniji popisivanja i izjašnjavanja u ranim godinama Jugoslavije. Živo se sjećam: sjedimo u školskim klupama, možda u drugom, trećem razredu niže realne gimnazije (to je pedesetpeta, pedesetšesta), ulazi direktor s nekakvim tefterima i počinje strogo prozivanje s jednim pitanjem: što si po nacionalnosti. Svi Srbi odgovaraju tečno i snokta, Hrvati tiše i malo kao gledajući preda se, ali bez dileme. Od Muslimana samo jedan spremno odgovara: ‘Srbin’, dok svi ostali šute pa im se pitanje mora ponavljati te direktor postaje nervozan a to je opasno jer onda hoće i da zgrabi za uši i dušmanski drmusa ili da opali težak šamar po lijevom i po desnom obrazu. Moj najbolji drug i komšija i nakon trećeg pitanja šuti, a onda direktor ljutito zaključuje proceduru i upisuje “odgovor”: “Srbin, ja šta si nego Srbin!” [p. 89-90]

Glavnica knjige je njezin treći dio, Lovrenovićeva “Dvadesetjedna teza”, u kojim autor izlaže pregled svojih analiza savremene Bosne i Hercegovine. On kreće sa uvodom i kritikom uređenje dejtonske Bosne i Hercegovine, tj. on smatra da je Dayton onemogućio domaćoj političkoj strukturi da ostvari puni razvoj i osamostaljenje, te da je zemlju ostavio u vječnoj adolescenciji. On također kritikuje međunarodnu zajednicu da je svjesno napravila permanentni status quo, kako bi ona mogla da djeluje u svakom trenutku onako kako joj je po volji: “stanje neizvjesnosti i stagnacije – jedini ‘smišljeni’ plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom.” [p. 153]

Ivan Lovrenović onda analizira etnički i individualni identitet u BiH, srpsku i hrvatsku etnopolitiku, ali i važnu ulogu Bošnjaka kao aksiom opstojnosti Bosne i Hercegovine. Autor također analizira to balkansko prokletstvo kroz stoljeća – težnju za dominacijom nad drugima, od Turaka, preko Austrougara, srpske kraljevske Jugoslavije, Pavelićeve NDH, pa do komunističke Jugoslavije u kojoj je dominirao srpski kulturni unitarizam. On naravno završava tezu sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini: u Republici Srpskoj imamo nacionalnu dominaciju Srba nad Bošnjacima i Hrvatima, a u Federaciji BiH na razini entiteta dominaciju Bošnjaka i Hrvata nad Srbima, Bošnjaka nad Hrvatima, te u pojedinim kantonima dominaciju većinske nacije nad manjinskom. [p. 174]

U sljedećih nekoliko teza Lovrenović majstorski analizira neke od važnijih bosanskih boljki, a to je strah (kao osnovni refleks, koji upravlja političkim odnosima između tri etničke zajednice u BiH) te tri kulturna nacionalizma – gdje je srpski nacionalizam, po pretenzijama nenadmašiv, uvijek negirao jezike, identitete i literaturu susjednih naroda; gdje je hrvatski uvijek osjećao mitsku ugroženost od srpske kulture, ali i vodio politiku asimilacije i nepriznavanja zasebnosti prema Bošnjacima, te modernog bošnjačkog nacionalizma koji ima sve tipske pojave nacionalizma i ekskluzivizma.

Ma kako crna i distopijska slika Lovrneovićeve Bosne i Hercegovine nam bila, on u svojim tezama i analizama daje i odgovor, pa i rješenja bosanskog etničko-političkog mrcvarenja, a to je da narodi Bosne i Hercegovine trebaju prvo imati osjećaj samokritičnosti, odbaciti strah od kompromisa, te prihvatiti druge identitete onakvim kakvi jesu.

Lovrenović knjigu završava svojim esejističkim portretima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Ovo je knjiga koja je od historijske važnosti za shvatanje prošlosti i sadašnjosti države Bosne i Hercegovine, te identiteta njenih naroda.

I dok mi kćerka polako tone u san nakon što sam joj pročitao još jednu bajku neizbježnih braće Grimm, ja, kao i svaku drugu večer, ležim na podu pored njenog kreveta. Obično u ovim trenucima imam mobilni telefon na kojem pažljivo provjeravam poruke ili najnovije vijesti, tek onako da iskoristim vrijeme dok kćerkica pada u san, jer ću u suprotnom i ja zadrijemati (shvatio sam da mi to ide sve lakše od ruke što postajem stariji). Kažem pažljivo jer kćerka mi ima izrazito razvijena čula sluha i vida. Ona vrlo lako može čuti moje i najpažljivije kuckanje po tastaturi mobitela ili vidjeti slabe tračke tirkizne svjetlosti koje emitira ekran mobilnog telefona.

