Dino F. Avdibegović

Arhiva za kategoriju „literature“

bog nije veliki. Ne, ovdje nije počinjena ni gramatička niti tipografska greška, iako svi znamo da svaka rečenica počinje velikim slovom. Naime, u ovom slučaju radi se o imenu knjige Christophera Hitchensa koji je napisao knjigu o religiji, tj. iznijeo sav svoj gnjev prema religiji, pogotovo monoteističkim, abrahamskim vjerama, ali nijedna druga religija ne biva pošteđenja Hitchensovog “konačnog” obračuna sa njihovim učenjem i katastrofalnih postupaka kroz historiju čovječanstva.

On već u prvom poglavlju kreće žestoko u napad, pa tako piše da “Bog nije stvorio čovjeka prema svom liku. Očigledno je bilo upravo obrnuto, i u tome leži i sasvim jednostavno i bezbolno objašnjenje za brojnost bogova i religija, i za bratoubistva, kako među vjerama tako i unutar njih, koja svakodnevno gledamo oko sebe i koja uveliko usporavaju razvoj civilizacije“.

Hitchens ima veliki problem sa vjernicima jer prepotentno i samouvjereno tvrde da su upoznati sa ultimativnom istinom, ali on ipak ne bih je zabranio kada bi mogao: “Religijska vjera je, upravo zato što smo bića koja i dalje evoluiraju, neotklonjiva. Ona neće odumreti nikada, ili barem ne dok ne prevaziđemo strah od smrti, mraka, nepoznatog, ili strah jednih od drugih. Zbog toga ja takvu veru ne bih zabranio čak i kada bih bio u situaciji da tako nešto učinim. Vrlo velikodušno od mene, reći ćete. A hoće li i vernici sa svoje strane biti tako popustljivi prema meni?

Hitchens se oženio sa prvom ženom u pravoslavnoj crkvi kojoj je i pristupio zbog roditelja njegove supruge (grčki Kiprani). O moralu i političkoj neosvješćenosti arhiepiskopa njegove crkve piše: “Arhiepiskop koji me je primio u svoju pastvu istog dana kada me je i venčao, objedivši tako nešto što je trebalo obaviti u dva obreda ali i zaradivši duplu tarifu, kasnije je postao oduševljeni pristalica svoje sabraće po pravoslavlju, srpskih masovnih ubica Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ljudi koji su iza sebe ostavili ko zna koliko masovnih grobnica širom Bosne, i sakupljao je materijalnu pomoć za njih.”

Hitchens nerijetko spominje balkansko vjersko ludilo pomiješano sa bolesnim nacionalizmom. Evo pasusa posvećenom hrvatsko-katoličkom ludilu tokom Drugog svjetskog rata: Beograd je sve do devedesetih bio prijestolnica Jugoslavije, odnosno zemlje južnih Slovena, što je po definiciji značilo da je prijestolnica jedne multietničke i multikonfesionalne države. Međutim, jedan me je hrvatski sekularni intelektualac upozorio, isto kao i u Belfastu, u formi opore šale: »Kada kažem da sam ateista i Hrvat«, rekao mi je, »pitaju me kako mogu da dokažem da nisam Srbin«. Drugim riječima, biti Hrvat znači biti katolik. Biti Srbin znači biti pravoslavac. To je četrdesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj podstaklo formiranje marionetske nacističke države pod patronatom Vatikana, koja je, prirodno, pokušala da iskoreni sve Jevreje u tom području, ali je usput sprovela i prisilno pokrštavanje pripadnika drugih kršćanskih zajednica. Desetine hiljada pravoslavaca su ili zaklane ili deportovane, a u blizini grada Jasenovca napravljen je veliki koncentracioni logor.

Međutim, ni srpsko nacionalističko ludilo, u velikoj mjeri podstaknuto pravoslavljem, nije zaobiđeno: Tokom opsade Sarajeva, u tom gradu je bilo najmanje deset hiljada Srba i jedan od glavnih komandanata odbrane grada, oficir i džentlmen, general pod imenom Jovan Divjak (kome sam stegao ruku, i na to sam ponosan, dok su oko nas padale granate) – također je bio Srbin. Jevrejsko stanovništvo u gradu, čiji su preci tamo živjeli još od 1492. godine, uglavnom se priklonilo stavu vlade i zalagalo za očuvanje Bosne. Bilo bi daleko preciznije da su štampa i televizija izvještavale kako su »danas pravoslavne snage nastavile sa bombardovanjem Sarajeva«, ili kako je »jučer katolička milicija uspjela da sruši Stari most«. Ali terminologija vezana za vjeroispovijest bila je rezervisana samo za »Muslimane«, iako su se oni koji su ih ubijali jako trudili da se precizno legitimišu, nosili su velike pravoslavne krstove na redenicima, odnosno lijepili sliku Djevice Marije po kundacima. Tako je, opet, religija zatrovala sve, uključujući i našu sposobnost rasuđivanja.

