Today at Vejle Kunstmuseum

4x art

Today my girls and I spent some very good time together… and we were creative. 🙂 This time with water color.  I present to you 4x Avdibeg art.

art4x

The Journey Never Ends, part II

Several days ago the UNHCR published my column “The Journey Never Ends, part 1“. Here’s the second part.

THE JOURNEY NEVER ENDS, PART II
From time to time I get asked what I knew about Denmark before coming here. Since I was always very interested in geography I knew that Copenhagen was the nation’s capital and I knew that the peninsula of Jutland links Denmark to the rest of Europe. I knew that the country produced and exported a lot of meat and dairy products and that it did not have many natural resources.

So, what is my story in Denmark? In 1994 I started at Skive Gymnasium. I think it was here I first began to learn about the Danish language, society and culture. Later I started working and I learned even more about Danish values and society. In 2003 I graduated from Nordic Multimedia Academy as a multimedia designer, and since then I have worked as a graphic designer in various companies.

Unlike the natives I do not have a particularly good relationship with Danish food. I think it was in 1998 I got acquainted with Danish roasted potatoes. I was at the company’s Christmas party and I saw these delicious brown potatoes. I ignored almost all the other food and filled my plate with the potatoes. When I tasted it all my senses got a shock and I almost literally ended up on the floor, and it was not because of the beer or the schnapps! It was because I just could not dream potatoes could (or should) be sugary, sweet!

Another Danish food I could not eat for a really long time is rye bread. It was hard, dry and did not taste very good. It may well be that the bread is healthier than ciabatta style bread, but I always felt it tasted like wood. However, one thing I think Danes excel at is pastry, fruit tarts, and marzipan: Othello cake, apple cake (everything with apples) and berry tarts.

Although I now have lived in Denmark for 18 years I have still not got used to the Danish weather. We Danish Bosnians say that “even dogs do not bark in Denmark”, but if something is untamed in this country then it must be the weather. I still have a hard time getting used to rain, wind and sunshine all on the same day. The first two I could easily do without but in a way there is a certain charm (do I really mean this?) about the changing and unpredictable weather.

In Denmark I have lived in refugee centres, in a so-called satellite (a house attached to an asylum centre), a townhouse, a house and a number of flats. I think the process of establishing myself in a new country went rather well. It was not easy, I was a stranger and unfamiliar with the surroundings, but quietly my family and I found our place. It was not always easy to get in contact with the natives. This is especially true in the western Jutland where locals are often very reserved towards people they do not know. My experience is that they open up after they have known you some time. In the beginning I had a hard time understanding their reservation towards foreigners, but I got used to it and eventually I realized that’s a part of their way of life.

Today I have my own family; a wife and two beautiful daughters. I tell them stories about my home country and teach them about Bosnian cultural values, but I also raise them so that they tomorrow can be good and valuable members of the Danish society. I am very proud of my family and I know as long I have them with me everything is going to be fine – that is why I will always fight for democracy and individual freedom in Denmark so that my daughters do not experience what I was forced to in those dark, final years of the twentieth century.

Predstava: Krigskonfekt

Ne znam ni sam šta sam očekivao od predstave Krigskonfekt u izvedbi pokretnog pozorišta Opgang2, vjerovatno zbog tematike predstave. Naime, radi se o modernoj izvedbi o tinejdžeru Samiru iz nekog malog mjesta koji se odjednom nađe u raljama užasnog rata. Najbolji prijatelj Goran postaje njegov neprijatelj, simpatiji Emini gubi se svaki trag, kao i njegovim roditeljima. Igrom prilika Samir dolazi u Dansku…

Impresioniran sam scenografijom ove predstave, jer iako se cijela izvedba dešava na sceni koja nije šira od sedam metara, pet ljudi na sceni uspijeva dočarati mnoge scene na vrlo vjerodostojan način. Ni u jednom trenutku nisam osjećao da je neka scena urađena loše ili polovično. Prije svake klučne scene glumci su imali ulogu naratora koji su publici na vrlo uvjerljiv način dočaravali atmosferu u dotičnoj sceni. U više navrata doimalo mi se kao da mi neko čita priču ili neku bajku, i to na vrlo dobar način.

