Borba za budućnost

Problem svih ljudskih zajednica, a tako i one u državi Bosni i Hercegovini, je taj što često ne priznajemo mišljenje koje nije identično našem. Posljednjih nekoliko godina fasciniran sam idejama američkog filozofa Richarda Rortya, posebno onim tezama u kojima iznosi mišljenje da čovječanstvo ne treba postavljati pitanja koja istražuju ono što nas čini ljudima i šta je uopšte ljudska priroda, jer ona skoro uvijek vode ka podjelama, netrpeljivostima i sukobima u kojima se protivnička strana prikazuje kao nehumana i manje vrijedna skupina. U svakom konfliktu i ratu protivnik se prikazuje često kao neko ko je manje vrijedan, tj. kao neko ko može biti tretiran sa manjom količinom digniteta i ljudskog poštovanja. Tako na primjer u balkanskim ratovima protivnička strana se pejorativno nazivala standardnim imenicama kao što su ”četnici”, ”ustaše” i ”balije”, i pridjevima koji su imali (a imaju i danas) funkciju da ponize i dehumaniziraju suparničku stranu, jer kako bi se vojnici jedne strane mogli boriti protiv vojnika one druge, kada bi propagandna mašinerija njihove političke i vojne strukture brendirala protivničku stranu kao ljude koji uopšte nisu drugačiji od njih samih, kao osobe koje imaju iste snove, brige, ambicije i lične ciljeve u životu kao i mi? Bez propagandnih struktura mnogi vojnici bi lakše uvidjeli da su ljudi na protivničkoj strani upravo to – ljudi. Potpuno isti kao i oni. Glavna stvar što nas razdvaja je mitologija, odnosno njeno oživljavanje kroz ižvakane etnocentrične narative, naše (uvijek subjektivno) shvatanje prošlosti i oslikavanje te iste mitologije u sadašnjosti i našim ambicijama za budućnost.

A danas imamo, i to u mirnodopsko doba, huškačku retoriku pojedinih grupacija među svim bosanskohercegovačkim etničkim skupinama. To su tendencije koje pogrdnim nazivima za one druge stvaraju sliku da su osobe koje se ne izjašnjavaju i ne misle kao oni, nastrane i u svakom slučaju od manje ljudske vrijednosti nego što je to njihov narod. To je jedna vrlo opasna predispozicija za necivilizovano ponašanje u slučaju ratnih sukoba prema onim grupama koji nisu kao mi. A to su narodi na Balkanu imali prilike da osjete mnogo puta u samo nekoliko posljednjih stoljeća.

Richard Rorty predlaže da ljudi, umjesto bavljenjem pitanjima o ljudskoj prirodi,  svoju energiju usredotoče na pronalaženje načina kako da naprave svijet boljim za živjeti, pogotovo da taj svijet predaju u što boljem izdanju potomcima i nadolazećim generacijama. A da li smo to mi, ljudi, radili do sada? Trebali bi se svi zapitati, svi oni koji su bili punoljetni od početka rata u Bosni 1992. pa do današnjeg dana. Da li smo našom svakodnevnom retorikom i našim (ne)djelovanjem doprinijeli da naši sinovi i kćerke danas ili sutra imaju bolje živote? Da li govor koji tjera na ekstremni nacionalizam, netoleranciju i mržnju stvara uvijete za bolji život naše djece i unučadi? Ako je odgovor pozitivan, onda mi oprostite, pa neka slobodno nastavimo dalje sa dosadašnjom praksom.

Međutim, kada bi se prestali baviti pitanjima zašto smo mi ljudi takvi kakvi jesmo (a time se bave i naučnici i obični ljudi, svako svojim metodama), a oni tamo drugačiji ljudi od nas, našu energiju bi mogli iskoristiti u humanije i progresivnije svrhe od čijih rezultata bi cijelo čovječanstvo moglo imati koristi kako u skorijoj, tako i u daljoj budućnosti. Od međuljudskih podjela i demoniziranja stvaramo dugogodišnje međuetničke animozitete, konflikte, stradanja, patnje i uništenja od kojih čovječanstvo nema nikakve koristi.

