Here a SimpleViewer Flash gallery should be displayed. Click here to open the post in your browser to see the gallery.

800 ml tečnog jogurta
800 g brašna
malo soli
malo sode (natron)
3 čaj. kašikice sirćeta

Sve sastojke pomiješati i mješati par minuta. Tepsiju premažemo uljem, a onda istresemo tijesto u nju. Pečemo 30 minuta u pećnici na 200 C.

• Vejle, Denmark
• Holstebro, Denmark
• Weissenhäuser Strand, Germany
• Copenhagen, Denmark
• Viborg, Denmark
• Bosanski Šamac, Bosnia
• Sarajevo, Bosnia
• Brela, Croatia
• Prague, Czech Republic
• Rome, Italy

My 2005, 2006, 2007 and 2008 lists.

Hvala vam na učinjenom, hvala vam na svim onim trenucima kada je bilo posebno lijepo osjećati se ponosnim Bosancem.

Roman započinje ovim rečenicama:

Na jesenjem turniru, 1332. godne, moje strijele bile su najpreciznije. Imao sam devetnaest godina i već bio poznat po vičnosti oružju i peru. U zimu 1333. godine pozvaše me da služim banu Stjepanu II. Kotromaniću. A bio sam se tek zagledao u lijepu Kaliju.

Jasmin Imamović gotovo poetičnim jezikom dočara život u srednjovjekovnim bosanskim zemljama. On opisuje njive, polja i šume, ali i jela, odnose među ljudima, muškarca i žene, o vjeri… Iako su glavni akteri romana fiktivni, većina dešavanje se događa oko istinitih, historijskih ličnosti kao što su ban Stjepan, njegov brat Vladislav, princeza Elizabeta, nećak Tvrtko itd. Osim toga, na vrlo vjerodostojan način on uključuje historijske događaje kao što su bitka za Bobovac između bana Stjepana i cara Dušana, odnosi Bosne i Dubrovnika, Bosne i Ugara, bosanskog bana i bizantijskog dvora, kao i Stanak (sabor) sve zemlje Bosne.

Toplo preporučujem ovaj odličan historijski roman o negdašnjoj Bosni, njenim ljudima, običajima, prijateljima i neprijateljima.

I, eto, vratila se moja mala porodica sa godišnjeg odmora koji nas je ovog ljeta odveo do Bosne, ali i Hrvatske. Put od Danske do Balkana smo prešli u Fabiji Comfort, a kao “slijepog putnika” imali smo moga brata koji nam se pridružio iz Kopenhagena.

Krenuli smo u petak 10. jula u 19 sati, nakon što smo došli s posla i nakon što sam odspavao jedno sat vremena. Većina puta  je odlično prošlo, osim što smo imali ustaljenu gužvu kroz Hamburg i prokletu (da ne kažem jebenu) Sloveniju kroz koju smo puzali čitavih šest sati. Na granični prijelaz Šentilj smo stigli oko 10 sati ujutro i odmah su nas dočekale nepregledne kolone auta kroz cijeli Maribor i ostatak zemlje sve do Mecelja, tj. hrvatske granice. Išli smo tako sporo da smo, Tita mi, mogli ići pješke. Ponekad bi zastoji trajali po 15-20 minuta, a da se nismo pomakli s mjesta. Najviše me je iznervirala indiferentnost i debilnost slovenačkih vlasti i policiji, tj. nespremnosti da se išta učini kako bi se gužva koja je nastala od Maribora pa sve do hrvatske granice barem ublažila. Tek nakon četiri-pet sati migoljenja slovenačkim krkanskim putem primjetili smo policajca na motoru. Neizbježan je dojam da Slovenci svima onima koji idu prema Hrvatskoj ne žele pomoći i kao da kažu “Jeb’te se kad želite u Hrvatsku, a ne mislite ljetovati i ostaviti pare u našoj deželi!”. Naveliko prave autoputeve (koji su u velikoj mjeri finansirani od strane Evropske Unije), a ne žele ni da pomisle na prioritet izgradnje autoputa od Maribora do Mecelja, iako je ta dionica vjerovatno najprometnija u cijeloj zemlji. A da ne pričam o cijeni vinjeta koja košta ni manje ni više nego 30 eura! Za taj iznos sam dobio šest sati puženja kroz 60-ak kilometara Slovenije  i takve gužve da se čovjek prosto osjeća poput najvećeg idiota. Uz to nisam vidio ni 100 metara vožnje po autoputu. Tako sam ogorčen na tu prokletu državu da sam odlučio bojkotovati svaki put kad me đavo pošalje u pravcu Balkana. Umjesto nekih 20 sati, putovanje od Danske do Bosanskog Šamca je, zahvaljujući slovenačkom putnom paklu, trajalo 24 sata.