Hitchens često spominje hipokriziju u religijama, pa tako navodi istu kod šijita u Iranu: Korist od hipokrizije imaju same mule koje izdaju dozvole za »privremeni brak« za koji se može dobiti venčani list koji važi samo nekoliko sati, nekada i na mestima posebno prilagođenim tome, a uz koji vas već spreman čeka i dokumenat o razvodu, koji možete potpisati čim završite posao. To bi se gotovo moglo nazvati prostitucijom…

Autor je cijelo deveto poglavlje posvetio Islamu, odnosno Kuranu, tvrdeći da je sveta knjiga  muslimana čista pozajmica iz jevrejskih i kršćanskih mitova: Mađarski naučnik Ignjac Goldziher, da se pozovem na studiju koju je nedavno objavila Reza Aslan, bio je među prvima koji su pokazali da mnogi hadisi nisu ništa drugo do »stihovi iz Tore i Jevanđelja, dijelovi rabinskih izreka, drevne persijske maksime, fragmenti iz grčke filozofije, indijske poslovice, pa čak i gotovo doslovno ponavljanje Očenaša«. U hadisima se mogu naći veliki dijelovi manje ili više tačnih biblijskih citata, uključujući i parabolu o radnicima unajmljenim u posljednjem trenutku, i naredbu »neka tvoja lijeva ruka ne zna šta čini desna« (dakle, ova besmislena pseudomudrolija našla je svoje mjesto u dva sveta pisma).

Uz to, on kritikuje islam da dana današnjeg nije imao istinitu reformaciju: Jedino islam nije imao reformaciju i do dana današnjeg svaka vernakularna verzija Kurana mora biti štampana paralelno s tekstom na arapskom. To bi trebalo da izazove sumnju čak i onih koji prilično sporo shvataju.
Nešto kasnije on piše: Bio sam i na molitvama u Maleziji, Indoneziji i Bosni gde muslimane koji ne govore arapski vređa to što vera koja želi da bude univerzalna privileguje Arape, arapski i arapske pokrete i režime.

Bog nije veliki je vrlo interesantno napisana i svako ko želi i može izdržati kritiku religija treba pročitati ovu knjigu, koja se može skinuti u vidu pdf-a na Peščanikovoj web stranici.

Almir Alić je napisao odličnu knjigu Soliter Titanic koju sam nabavio ovog proljeća u Brčkom. Roman je satavljen od devet poglavlja koja su indirektno povezana. Alić ima strašno razvijen osjećaj za humor, pogotovo bosanski i upravo njegov izražaj daje  ovom romanu svježinu i kvalitet. Svaka priča je odlično napisana i svaka je gotovo podjednako zanimljiva, ali bih posebno istakao Atlantida na sjeveroistoku Bosne i Porod umorne vučice.

Najnovija knjiga Denisa Dželića “Bajka za Unu”, nije kao što bi se po naslovu moglo pretpostaviti, namjenjena djeci. Ona je napisana i namjenjena Dželićevoj unuci Uni, ali autor već u uvodu knjige piše da je unuka pročita kada napuni devetnaest godina.

“Bajka za Unu” obiluje kratkim pričama u kojim su glavni akteri autor i njegova porodica. Ova knjiga, kao i svako drugo Dželićovo ostvarenje, obiluje melanholijom i depresijom. Autor ne skriva svoju tugu i razočarenje u ljude i historijski tok. On bi najradije živio zajedno sa svojom porodicom u nekom pravremene, daleko od iskušenja, previranja i zamki koje današnjica donosi sa sobom.

Ipak u svom tom mračnom i melanholičnom obilju riječi, čitalac će vrlo lako pronaći iskrene izjave ljubavi, kako prema svojim potomcima i suprugi, tako i prema životu i prirodi.

Stil je svakidašnji, tempo je spor, i svaka rečenica u knjizi se može čitati onako na tenane, iako je tematika gotovo svih priča (koje zajedno čine jednu romanesnu cjelinu) gruba, gotovo svirepa. Autor obrađuje ratna dešavanja zbog kojih je bio primoran napustiti svoj dom, rodnu Banjaluku i domovinu Bosnu. Kada bi njegova unuka pročitala ovu knjigu kao dijete, nema sumnje da bi ona bila prestrašena i definitivno bi se u njen mladi netaknut duh urezale slike koje bi joj vrlo lako mogle dati dugogodišnje traumatske posljedice. Zato je dobro što Dželić ovu knjigu, koja donekle zvuči poput njegovog testamenta sjećanja, nudi svojoj unuci tek kada bude punoljetna.

Ova knjiga je puna emocija, tuge, melanholije i razočarenja, ali i radosti, ljubavi i predanosti svojim najmilijim, i već sam taj doživljaj koji ostavlja Dželićev dugi filigran osjećanja zavrijeđuje širu čitalačku publiku.