U Bosni i Hercegovini oružani sukob se, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pretvorio u retorički konflikt, koji traje preko dvadeset godina i koji vrlo lako može ponovo preći u ratni okršaj, isti ili gori od onog iz zadnje decenije 20. stoljeća. A to i  nije bilo tako davno. U prosperitetnijim evropskim državama društvene i političke stvari se brzo i dinamično mijenjaju. U njima jedan politički problem ili izazov traje maksimalno jednu do dvije sedmice, nakon čega dolazi do rješenja i prelaska na druge novinske naslove i teme koje preokupiraju tamošnja politički emancipirana i angažovana društvo. Kao sušta suprotnost tome imamo političku situaciju u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su novinski naslovi i teme televizijskih emisija ispunjene istim politički sadržajem još od 1995. godine: ko će koga ukinuti, ko će kome uvesti unitarizam ili treći entitet – i sve tako u krug i nedogled. I nisu samo političke teme i novinski naslovi identični iz godine u godinu, nego su i političke garniture iste, kojima odgovara politički status quo (diplomatski naziv za ustajalu političku žabokrečinu), tj. kristalno jasna podjela na etničke torove na prostoru cijele zemlje. A ti etnički torovi (imamo tri dominirajuća) uvijek se mobiliziraju, zapravo isprepadaju, od strane njihovih političkih elita sa ultimativnim ciljem da nacionalističke partije ostanu na vlasti. Treba obratiti posebnu pažnju na načine kako se narodi u Bosni i Hercegovini zastrašuju kroz medije od strane najvećih etničkih partija kako bi se redovi etničkih torova zbili i konsolidirali, a sve s ciljem da na vlasti ostanu nacionalističke stranke, koje žive od straha svojih glasača, čiji su politički stavovi nažalost u velikoj mjeri pod utjecajem snažne propagande, koja kultivira i potpiruje, barem latentno, mržnju i podjelu među bosanskohercegovačkim narodima. Iako se pokušava progurati pune dvije decenije kroz bosanskohercegovačke političke i medijske kanale, tzv. politika zero-sum igre, sve ili ništa, nemoguća je upravo zbog kompleksnosti i raznolikosti u Bosni i Hercegovini, što bi zapravo trebali izdizati kao bogatstvo društva i isticati u pozitivnom smislu kako u zemlji tako i u inozemstvu.

Nijedna etnički bazirana stranka u Bosni i Hercegovini ne može dobiti maksimalističke ciljeve, jer to vodi uglavnom ka spoticanju dviju (ili više) drugih strana svaki put kada jedna strana postigne neku političku dobit na uštrb drugih. Niti Bosna i Hercegovina može biti samo bošnjačka, niti RS treba biti isključivo srpski entitet, niti zemlju treba federalizirati na neprirodnim osnovama kako bi se Hrvati više osjećali ravnopravni i „na svome“. Državi Bosni i Hercegovini su potrebna racionalna rješenja, bazirana na razumnim odlukama, a ne na ekskludirajućim odlukama, kojima se pokušava unaprijediti položaj jednog na uštrb drugih naroda u zemlji. Ali prije donošenja bilo kojeg, imalo razumnog i poštenog rješenja za državno uređenje Bosne i Hercegovine, njeno stanovništvo mora poraditi dosta više na stvarnom shvatanju političkog stanja i razumijevanja svih etničkih pozicija, njihovih (realnih) želja i ciljeva. Upravo ovdje dobro dolazi Rortyevo zalaganje da ljudi eksplicitno skinu fokus sa samih sebe, a energiju usredotoče na aktivno stvaranje rješenja – u našem slučaju to bi bilo pronalaženje dobrog i trajnog političkog rješenja, koje bi prvenstveno zadovoljilo građane Bosne i Hercegovine, a u dobroj mjeri i etničke interese. A prijedlozi za moguće polazne tačke bi mogli biti sljedeći:

Prvo, građani Bosne i Hercegovine trebaju prihvatiti međusobne razlike i sličnosti (a postoji dosta više sličnosti nego razlika među nama). Iako smo to čuli tako mnogo puta, zvuči tako jednostavno na papiru, a izgleda tako teško izvodljivo u svakodnevnom životu!