II.

U Bosanski Šamac smo stigli u 19 sati, tačno 24 sata nakon polaska iz Vejlea. Kod dajdže dočekali su nas njegova porodica, ali i moji roditelji koji su u Bosni bili već gotovo mjesec dana.
U mome rodnom gradu smo se zadržali svega tri dana. Obilazili smo familiju, sreo sam se sa drugovima Bojanom i Oljom, šetali smo gradom, par puta izlazili u restorane. Htjeli smo se okupati na Savi i Bosni, ali su obje rijeke bile nadošle, tako da se nismo uspjeli osvježiti tokom vrućina u Šamcu. Mama je htjela da proslavimo moj rođendan jer oni nisu bili u Danskoj kada sam ga imao, pa je naručila janje u Gradačcu koje smo okrenuli u dajdžinoj avliji. Bilo je interesantno vidjeti dajdžinu spravu koja je sama, pomoću motora, okretala janje na metalnom ražnju. Kada se samo sjetim kako sam, kada sam bio dječak, okretao ručno drveni ražanj… Također moram da spomenem kulturni šok koji je moja kćerkica doživjela s obzirom da nikada prije nije vidjela zaklano janje, pa je nekoliko puta pitala “je li mrtvo janje” i “hoće li hodati?”.

Negdje u centru grada sam na jednom štandu knjiga kupio roman Dvori od oraha Miljenka Jergovića, koji je, samo da usput kažem, zasad više nego odličan.

U Sarajevo smo stigli 15. jula nakon nešto duže vožnje od planiranog, najviše zahvaljujući gužvama u Rajlovcu. Odmah smo otišli u Hrasnicu gdje živi Amrin brat i njegova porodica. Tu su nas dočekali i njeni roditelji koji su bili u Bosni već skoro dva mjeseca. Sljedeći dan Amrini roditelji su nas sve odveli u restoran na vrelu Bosne jer su htjeli da proslave svoju 40. godišnjicu braka. Mi smo prošetali Ilidžom (bili smo smješteni u naselju Pejton u stanu Amrinih roditelja), prošli kroz predivni ilidžanski park sa svojih četiri restaurirana hotela i provozali se konjskim kočijama do vrela Bosne. Nakon večere, Amrin brat Hamo i moj šurjak Feko otišli smo na Koševo da gledamo utakmicu Evropske Lige između Sarajeva i Spartaka iz Trnave. Sarajevo je slavilo sa 1:0.

Sljedeći dan smo posjetili Amrinu sestru i šurjaka Feku u njihovom stanu na Ilidži. Poslijepodne Amra i ja smo otišli autom do grada. U tek renoviranoj knjižari Svjetlost kupio sam nekoliko knjiga: Molim te zapiši od Jasmina Imamovića, Ugursuz od Nedžada Ibrišimovića, Chicago Alla al-Aswanija, Glad od Knuta Hamsuna, Katarza od Zlatka Lukića i Lutka na koncu od Darija Džamonje. Kada smo krenuli kući, dojmio me prizor u ulici Ferhadija gdje smo ugledali jednu staricu kako sjedi pokraj izloga. U ruci je držala nekoliko malih buketa cvijeća ukusno aranžiranih. Amra me pogledala, a ja sam prišao starici i upitao da li prodaje bukete. Potvrdila je, a ja sam joj u ruku stavio triput više nego što je tražila, a  ona je skoro zaplakala od iznenađenja. Bilo mi je pravo žao. Vjerujem da je tu sjedila dosta vremena u nadi da će prodati nekoliko buketića cvijeća, a ona je samo nenametljivo, gotovo neprimjetno, sjedila u uglu ulice i gledala prolaznike. Kasnije nam je Hamo rekao da ima vrlo puno ljudi koji dolaze iz drugih mjesta kako bi zaradili koju marku.

III.

Sljedeći dan smo Amra, Hamo i njegova supruga i ja otišli do Travnika gdje smo prošetali zidinama Starog grada, posjetili Zavičajni muzej, pojeli vjerovatno najbolje ćevape u životu u poznatoj ćevabdžinici Hari. Ja sam pojeo sudžukice i ćevape u lepini. Onda smo prošetali glavnom ulicom grada i vidjeli Šarenu džamiju. Nismo se htjeli zamarati bespotrebno, a bila je nekakva i omorina, pa smo odlučili krenuti nazad u Sarajevo. Bio je to odličan dan u vrlo zanimljivom vezirskom gradu Travniku.