Bill Bryson je izuzetno humorističan pisac. Prije par mjeseci pročitao sam njegovu odličnu knjigu “Kratka historija gotovo svega” (A Short History of Nearly Everything) koju je napisao u spoznaji da ne zna gotovo ništa o nauci i njezinim dostignućima. Ovaj put sam pročitao “Neither Here Nor There” (Ni ovdje ni tamo), knjigu u kojoj opisuje svoje putovanje kroz Evropu početkom 1990-tih, ali u njoj se uveliko osvrće i na svoje putovanje Evropom nekih dvadeset godina ranije.

Bill Bryson je posjetio Norvešku, Kopenhagen, Pariz, Belgiju, Amsterdam, Njemačku, Italiju, Švicarsku, Lihtenštajn, Austriju, Jugoslaviju (tada je još uvijek postojala), Sofiju i Istanbul. Ne može se reći da Bill Bryson detaljno opisuje ljude i mjesta u koja dolazi, ali na vrlo duhovit način prikazuje svoje viđenje evropskih gradova, ljudi i njihovih tradicija. U Belgiji, na primjer, opisuje svoj susret sa nekim psom: “The only time a dog will not attack me with a view to putting me in  a wheelchair is when I’m a guest at someone’s house sitting on a deep sofa with a glass filled to the brim. In this case the dog – it’s always a large dog with a saliva problem – will decide he doesn’t want to kill me but to have sex with me. ‘Come on, Bill, get your pants off. I’m hot,’ he seems to be saying. The owner always says, ‘Is he bothering you?’, I love that, too. ‘No, Jim, I adore it when a dog gets his teeth  around my balls and frantically rubs the side of my head with his rear leg.’ (p. 83)

Pisac u više navrata opisuje mentalitet i način življenja naroda koje posjećuje. Navešću njegov primjer Italijana kao narod koji je više nastrojen anarhiji nego strukturi i autoritetu: “Even kidnappers in Italy can be amazingly casual. In January 1998, a gang of them kidnapped an eighteen-year old named Carlo Celadon. They put him in a six-foot deep pit in the earth and fed him, but they didn’t bother sending a ransom demand until – listen to this – the following October, nine moths after they took him. [...] Eventually, two years and 100 days after they took him, the kidnappers released him.” (p. 173)

O Jugoslaviji nije pisao nešto pretjerano puno, osim što je nahvalio ljepotu Splita i Sarajeva, ali i to da mu se nije svidio Beograd (iako je nahvalio određenu grandioznost njegovih ulica i komunističkih monumenata), te svugdje prisutna indolentnost javnih radnika i nemarnost konobara, recepcionista… Dok se nalazio u Sarajevu, primjetio je da se građani Jugoslavije izgleda razvedre i nasmiješe samo navečer kada izlaze na korzo.

U Skandinaviji se osjećao opljačkanim, jer je za običnu kafu i sendvič davao basnoslovne sume, a u Kopenhagenu je čak napao recepcionarku jednog hotela zato što su mu naplatiti pokušaj korištenja telefona (veza nije nikada uspostavljena) i nije htio napustiti hotel dok mu nisu skinuli taj dio računa.

Iako je knjiga prepuna stereotipa o evropskim narodima (Nijemci uštirkani i bez humora, Švicarci konzervativni i ksenofobični, Francuzi negostoprimljivi, Austrijanci nacionalisti, Bill Bryson na jedan vrlo svjež način predstavlja Evropu i to kroz oči jednog stranca (Bryson je Amerikanac koji živi u Velikoj Britaniji) i svakako je preporučujem, ne samo zbog njegovog putopisa i mnogobrojnih dogodovština,  nego i humora kojom ova knjiga zaista odiše. Garantujem da će se svaki čitalac gromoglasno nasmijati barem pet puta dok bude čitao ovu knjigu.

Imali smo naše, dušo, vrijeme,
U ljubavi dotakli smo zvijezde,
A bogovi su ljubomorno bdili
Od njih smo moćniji, ljepši bili.

Dosegli smo do nepreglednih visina,
Tek do koljena stizala nam tmina.
Srca naša nadjačala su nebeski svod,
Ponore, oluje, gromove – cijeli božanski rod.

Imali smo naše, dušo, dane,
Sve dane ovog svijeta smo imali,
Zametnuta vremena i dane neznane
Što nam vječna Svjetlost podari.

Smrtnici su ispod oka gledali nas
Jer nisu nas prozreli, niti su nas shvatali.
Možda su u nama tražili nadu i spas,
Onako lijepi, svim prodornim smo baratali.

Imali smo, dušo, sve što je čovjek ikada poželjeti htio,
Imali smo srce i snagu prebroditi sve brane.
Na kraju, sve smo tek tako pročardali, dušo,
U ambis zaborava bacili vječnost sa visoke grane.

Umrli smo poput negdašnjih bogova
Što srušiše stubove svojega hrama,
Što zaboraviše cijeniti ljepotu i ljubav
Prema sebi – bez imalo stida i srama.

Dino F. Avdibegović
Vejle, 3. septembar 2009.