Drugo, radi nas samih i budućih generacija trebamo shvatiti, prihvatiti i raditi aktivno na činjenici da svi živimo u jednoj državi, Bosni i Hercegovini, kojoj svi želimo dobro, jer time ćemo lakše ostvariti tako željeni cilj mnogih, a to je da svi građani ove zemlje žive u miru, sigurnosti i blagostanju.

Treće, svaki bosanskohercegovački državljanin treba aktivno raditi protiv maksimalističkih ciljeva stranaka sa etničkim predznakom (a zapravo protiv svih sa korumpiranim ‘predznakom’), posebno protiv onih stranaka koje tobože štite interese samo jednog naroda. Te stranke ne štite interese nijedne etničke grupacije u BiH, nego samo interese političke elite u zemlji kojoj je jedini interes opljačkati narod(e) i državu kako bi prigrabila što više bogatstva u svoj mali, elitni posjed. Interesantno je da određene vladajuće strukture rijetko imaju problema za politički dogovor kada treba raspodijeliti ministarske pozicije ili usaglasiti budžete, dok za stvarna i ozbiljna državna pitanja u zemlji prvenstveno se stavljaju etnički interesi ispred državnih, koji zato vode ka vrlo slabašnim promjenama u državnim strukturama i neznatnom napretku u bosanskohercegovačkom društvu. A snažnog napretka neće biti sve dok etnička upravlja državnom politikom Bosne i Hercegovine. Uostalom, kada se radi protiv interesa ostalih naroda u zemlji, potencijalno se ugrožavaju svačija prava, slobode i mogućnosti.

Četvrto, raditi na izgradnji i razvijanju zajedničkog nacionalnog identiteta radi zajedničkog interesa. Ljudi moraju shvatiti da biti građanin Bosne i Hercegovine ne ugrožava ničija prava da bude pripadnik etničkog korpusa Srba, Hrvata ili Bošnjaka, niti onemogućava bilo koga da se izjašnjava po vjerskoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Zajedno smo jači, a historija je pokazala još od vremena osmanlijske vlasti da su nama drugi mogli vladati najlakše kada smo bili razjedinjeni. Nažalost, malo gdje u svijetu je uspjela antička taktika „zavladi, pa vladaj“ kao kod nas. Vrijeme je da ne budemo ničiji pokusni kunići, te uzmemo odgovornost i sudbinu u vlastite, domaće ruke. Osim toga, trebali bi nacionalni (državni) identitet staviti ispred etničkog ili vjerskog, jer nas nacionalna odrednica Bosanac i Hercegovac spaja, a etničke i vjerske oznake razdvajaju. Kada bi to postigli, oslobodili bi ogromne potencijale u bosanskom čovjeku, koji su decenijama i stoljećima bili sputavani, zabranjivani i osporavani.