Dan poslije su nam došli moji roditelji i Elvis iz Šamca. Plan je bio da prespavaju kod nas na Ilidži, pa da sutradan svi zajedno krenemo na more. Nakon kraćeg boravka kod Hame u Hrasnici, tramvajem smo se provozali od Ilidže do centra grada. Obišli smo područje oko Ferhadije, Sabornu crkvu, Baščaršiju i Begovu džamiju, pojeli vrlo dobre ćevape u Hasetovoj Petici,  posjetili novi BBI Centar i zgradu Predsjedništva i vratili se nazad na Ilidžu.

Sljedeće jutro krenuli smo autima prema Jadranskom moru.  Nakon nekoliko sati vožnje i velike gužve kod Mostara zaustavili smo se u prekrasnom Počitelju koji se poput dragulja isticao na hercegovačkom kamenu. U jednom restoranu ručali smo, obišli Počitelj, fotografisali njegove ljepote, posebno kulu Gavran-kapetanovića, džamiju i uske sokake, i krenuli dalje prema jugu.

Stigli smo u Zaostrog, ali nismo uspjeli pronaći smještaj. Zaustavili smo se u Drveniku, pa u Živogošću, Tučepima, Promajni i Baškoj Vodi, ali smještaja nije bilo ni za lijeka! Nakon 10 sati vožnje, konačno smo pronašli smještaj u hotelu Marina u Breli. Bili smo izmoreni, pa smo svi odahnuli kada smo se konačno mogli smjestiti. Hotel je bio udaljen svega 20 metara od plaže. Bili smo prezadovoljni, tim više što smo uzeli polupansion. Jeste da smo možda platili malo papreno, ali bilo je vrijedno kada pomislim kakav smo smještaj dobili, blizinu plaže, a najbolja plaža u Evropi (barem prema Forbesu) Punta Rata bila je udaljena svega 150 metara. Čak sam dobio i sniženje od 40%!
Tokom boravka u Breli kupali smo se na plažama, uživali u čistoj vodi. Na Punti Rati sam vidio i Muhameda Konjića. Očigledno da je Brela baš popularna među poznatim i dobrostojećim Bosancima jer mnogi dolaze tu. Inače, u Breli smo vidjeli jako puno stranaca, pogotovo Čeha, Slovaka i Poljaka. Bili smo prezadovoljni tokom boravka u Breli, a Hanku smo vodili na sladolede, palačinke i u diskoteku za djecu.
Zadnji dan u Breli sam izgorio, pa sam se mazao jogurtom po leđima i po glavi. Navečer sam sa Elvisom imao noćno kupanje u osvježavajućem moru.

IV.

Sljedeće jutro i zadnje jutro u Breli doručkovali smo i spremili naše stvari. Platio sam račun na recepciji, pozdravili smo se sa mojim roditeljima koji su namjerili za Goražde, a mi smo se uputili put Danske u 8.45 preko Splita i Zagreba. Blizu slovenačke granice smo se zaustavili u mjestu Sveti Križ Začetje gdje smo pojeli pice, a tu sam sebi kupio knjigu Austerlitz od W. G. Sebalda. Možda smo tu napravili isuviše dugu pauzu, sigurno sat i po. Nastavili smo kroz Sloveniju, Austriju i Njemačku, ali smo pravili nekoliko dužih pauza, tako da smo u Vejle stigli tek sljedeće jutro u 10.25, što znači da smo se vozili predugih 25 sati.
Elvisa smo izbacili na željezničkoj stanici u Vejleu, a mi smo se uputili do našeg stana, gdje sam nakon kupovine osnovnih namirnica otplovio u duboke snove.

Tokom putovanja u Bosnu i Hrvatsku i nazad prešao sam ukupno 4410 kilometara.

Pogled u Bosnu

Knjigu je napisao Matija Mažuranić nakon što je tokom 1839. i 1840. putovao zemljom Bosnom koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Osmanlijskog carstva. Kao dvadesetodvogodišnjak prešao je rijeku Savu na tajnoj političkoj misiji Ilirskog nacionalnog pokreta Hrvatske kako bi evidentirao stvarno političko i društveno stanje u Bosni, te kako bi se upoznao sa stepenom nacionalnog osvješćenja među Bosancima. Članovi Ilirskog pokreta su tada bili svjesni da su njihovi susjedi Bosanci i Srbijanci, koji su bili pod turskom čizmom, u stvari njihova ilirska braća koji trebaju da se riješe okupatora i ujedine u zajedničku državu.

