Kældermennesket

kældermennesket_top415For et par dage siden så jeg en rigtig god teaterforestilling, nemlig “Kældermennesket“, som var instrueret af Rune David Grue. Stykket er selvfølgelig baseret på Dostojevskijs roman Kældermennesket med den samme titel. I hovedrollen var skuespilleren Rasmus Bjerg, og han var den eneste på lille, røde scene… næsten – der er også en pige i de sidste 5-6 minutter af forestillingen, der spiller luderen Lisa.

“Jeg er et sygt menneske… Jeg er et ondskabsfuldt menneske. Et utiltalende menneske.” Sådan begynder hovedrollen, der skulle forestille en bitter mand, en 40-årig embedsmand, der har sat sig sur på hele verden. Og det er den samme bitterhed, som man især kan opleve i dag i det moderne samfund, hvor mange stræber efter den eftertragtede iscenesættelse, et eksamensbevis, hvor der helst står, skrevet med bling-bling skriftetype, pop star, movie star eller reality stjerne.

Dostojevskij beviser med sin roman og Grue med forestillingen, at den russiske storforfatter i den grad er relevant, for hans tema er som skrevet til vores samfund anno 2014. Vi lever i et samfund, hvor individet hyldes og bandlyses. Hyldes, fordi vi alle skal være vores egen lykkes smede, og bandlyses, fordi, der er en uendelige folkemasse, der højst kan betegnes som middelmådige individer, der stræber efter stjernerne, men ikke rækker højere end deres pandehår. Med andre ord, rigtige mange mennesker må føle sig frustrerede, fordi de har en forventning både til dem selv og til samfundet, at de burde opfattes som specielle (bl.a. takket være deres forældre, der har siden 1990’erne opdraget/mishandlet deres afkom til at opfatte sig selv som små guder på jorden i den bedste “me, myself & I”-stilen). Resultatet må være, for nogle af dem, at komme af med deres frustrationer. I stedet for 1800-tallets kældre, er det især relevant at benytte sig af internettets utallige fora, Facebook, Twitter og jeg skal komme efter dig.

Men Dostojevskijs kældermennesket har også en masse begavet at sige, som instruktøren Grue fortæller i introduktionen til teaterstykket. På trods af, at være fuldstændigt handlingslammet, er han godt klar over, at han er et frit menneske, da han ikke ejer en klinke og dermed frataget retten til succes, penge og karriere.

Rasmus Bjerg er et framragende valg til nutidsfortolkning af Dostojevskijs kældermennesket med sin overbevisende mimik og fremtoning. De 60 minutters monolog på den minimalistiske men højstiliserede scene er i den grad værd at se. Det er dog trist, at yngre publikum (i det mindste i Vejle) gik glip af denne samfundsrelevante forestilling, der giver en masse stof til eftertanke og er en potentiel aftrækker til selvkritik og -revurdering.

In Memoriam: Ševko Kadrić

Duboko som pogođen iznenadnom smrću dobrog prijatelja i brata po peru, Ševke Kadrića. Osim predanosti lijepoj riječi, Ševko je gajio veliku ljubav prema prirodi i bio je veliki borac za njeno očuvanje. Bio je profesor sociologije, a nakon rata živio i djelovao je u Švedskoj. Bio je vrlo produktivan pisac, posjedovao je izuzetnu elokventnost, a bio je i pasionirani slikar…
U više navrata smo radili zajedno, pravili promocije knjiga, sudjelovali u antologijskim literarnim djelima, a sarađivali smo, između ostalog, na prijevodu njegove knjige o bosanskim srednjovjekovnim stećcima na danski jezik.
Upoznali smo se prije desetak godina u jednom od lokala Univerziteta u Odenseu, a zadnji put smo se sreli, sasvim slučajno, ovog ljeta ispred sarajevske Vijećnice.
Otišao si prerano, Ševko. Počivaj u vječnom miru.

1620403_10152764563194593_8837571941179747044_n

Sanjao sam Jednom

i. 
Kao vjetrom nošen kroz tamne noći podneblja sjevernog,
Misli su mi bile čiste,
Otvorene za sve ono
Što danju ne snimimo.
Sanjao sam  Sunce kako ustaljeno grije djecu svoju,
I kako se stvorenje pribija uz majku i napaja se svjetlom,
Odvaja i katapultira se izvan našeg sistema.
Šta je bilo – ne znam,
Ali osjetih da je stvarno
I da nas čuva kao što majka dijete svoje pazi.

ii.
Sanjao sam da vrijeme ne postoji u stvarnosti
– da je ono samo otisak lažni
– poput daha hladnog na prozoru,
I da traje dok god ga vidim i mjerim.
I dok ga mjerim, ono omjera mene,
Ono definira me, ono zamjenjuje me.
I shvatih da je sve oko mene iluzija
– ne postoji objektivnost niti stvarnost,
Nema ideologije, nema novca, nema pohlepe, nema jada ni bijede.
Ima samo jedno što se davno rasparčalo u bezbroj prašina,
Jer misao se pretvorila u neznanje, što stvorilo je strah,
A ostatak znate i sami – nastao je čovjek, a sa njim mržnja, patnja i bol.
No sve to je potrebno da bi se misao ponovo vratila sebi,
Odbacila iluziju i ujedinila se u istinsko Jedno – ono što čini svijet.

iii.
I nije bitno postojiš li, tvoja briga, vjera ili bog,
Sve je paravan, brižno skrojen da bi nam se ograničio vid,
Sluge onoga što nas kroz vječnost podučava
Da sve je iluzija, samo Jedno ostaje na kraju,
A ljubav je njegov alat.