Svaki građanin Bosne i Hercegovine zaslužuje da mu glavna egzistencijalna pitanja budu kako, šta i gdje da radi, gdje da ide na godišnji odmor, a ne da svakodnevno razmišlja kada i kako će mu njegova etnička pripadnost i inatsko mahanje zastavom onim drugima dati hljeb, kruh i pogaču na stol. Ako tako može živjeti većina evropskog stanovništva, trebali bi valjda i Bosanci i Hercegovci. Ali da bi imali normalnu egzistenciju, mi to moramo zaslužiti, a zaslužiti znači potruditi se. Svaki stanovnik Bosne i Hercegovine mora se osloboditi dvadesetogodišnje mentalne letargije i uspavanosti, i raditi na poboljšanju političkog, društvenog i ekonomskog stanja u cijeloj zemlji. Treba se obrazovati, čitati i informisati o političkoj situaciji u zemlji, okruženju i šire. Duboko sam uvjeren da svaki narod ima onakvu državu i vlast kakvu zaslužuje. Bosanskohercegovačka nacija se mora potruditi da zasluži funkcionalniju i prosperitetniju Bosnu i Hercegovinu. Možda je došlo vrijeme da svi učinimo svoje da fundamentalno promijenimo prvo svoj mentalni sklop i djelovanje prema samima sebi, prema političarima koji nas zastupaju i prema državi kakvu želimo da imamo, da bi sutra imali državu kakvu želimo, kao što to imaju Danci, Švicarci ili Poljaci.

Zar nije došlo vrijeme da i mi u Bosni i Hercegovini imamo normalnu sredinu u kojoj će nam osnovna prava i uslovi za život biti osigurani, u kojoj niko neće manipulisati našim osjećanjima i strahovima, i u kojoj ćemo napokon krenuti naprijed, u svjetliju budućnost, koja čeka nas i nove generacije? Zar nije krajnje vrijeme da manje brinemo ko smo mi i šta su nam susjedi, a da se pobrinemo kako da bosanskohercegovačko (a kasnije i balkansko) podneblje bude što sigurnije, bogatije i prosperitetnije. Kao što je to Rorty predlagao, mislimo manje ko smo i šta smo, a više se pozabavimo kako ojačati solidarnost i kako napraviti našu sredinu u kojoj će nama i svim drugim sugrađanima biti bolje.

 

Objavljeno na portalu tacno.net 27. januara 2017.

Erich Fromm o trivijalnim ljudima

Ljudsku potrebu da se govori o sebi, i da pri tom drugi slušaju, gotovo je nemoguće precijeniti. Da ta potreba postoji samo u vrlo narcističnim ljudima, punim sebe, bila bi lako razumljiva, međutim ona postoji u svakoj prosječnoj osobi, iz razloga svojstvenih našoj kulturi. Suvremeni čovjek je čovjek mase, visoko „socijaliziran“, ali vrlo usamljen. David Riesman je upečatljivo iskazao ovaj fenomen naslovom svoje knjige iz 1961 –Usamljena gomila. Suvremeni čovjek je otuđen od drugih i suočen s nedoumicom: plaši se bliskog dodira s drugima, a podjednako se boji i da bude sam i da nema dodira s drugima. Uloga trivijalnog razgovora upravo je u tome da odgovori na pitanje: „Kako da ostanem sam a da ne budem usamljen?“

Pričanje postaje ovisnost. „Dok pričam, znam da postojim; da sam netko, da imam prošlost, posao, obitelj. Pričajući o svemu tome, ja potvrđujem sebe. Međutim, potreban mi je netko da me sluša; ako bih pričao samom sebi, poludio bih.” Slušatelj stvara iluziju dijaloga, dok se tu zapravo odvija monolog.

Loše društvo, s druge strane, nije samo društvo čisto trivijalnih ljudi, nego zlih, sadista, destruktivnih, prema životu neprijateljski nastrojenih ljudi. Ali zašto je, moglo bi se postaviti pitanje, društvo loših ljudi opasno po nekoga ako oni ne pokušavaju da ga ovako ili onako povrijede?

Erich Fromm

Slatke riječi, II. dio

Prije nešto više od šest godina sam napisao tekst o mojoj najstarijoj kćerci i njenim slatkim riječima, koje je izgovarala dok je bila mala djevojčica. Sada je došao red na drugu kćerku Dinu, koja u trenutku dok ovo pišem ima nešto više od pet godina. Naravno, i ona izvrće mnoge riječi i izgovara ih ili u nešto izmjenjenom obliku i ih pretoči u potpuno nove riječi.