Matija Mažuranić prikazuje na odličan način tadašnji život, navike i tradicije bosanskog čovjeka. On je posebno zainteresovan u muslimanske običaje, pa njima i daje najveću pažnju u svome putopisu. On opisuje kako se bosanski musliman moli bogu (klanja), kako posti tokom Ramazana i kako slavi Bajram, kako se hrani, ali opisuje i život u bosanskim gradovima, zanate i objašnjava mnoge bosanske turcizme (na kraju knjige je stavio listu mnogih “turskih barbarizama”). Pisac u više navrata piše o legendama i anegdotama koje je čuo od Bošnjaka (potrebno je naglasiti da Mažuranić konsekventno naziva sve stanovnike Bosne Bošnjacima, bilo da su muslimani, pravoslavci, katolici ili Jevreji, što je tada bilo i uobičajeno). Jedna od njih je priča o lijepoj Fati i Mehmedu koji su se voljeli i susretali (ašikovali) u sarajevskoj Ašik Mahali (str. 49).

Sa najvećom dozom radoznalosti Mažuranić prevodi i objašnjava mnoge bosanske riječ kao što su ašikovati, milostnica (najdraža, ljubavnica), nizami (pješadija), džamia [sic], vidovine, kaurin (nevjernik) itd. On takoër opisuje vjerske obrede i poydrave, ne samo muslimana već i kršćana. Vrlo detaljno opisuje čak i obrezivanja (sunet) muslimanske djece i čin moljenja bogu.

Nerijetko spominje i raspostrano praznovjerje među Bošnjacima svih vjera, kao npr.: “They believe in everything which for us is the subject of tongue-in-cheek stories – witches, vampires, werewolves, vidovine, and devils who carry people off in their sleep and then bring them back. All this for them is hard truth.” (str. 97)

Mažuranić također ima i mjesta za kritiku svojih domaćina; on smatra da je komunikacija među Bosancima veoma oštra i puna neprimjerenih riječi: “Their discourse is very rough, offensive to the ear, unashamed and quite rude. (…) All the people of Bosnia (wherever I went) were infested with this accursed spirit, which will survive even 300 years after the Turks have gone: this is their greatest pastime, their sole education and learning about the world and mankind.” (str. 97)

Pogled u Bosnu je fascinantan zapis jednog “Švabe”, stranca koji dotad nije imao priliku susresti se sa turskim i bosanskim običajima i načinom ophođenja. Ova knjiga ima veliku vrijednost jer nam iz prve ruke prikazuje tadašnje bosansko društvo i ljude. U više navrata je Mažuranić bio izložen smrtnoj opasnosti, a nezaboravni su njegovi susreti sa seljanima koji su ga zamijenili sa đavolom koji je došao po njihovu djecu. Vrlo precizno je opisao i ponašanje bosanske vlastele, jer je bio na pašinom dvoru i imao je priliku susresti se sa kadijama, begovima i spahijama.

Iako se gotovo u potpunosti Mažuranić usredotočuje na Bosnu, on ipak opisuje i život, ljude i prirodu Srbije, jer je preko nje ušao u Bosnu i vratio se u svoju Hrvatsku.

Odlična knjiga koja baca veliki strop svjetlosti na dio naše historije koji je u dobroj mjeri nepoznat ljudima naše zemlje i okruženja. Obavezno pročitati.
(Saqi, 135 stranica)

Jeg brugte flanksteak som jeg smurte i olivenolie, rosmarin, timian, salt og peber. Jeg lod det stå i ca. 40 minutter før jeg gav det en omgang på panden. Jeg svitsede følgende grøntsager: en marokkansk sød rød peber, hele brune champignons, 2 gulerod og lidt hvidløg. Til sidst tilføjede jeg lidt sojasauce.
På en tør pande ristede jeg sesamfrø, så tilføjede jeg kogte kartofler smurt i olivenolie. Allersidst tilføjede jeg lidt hakket persille. Som salat brugte jeg blot en silketomat med hvidløgsolie.

Kan det være meget bedre måde at fejre Bosniens uafghængighed? På denne dag, 1. marts 1992, besluttede Bosniens borgere via folkeafstemningen at landet skal være uafhængig af Jugoslavien.

Sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!

I rarely write about other people’s online writings, and probably never about interviews, but this interview simply brought so much joy and pleasure while reading, and sort of optimism into the future and mankind itself, that I simply had to write at least a word or two about it.

So who’s Nihad Hasanović? According to the interviewer’s website, he’s a “Bosnian writer, one of the most interesting and intriguing young writers in the space of Bosnian, Serbian and Croatian language”.