Večeras nisam imao ni mobitel niti knjigu pored sebe na podu kćerkine sobe. Nekada mi omakne, ali večeras nisam želio da išta imam u rukama dok ležim u mraku. Tupo sam gledao u plastične fluorescentne zvijezdice na plafonu, a onda sam krajičkom oka opazio tanku dlačicu na držaču jedne od drvenih ladica kreveta. Nije to bila ljudska dlaka. Možda je spala s jednog od medvjedića ili drugih kćerkinih lutaka, ali sigurno je bilo to da se dlačica zakačila za držač od ladice i da je, ma kako bila majušna, bacala kakvu-takvu sjenku iza sebe, dovoljno vidljivu da je uočim pod slabom mjesečevom svjetlošću.

Pružio sam ruku i kažiprstom je dodirnuo. Pogladio sam je i shvatio da je se čvrsto zakačila za držač i da ne može tek tako lako otpasti. U istom trenu pomislih kako je za mene ta dlačica minorne veličine, ali i da je u isto vrijeme za druga bića enormna. Na njoj žive hiljade bakterija i u odnosu na njih, dlaka je kolosalnih proporcija. Obična šibica je za mrava velika, ali je za čovjeka zanemarive veličine. Naše Sunce ima stotinu i devet puta veći prečnik od Zemlje, ali je zato zvijezda VY Canis Majoris barem šesto puta veća od tog istog Sunca. Koliko samo miliona atoma skakuće na površini ljudskog kažiprsta! Šta ako se cijeli Svemir nalazi u zapremini te dlačice koja na moj malo jači dah može otpasti sa držača kreveta i nestati u golemom prostranstvu ružičastog tepiha? Šta ako ja, ova mala planeta, njeno Sunce, Mliječni put i milioni drugih galaksija skakućemo u nezamislivim prostranstvima obične dlake i šta ako isto tako zavisimo od nečijeg daha ili dodira? Uostalom, ko je to biće i od čije milosti zavisimo? Da li smo mu uopšte bitni kao što je neka zanemariva dlačica nama?

Gledam u moju kćerkicu dok bezbrižno spava i pitam se kakav će joj život biti, kroz kakve izazove će prolaziti. Jedno je sigurno, a to je da će ih imati, kao što ih imaju svi drugi ljudi. Ipak, koja je poenta mog i njenog postojanja, zašto živimo i ima li u tome ikakve bitne svrhe ili je sve samo puka slučajnost i rezultat nevjerovatnog statističkog kurioziteta? Na našoj planeti pitanje smisla života je usko povezano sa filozofskim i vjerskim pogledima na postojanje, društvene veze, svijest, etiku, percepciju dobra i zla, slobodu mišljenja i koncept Višeg bića. Ali šta ako su to, univerzalno gledajući, u potpunosti nebitne vrijednosti? Možda su to sve samo integralni dijelovi postojanja, ali ne i njegovi krajnji ciljevi. Sufijski pjesnici su nerijetko pisali o značenju postojanja koje se obično u svodilo na drevnu izreku “i ovo će proći”. Da li je prolaznost uistinu konačnost i bit svega? Iskustvo me naučilo da vrijeme prolazi kroz nas, a ne mi kroz vrijeme. Bitno je samo da ostavimo dovoljno bitan dojam da nas ruka vremena ponese sa sobom, a ne da nestanemo u prašini njegovog neumoljivog traga. A ima li boljeg načina od pokazivanja ljubavi i predanosti onima koje volimo od svjesnosti o prolaznosti?

Možda su ljubav i predanost ruho samog vremena, dok svjesnost o prolaznosti vodi ka mudrosti. Vrijeme i mudrost su dvije konstante, jedine dvije koje opstaju, a sa njima i sve ono što na svome putu podignu. Ali dokle god u sebi nosim strah, malo je mjesta za mudrost. Lako je za ljubav, ona je urođena. Mudrost je nešto što se uči, dok je za znanje potrebno vrijeme.