Posebno sam oduševljen glumom Rasmusa Reiersena koji je “ukrao” svaku scenu u kojoj se nalazio, bilo da se radi o Samirovom drugu Goranu, anonimnom vojniku u bosanskoj šumi ili nekom od danskih radnika u azilantskom centru. Tine Grauergaard je također uradila odlično svoj posao. Elvir Ramović je bio dobar u ulozi buntovničkog tinejdžera Samira, ali mora se priznati da mu je i zadatak na sceni bio dosta lakši od ostalih dvoje glumaca koji su imali po nekoliko uloga, a pored toga bili su zaduženi za naracije. Jedina primjedba bi mogla biti Elvirova mimika na sceni, koja mi se u nekoliko navrata doimala previše iskazna, a ponekad se doimao kao da se radi o lakše retardiranoj osobi.

Tematika (rat u Bosni) me, naravno, nije iznenadila, ali je način izvedbe, tj. njena vjerodostojnost itekako zatekla i moram priznati da nisam bio ravnodušan na one scene u kojim se prikazuju silovanje, ubijena djeca i žene, te razdvajanje dvoje zaljubljenih ili porodice.

Krigskonfekt je jedna odlična predstava koja nikoga neće ostaviti ravnodušnom. Ona se ne bavi temom “ko je kriv”, nego situacijom jednog mladog života koji se odjednom nalazi sam u haotičnom svijetu i gubi svoju ljubav, svoje roditelje i prijatelje. Dancima ova predstava može pokazati psihičko stanje izbjeglica i jedan od mogućih razloga njihovog dolaska u njihovu zemlju,  a Bosance podsjetiti kroz šta su oni ili nekokoga poznaju prolazili za vrijeme besmislenog rata u BiH. Očigledno je da je ova predstava uspjela probuditi mnoge skrivene osjećaje u meni i na kraju sam se osjećao iznenađenim i zatečenim.

Loveplay

Jučer sam sa suprugom i drugim članovima bh. udruženja Bonus gledao predstavu “Loveplay” u Aarhus Teatru. Radi se o pozorišnoj predstavi u kojoj glumci završne godine pokušavaju da prikažu igre i borbe koje ljudi ispoljavaju svaki puta kada se nađu pred činom vođenja ljubavi. Kroz stavljanje savremenog čovjeka u različita historijska vremena i situacije gledalac ima priliku vidjeti različite aspekte seksa, bilo da se radi o prostituciji, silovanju ili poligamiji.

“Loveplay” je komedija o zadnjih dvije hiljade godina karnalnih i duševnih ljudskih nagona, od rimskog vojnika koji pokušava kupiti ljubav kod lokalne prostitutke, preko saksonskih vojnika koji siluju jadnu djevojku, erotskog zadirkivanja i pirkanja Shakespeareovog vremena, pa do vremena hipija i modernog sastajanja preko interneta.

Sva vremena se dešavaju na istom mjestu, negdje u Londonu, koje se, naravno, mijenja, tako da se na tome mjestu smjenjuju antički hram, katolička crkva, manastir, kuća, stambena zgrada itd.
Periodi u kojima se predstava odvija su:
79. n.e. – Rimsko doba
544. – Mračno doba
1099. – Srednji vijek
1584. – Renesansa
1735. – Prosvjetiteljstvo
1823. – Romantizam
1898. – Klasicizam
1932. – Depresija
1969. – “Make love not war”
2008. – Informatičko doba

Mladi glumci su zaista uradili odličan posao sa svojom živopisnom mimikom i osvježavajućom glumom. Svidjela mi se moderna interpretacija predstave, kao i intermeco između svakog akta kada su se upalila jaka svjetla, a u pozadini se čuli moderni zvukovi jakog, neregularnog ritma.
Negativna kritika ide djelimično na račun pojedinih dijelova manuskripta, u kojima su dijalozi ponekada zvučali isuviše suhoparno i anahrono. Zadnje poglavlje je prikazano na, za mene, isuviše karikiran način u poređenju sa drugim poglavljima, poput farse.

Ipak, na kraju mogu reći da se radujem što sam imao priliku vidjeti predstavu klasične teme koja je prikazana na jedan drugačiji, svježi i dobrodošao način.

Manuskript: Moira Buffini
Režija: Anders Lundorph
Scenografija: Nynne Moe
Glumci: Katrine B. Ibsen, Sigurd Holmen le Dous, Christine S. Frederiksen, Daniel L. Bevensee, Christian G. Bjerrum, Ashok Peter Pramanik, Merete D. Mærkedahl