As the interview progressed, which consists of five parts, I found Nihad Hasanović a very interesting person with strong opinions and vivid thoughts on life, literature, philosophy and society pretty much identical to my own ideas.

“[Danilo] Kiš was very important also because he encouraged me to think of literature not just as belonging to a particular nationality, nation, ethnicity, but as belonging to humankind.”
This is simply joy to my ears, a wonderful, albeit still somewhat utopian, idea, but nevertheless it’s great to see that the idea of cosmopolitanism is still alive even in these turbulent times of globalization and all those nationalistic, local reactions to it.

The writer is really full of “sugar puffs” (guldkorn) as they say it in Danish; Mr. Hasanović has very interesting, progressive and firm thoughts on literature, language, politics, science, moral and religion. He’s a great opponent to religion and its influence in society: “In a very cunning way religion have usurped the moral and empirical experience that humanity has accumulated over the course of history and pre-history.”
In religion he sees evil deed rather than a good one. He mentions the Catholic Church, its Inquisition and all the atrocities and genocide committed in Latin America in its name.

He sees “the suppression of freedom to interpret the Qur’an” and attacks on those who bring humor and satire that involve Islam as a very serious problem along with Muslim slave-traders in history. Furthermore he mentions Serbian Orthodox Church which had a huge role in shaping Serbian nationalism and chauvinism that later started a dissolution of Yugoslavia and all those bloody wars in the 1990′s: “Serbian Church has its hands soaked to an incomparably greater extent with the blood of the last war.”

Anyway, there are many additional interesting themes and areas covered in this lengthy interview such as influence of Latin writers, importance of learning a foreign language, criticism of post-modernism, Bosnian and South Slavic literature, religion, lack of scientific presence in literature, politics and much more.

As I mentioned before, I was overjoyed while reading the interview. I felt almost like reading a good book I didn’t want to end. I will most definitely look forward to read more about and of this very interesting Bosnian writer and thinker, and I can only thank Jasmin Čaušević for this great interview which should be read by anyone interested in literature, Bosnian and the Balkans affairs, religion and the criticism, science, language, philosophy, moral and just plain humanity and common sense.

Links to the interview: part I, part II, part III, part IV and part V.

A free chapter (in Bosnian) of Hasanović’s new book “O roštilju i raznim smetnjama” (Concerning barbeques and various interludes) can be read at publisher’s website – pdf.

Kako me može jedan metalac probuditi moju zainteresovanost za sevdalinku? Tako što je svira na svome instrumentu. Radi se o Emirovom albumu Sevdah Metal čiji naziv sve govori. Pored klasičnog heavy zvuka i prodornog progresivnog metala, tu ima na pretek muzike iz Bosne i Hercegovine. Ritmovi i zvuci bosanskog sevdaha i balkanske pjesme se čuju i osjete skoro na cijelom albumu.

Zahvaljujući Emirovoj interpretaciji sevdaha, u glavi mi se stalno vrte ritmovi sevdalinke.
Iako Sevdah Metal možda ne spada među apsolutno najbolja ostvarenja progresivnog ili neoklasičnog metala svih vremena, ovaj opus svakako zaslužuje veliku pažnju kako zbog Emirove virtuoznosti tako i vrlo dobrih i melodičnih kompozicija. Sve vokale na albumu je uradio odlični pjevač John West (Royal Hunt, Artension), dok je po bubnjevima udarao Mike Terrana (Yngwie Malmsteen, Rage).
Od deset pjesama na ovom albumu, svakako treba izdvojiti World Set on Fire, Sevdah Metal Rapsody (koji počinje sa zvukovima saza!) i You. Većina pjesama su u brzom ritmu i moram priznati da bih lično volio da na sljedećem albumu (akobogda) Emir malo smanji brzinu, ali to je lična preferenca. I ja volim brzinu, ali me je pravo dirnuo u srce kada je sevdah svirao u sporom ritmu, kako i treba.

Iako njegove gitarske sposobnosti poznajem još iz vremena Southern Storm-a, Emir Hot je na ovome albumu pokazao da je zaista vrhunski gitarista i da svakako spada među samu elitu ovog instrumenta, zajedno sa Vinnie Mooreom, Malmsteenom i Vaiom.

Bosanci i Balkanci sa metalskim sluhom obavezno trebaju poslušati Sevdah Metal, a drugi kako zbog primjese bosanskog sevdaha tako i vrlo dobrih kompozicija.

Sevdah Metal sam kupio preko imusic.dk, ali može se naručiti na cdbaby.com i The Omega Order gdje se mogu poslušati dijelovi pjesama.

Vrlo dobre četiri od 5 zvjezdica.