Još uvijek nisam naišao na dokaz o božanstvenom biću, Kreatoru svega, ali u tom trenu dok sam dodirnuo dlačicu na držaču, shvatih da nije bitno da li nas je neko stvorio i, ako jeste, zašto. Dosta važnije je sama bit postojanja, odnosno, da je potrebno učiniti naše bivanje smisaonim. Ukoliko nam to pođe za rukom, možda naše postojanje kao individualna bića postaje na neki način besmrtno, ovjekovječeno u vječnim analima Univerzuma. Možda je bit svega onog što čini moje postojanje vrijednim upravo milovanje kose moje kćerke dok polako tone u san, da posmatram njeno nježno lice dok ga Mjesečeva svjetlost blago obasjava… Možda je potrebno biti svjedok jednostavnih, čarobnih trenutaka i nadati se da će ih vrijeme ponijeti sa sobom. Možda u tome leži sva čar i ljepota ovog Svijeta, ove dlačice.

Poželjeh da još dugo ostanem ležeći pored kćerkinog kreveta i da je posmatram u mraku dok lagano diše i nestašno se okreće sa jedne strane na drugu. A za to mi nisu potrebni nikakva svjetla ekrana, knjige i baterije, samo spoznaja o blizini i nježan dodir.

S obzirom da sam se oduvijek lijepio za enciklopedije i knjige, za oko mi je zapala knjiga “The Know-It-All: One Man’s Humble Quest to Become the Smartest Person in the World” američkog autora A. J. Jacobsa. U knjizi pisac opisuje njegov jednogodišnji pohod na titulu “najpametnije” osobe tako što će pročitati najopširniju i najcjenjeniju enciklopediju na svijetu – Encyclopedia Britannica. Za one koji ne znaju, ova enciklopedija je sačinjena od 33.000 stranica i 44 miliona riječi!

A. J. Jacobs nas na jedan vrlo humorističan način vodi kroz enciklopediju i alfabetski objašnjava neke pojmove i riječi. U biti ova knjiga je i autobiografska i obrazovnog karaktera, i dok je čitamo, dobijemo vrlo jasnu sliku autorovog života, njegove supruge i roditelja i drugih ljudi iz okruženja. Osim toga, saznajemo i njegove neuroze, opsesije i intelekta.

Pored običnih činjenica, posebno sam bio zainteresovan u one nešto manje poznate kao npr. Aristotelova maksima da muškarci trebaju imati trideset i sedam, a žene osamnaest godina kada stupaju u brak. (p. 20). Ili da su Etrurci ponekad pisali u bustrofedonskom stilu, u kojem se pravac pisanja mjenja u svakoj liniji – s lijeva na desno, s desna na lijevo (p. 87).
Također sam saznao da je opšte poznatom déjà vu suprotnost jamais vu – lažno nepoznavanje, kao kada uđete u vaš stan i osjetite kao da nikada prije niste u njemu bili (p. 197).

Ova knjiga je definitivno oda ljudskom znanju, širenju vidika i našoj želji za spoznajom, istom onom kojoj sam težio od malih koraka. Toplo preporučujem.

Moja želja je bila da ispitam stanje običnog čovjeka u burnim i značajnim vremenskim periodima kao što su npr. početak Prvog svjetskog rata, vrijeme druge Jugoslavije, rat u Bosni, a također sam postavio našeg čovjeka u drugo okruženje, tako da se u pričama može čitati o izbjeglištvu u Skandinaviji, Balkancu u džunglama Tajlanda, Bosancu u centralnoj Francuskoj i na obalama španskog Atlantika.

Nego da se vratim omotu ove zbirke. Prva verziju naslovnice je urađena već početkom 2009. godine. Na omotu je bio prikazan zimski ambijent, a u prvom planu su se nalazila dva zamagljena ogoljela stabla. Fotografiju sam napravio nedaleko od moga mjesta prebivališta u danskom gradu Vejleu. Ova radna verzija je ostala aktuelna sve do kraja 2010. godine kada dolazi do ubrzanog rada na završetku knjige, kako lekture i korekture, tako i grafičkog rješenja. Radni naslov knjige je tada bio “Priče izgubljenog vremena”.

Drugi prijedlog za omot zbirke ima koristi istu fotografiju, ali i njene djelove koji se ne vide u prvom prijedlogu. Također, ovdje sam pokušao da doživljaj učinim toplijim, kao što se može i vidjeti u odabiru boja i nijansi. Obratite i ovdje pažnju na drugačiji naslov od konačnog, jer se tada još uvijek tražio odgovarajući naslov za  knjigu. Iako mi se ovaj naslov jako sviđao, odustao sam od njega uglavnom zbog sličnosti sa naslovom ciklusa romana “U traganju za izgubljenim vremenom” poznatog francuskog pisca Marcela Prousta.