Dina doskora nije mogla izgovoriti slovo r, pa je tako umjesto čarape, govorila čauape. Štapiće naziva štipacima, a špagete žbagete. Svjetlo je sletlo, a posebno volim kada nekim riječima izbaci prefiks, pa je poklopac klopac, a air condition kondišn. Za glavni grad Danske kaže Pokenhagen, a grožđice su joj anesine, zato što se na danskom nazivaju rosiner.  Kao i njena starija sestra, Dina također pravi to daneziranje bosanskog jezika, pa kaže “da se vilam”, umjesto “da se odmorim”, jer na danskom hvile znači odmoriti. A kada želi da joj roditelji daju malo različitih slatkiša, kaže “daj mi forskeli”, jer foreskelig na danskom znači različito.

Inače, veliki je diplomata, baš kao i starija sestra, pa se voli dogovarati i praviti kompromise. Zato voli reći “malo kiki, malo hodam”, što joj znači da je tata malo nosi, a da će onda malo hodati sama.

Osim toga, obje djevojčice imaju slatke nadimke za sve ukućane: Hana-paksen, Didi-paksen, mama-paksen i tata-paksen.

Filmovi u 2015.

Ponovo je došlo vrijeme za popis filmova koje sam pogledao, ovaj put, u 2015 godini. Ovu vrstu evidencije vodim, čini mi se, od 2008. godine.

U 2015. sam pogledao 151 film. Razlog velikom broju filmova su svakako akademske obaveze na fakultetu, koje su zahtjevale gledanje dosta filmova (i TV serija), od kojih je dosta bilo horora.

Najbolji filmovi, po mome mišljenju, su bili: Birdman, Phoenix i Whiplash, koji su ujedno i jedini filmovi kojima sam dodijelio pet zvjezdica. Kao i uvijek, vrijedni gledanja su svi filmovi koje sam ocijenio sa četiri zvjezdica, a posebno ističem The Excorcism of Emily Rose, 1001 gram, It Follows, Victoria, Youth i Sicario.

Lista je urađena po hronološkom redoslijedu gledanja.

Heist Tower **
Exodus: Gods and Kings ***
Boyhood ****
Guardians of the Galaxy ***
Irresistible *
Dumb & Dumber **
Carnage ***
Pain & gain **
Here Be Dragons ****
Coherence ****
Cheap Thrills ***
The Gatekeepers ****
Moneyball ****
Point and Shoot ***
300: Rise of an Empire *
Safe House ***
Angel-A ***
The Guest ***
Annabelle ***
Birdman *****
And So It Goes **
Triangle ****
Gone Girl **
Honeymoon **
Lone Survivor **
The Caller *
Alien Invasion ***
Seduced & Abandoned ***
I’ll Follow You Down ***
Real Steel ***
Halimin Put ****
Star Trek: Into Darkness **
Another Me **
Spring **
Open Grave **
House at the End of the Street **
St. Vincent ***
The Linkoln Lawyer ***
Ex Machina ***
Theory of Everything ***
Goodfellas ****
The Imposter (dok.) **
Event Horizon ***
A Girl Walks Home Alone At Night ***
These Final Hours ***
Sound of My Voice ***
Open Windows **
Infini ***
Silent House ***
It Follows ****
Scarry Eyes **
The Taking of Deborah Logan ***
The Maze Runner **
Entourage **
Byzantium ***
Interstellar ****
School Ties ***
Insidious 3 **
Chappie ***
Rubber **
Prisoners ***
Eva ***
All Good Things ***
The Judge ***
The One I Love ***
The Hunted *
Gone Baby Gone ****
Creep (2014) **
1001 grams ****
The Sightseers **
Ted 2 *
Vacation **
Unfriended **
Backcountry **
Phoenix *****
Los Ultimos Dias **
Mad Max: Fury Road **
American Sniper ***
Crazy Stupid Love ***
Red State *
Left Behind *
The Hunger Games ***
Maggie ***
Still Alice ****
The Internship **
Cop Car ***
Klovn Forever **
Freedom Writers ****
As Above, So Bellow **
The Canal ****
The Martian ***
Dark Summer *
Circle **
The Lazarus Effect ***
Amnesiac **
Grave Encounters **
Night On Earth ****
Pathology *
All That Remains ***
Sommeren ’92 **
Red ***
Silent Hill **
Connected ****
The Excorcism of Emily Rose ****
Fury ***
Dead Rising: Watchtower *
Tremors 5 *
Bone Tomahawk ****
Last Shift **
The Messengers ***
Chernobyl Diaries **
Terms and Conditions May Apply ***
Jupiter Ascending ***
We’re Not Broke ****
War of the Roses ***
A Single Man ****
Kill Theory **
Paranormal Activity 2: Tokyo Night **
Hidden (2015) ***
The Gift (2015) ***
Exctinction **
Restraint **
Inside Out (Inderst Inde) ***
Howl **
Whiplash *****
San Andreas **
The Nightmare ****
We Are Still Here ***
Across The River ***
The Secret In Their Eyes ****
This Is Where I Leave You ***
Going Clear ****
Jurrasic World **
Non-Stop ***
Don Jon ***
The Chosen *
The Enfield Hunting ****
Mr. Jones ***
Tron: Legacy **
Devil’s Backbone, Texas *
Creep (2004) *
400 Days *
The Visit *
Woman in the Black ***
Victoria ****
Star Wars: The Force Awakens ***
About Elly ****
Dark Places ***
Youth ****
Self/less ***
Sicario ****
Westworld (1973) **