iv.
Sanjao sam o postojanju nekoliko stvarnosti u višeslojnim dimenzijama,
Da možda i ja postojim u raznim realitetima, u različitim izdanjima,
Samo sa blagim modifikacijama koje čine različite stvarnosti.
No, sve to je prosta iluzija što neminovno vodi ka Jednome.

v.
I shvatih važnost dubokog razmišljanja, bez kojeg na kraju sve umire;
I spoznah zašto mudrost moramo upoznati sami na putovanju kroz život,
I razumijeh bit doživljaja istinske patnje, bez koje nema slobode, prosvjetljenja.
I zapisah da je cijeli svijet dom moj, da je i meni vjera biti naklonjen drugima,
Gledajući druge gubimo sebe, nestaju drugi – ostaje Jedno.

vi.
Sanjao sam da mi se dalo na znanje da nismo sami u Svemiru,
Da postoje milioni drugih civilizacija, mnoge nevidljive za oči naše
Zbog razlike dimenzionalnih proporcija
– od malih ljudi do bića veličine hiljadu sunaca.
Postoje bića tako enormna, tako moćna, da treptajem misli mogu
Cijeli svijet uništiti – ali to se nikada desiti neće,
Jer oni su tako blizu konačnog cilja, i tako daleko od našega.

vii.
I sve je jedno vječno, ciklusno učenje, iako mi već znamo Sve,
Ali nismo svjesni toga, što je i namjera Svega kako bi ponovo bili Jedno,
Jer spoznajući sebe (ali ne biti svjestan onoga od prije), mi bivamo savršeniji,
Korak bliže onome čemu težimo kroz eone – da postanemo Jedno.

Fahrudin Dino Avdibegović, 2013

Norveška šuma

Znate već svi onaj kliše kada pitaju nekog pisca koju knjigu bi volio da je napisao? Taj osjećaj sam imao nedavno kada sam pročitao prvo poglavlje Murakamijevog romana “Norveška šuma”. Sjećam se dobro, pržilo me majorkansko sunce (dobro, vjerovatno sam ležao pod suncobranom), pročitao sam taj uvod u roman, spustio knjigu i pomislio: “Wow, kako je ovo čovjek dobro napisao!” Ako iko zna čitatelju dočarati situaciju ili ljudska osjećanja, onda je to svakako Haruki Murakami. A da ne pričam o osjećaju melanholije, tom stanju koje mi je nekako najbliže, barem kada se radi o umjetnosti. Ovo je jedna od onih knjiga za koju se nadate da nikada neće završiti.

I dugo sam ostao zamišljen nakon što sam završio s čitanjem “Norveške šume”, diveći se remek djelu koje je nastalo, sada već davne, 1987. godine, ali koje će, ubjeđen sam ostati zapamćeno još dosta dugo vremena.

A kako glase posljednje rečenice 1. poglavlja?
“Naoko me, naravno, znala da će moje sjećanje na nju blijediti. Zato je i morala da me moli. ‘Nikada me nemoj zaboraviti. Pamti da sam postojala.’
Pomisao na to ispunila me je nepodnošljivom tugom. Jer, Naoko me nije voljela.”

Nota 7: Isaac u biblioteci

Nije velika tajna da je iznimno teško pronaći radove poznatog i priznatog pisca Isaaca Bashevis Singera, koji je pisao na svome maternjem jidišu. Međutim, jučer je se desio zbir događaja koji su eventualno rezultat onoga što ponekad nazivamo sudbinom.

Amra mi je, dok smo se vozili u autu, zajedno sa objema kćerkicama, predložila da odemo u biblioteku kako bi proveli malo vremena zajedno u nečemu novome, s obzirom da je vrijeme bilo tmurno, kišovito i vrlo vjetrovito. Nije mi se pretjerano išlo, kako zbog razdaljine do biblioteke, tako i zbog ružnog vremena, ali sam se ipak saglasio.

I tako smo mi, cijela mala familija, ušli u gradsku biblioteku. Djevojke su htjele odmah otići u dječije odjeljenje, a meni je pažnju privukla polica sa korištenim knjigama, koje je biblioteka sada prodavala za minornim 10 kruna po komadu.

Gotovo istog trenutka sam primjetio knjigu sa imenom Isaaca Bashevisa, iako nisam odmah mogao vjerovati sopstvenim očima, jer znam koliko je teško kupiti određene radove od ovog istinskog znalca pisane riječi. Brže-bolje sam ugrabio knjigu Satan i Goraj (Satan in Goray) i pregledao je kao da sam u ruci držao Sarajevsku Hagadu. I zaista je bilo sve u redu sa knjigom, nisu nedostajale stranice u njoj, niti su korice bile oštećene. Smiješio sam se i pomislio kakve sam ja to sreće da naletim na knjigu pisca do kojeg sam vrlo teško dosada dolazio, pa da jedan njegov rad ugledam tek tako na polici – i to za bijedni iznos. A onda sam pomislio u kakvom ja to ignorantskom svijetu živim pa da i dobijem mogućnost da ugrabim knjigu velikog znalca, a da to niko prije mene nije uradio. Vjerovatno su svi aktuelni ili nedavni bestseleri davno nestali sa pomenutih polica biblioteke, ali, eto, imao sam sreću da upravo ja ugrabim ne jednu, nego dvije Isaacove knjige.

Međutim, to nije bilo sve. Kada sam pogledao na drugu policu, ugledao sam još jednu knjigu od starog majstora – Metusalems Død (The Death of Metuselah). Sreći nije bilo kraja, što je Amra odmah primjetila čim me je ugledala.

Ponekad se sreća nasmiješi i na one na koje nečesto nabasa. Ali makar mi je drago da me sretne kroz knjigu… ili dv’je.