U trećem pokušaju sam odustao od prvobitne fotografije i pokušao sam koristiti fotografiju koju sam uslikao u Rimu, tačnije, na mostu Fabricio (Monte Fabricio). Izabrao sam ovaj detalj, jer “mostovi” igraju itekako važnu ulogu u zbirci, a fotografija također odiše određenom dozom melanholije, a lako je uočiti i pečat prošlosti, što su svakako bitni elementi u svim pričama ove knjige. Od prijedloga se odustalo nakon razmjene mišljenja sa ljudima iz izdavačke kuće.

U sljedeća dva pokušaja sam ponovo koristio fotografiju mosta, ali ovog puta je bila rijeć o drvenom mostu koji se nalazi na vrelu Bosne. Obje verzije su ukusno uređene, ali dok se layout prvog prijedloga ne uklapa najbolje u “mentalitet” priča, drugi prijedlog me previše podsjećao na neke omote već objavljenih knjiga.

Pred sami kraj ću postaviti i prijedlog moga brata, koji mi je predložio korištenje slike “Canestra di frutta” meni omiljenog slikara Caravaggia. Međutim, ma koliko obožavao radove ovog sjajnog talijanskog slikara, nisam vidio povezanost između motiva na koricama i sadržaja u knjizi. Ali svakako se ovom prilikom zahvaljujem na vrlo konstruktivnom prijedlogu moga brata.

Nakon ovih svih silnih prijedloga, na kraju sam izabrao minimalističko rješenje u kojem dominira jednostavan dizajn, ali i određena bezvremenost, što mi je i bio jedan od glavnih ciljeva. Zadržao sam motiv drvenog mosta sa vrela Bosne, kojim sam dodatno manipulirao kako bi fotografiju učinio starom. Pozadinu sam postavio u boju pjeska ili blijedo žutu sa mrljama i škrabotinama. Želio sam imati omot koji će odisati atmosferom u pričama, ali i starinom i prošlošću, koji su također bitni elementi knjige “Sjene izgubljenog vremena”. A da li smo uspjeli u tome, vrijeme će pokazati.

Ukoliko volite čitati zanimljive priče, a koje ujedno obrađuju sudbine običnih ljudi sa Balkana u turbulentnim vremenskim periodima, zbirku “Sjene izgubljenog vremena” možete naručiti ovdje, kako u papirnoj, tako i u digitalnoj formi (iPad, Kindle i dr.).

U organizaciji bh. kulturnog društva Naš svijet u Vejleu, Danska, održaću predavanje “Druženje uz knjigu i pjesmu”. Govoriću o tek okončanom Sajmu knjige u Sarajevu, o piscima dijaspore, o stanju bh. književnosti i izdavaštva, a biće riječi o knjizi “Sjene izgubljenog vremena”, zbirci priča koje sam objavio početkom maja 2011. godine.

Druženje će se održati u opuštenoj atmosferi, a moj brat Elvis će svirati i pjevati uz gitaru.

Program:
1. Dobrodošlica + muzika
2. O XXIII. Sajmu knjiga i učila u Sarajevu, bh. piscima iz dijaspore i novim izdanjima
3. Muzika
4. Pauza
5. Stanje u bh. literaruri i izdavaštvu
6. Muzika
7. Prezentacija knjige “Sjene izgubljenog vremena”
8. Muzika
9. Nastavak druženja uz razgovor
10. Završnica sa pjesmom

Ulaz je besplatan.

Datum: subota, 11. juni 2011. u 14.00 sati
Mjesto: Bygningen, Vejle

22. aprila 2011. promocijom na 23. Međunarodnom sajmu za knjige u Sarajevu objavljena je knjiga “Sjene izgubljenog vremena”, zbirka priča autora Fahrudina Dine Avdibegovića. Promotor je Ibrahim Osmanbašić, a prisutni su bili Dragan Marjanović i Ševko Kadrić. Narator je Ermin Lagumdžija.

Knjiga “Sjene izgubljenog vremena” se sastoji od 13 priča koje se bave tematikama ljubavi, egzistencije, smrti, umjetnosti, prošlosti i identiteta. Autor je, kako je Ibrahim Osmanbašić naveo u svojoj recenziji, svjesno izlazeći iz okvira uobičajenih “bh. dijasporskih tema”, odvažno zakoračio u sferu univerzalne književne umjetnosti.