The Lazarus Effect

Pogledao sam The Lazarus Effect (2015). Prva polovica filma je urađena u ujednačenom ritmu i načinu (čak i ne pripada hororu), dok završnica odlazi u sasvim drugom smjeru, koji je me, po žanrovskim manirima i zakonima, dosta podsjeća na npr. Insidious filmove, Flatliners (1990), a pomalo i na Annabelle (2014).

Stanje normalnosti u raspadu
Stanje normalnosti u raspadu

Čini mi se da gdje god da se okrenem, naletim na Marka Duplassa, koji se jako puno eksponirao posljednjih par godina u drugoj ligi Hollywooda. On je standardan, kao i ostali glumci. Priča je zanimljiva, ali ne i originalna, dok je film kinematografski solidno urađen, ali može to i dosta bolje. Film se ni počemu ne razlikuje od mora filmova strave i uzaša. Kao jedan od primjera je situacija kada protagonistkinja filozofira: “Ako ćemo postavljati velika pitanja, moramo biti spremni na dobivene odgovore”. Film ne daje jasne odgovore, čak ni nagovještaje, na glavno pitanje ovog filma: postoji li život nakon smrti? Ono što se nudi u filmu je viđeno milion puta u ovom žanru.

Ono što je interesantno u filmu je prikazana postepena razgradnja jedne osobe (kao i entropija cijelog filmskog ekosistema), čemu posebno doprinosi jedan neobrađeni traumatični događaj iz djetinjstva. Ovo je ujedno i glavni razlog, osim ubrizgnutog seruma, zašto se dotična osoba transformira iz normalne u paranormalnu i zlu pojavu.

Vatra pakla je u stvari griža savjest jedne osobe, a zatvorena vrata simboliziraju potencijalni spas  od sopstvenog, unutrašnjeg pakla, koji je u sve većoj mjeri izbija na površinu “stvarnosti”.  Ono što se u potpunosti stavlja u pozadinu dešavanja je pokajanje, koje na kraju u potpunosti i nestaje.

Vrata spasa?
Vrata spasa?

The Lazarus Effect je solidno izdanje, uzimajući u obzir filmski standard horor žanra, koji se davno pokazao kao izrazito zahtjevan žanr, u kojem je očigledno vrlo teško napraviti nadprosječno filmsko djelo.

3-.