Balkansko podneblje

Balkansko podneblje je decenijama bolesno podneblje. Samo tamo se prave javni skupovi podrške osuđenim ratnim zločincima. Zamislite se, podrške r-a-t-n-i-m zločincima! Razumijem da majka želi vidjeti svoga sina ratnog zločinca nakon odležane robije, ali da ga grupe ljudi žele dočekati i još ga hvaliti i uzdizati za nedjela iz ratne prošlosti i uz to mu svirati i pjevati, van je svake (normalne) pameti.

Na Balkanu je očigledno najbitnije da ne radiš zločine nad svojim narodom, a ako ubijaš, siluješ i mučiš one ‘poluljude’ iz drugih naroda, nemoj da se brineš, dočekat ćemo te kao borca junaka, čim završiš s odsluženjem svoje “nepravedno” dosuđene sudske presudbe. Ko god dočekuje svoje ratne zločince, ili se pravi da ne zna (nečovjek) ili nije normalan.

A ukoliko je taj zločinac učinio zločine u daljnoj prošlosti pa danas više nije živ, nema veze, na Balkanu imaju lijeka i za to. Prvo će mu dati ime ulicama i ustanovama (npr. Ul. Đenerala Draže Mihajlovića ili Ul. Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnjatovića Arkana, Avenija Radoslava Krstića, OŠ Biljane Plavšić, Ul. Jure Francetića itd.).

I na kraju mali podsjetnik; ratni zločini su npr.: ciljano ubijanje civila, izglađivanje civilnog stanovništva, ometanje dopreme humanitarne pomoći, masivna bombardiranja gradova, napadi na nezaštićene gradove, korištenje biološkog ili hemijskog oružja, ubijanje zarobljenika ili taoca, pljačke na zauzetim područjima, sistematske pljačke kulturnih dobara, genocid ili druga masovna ubistva (democid).
Ukratko, nemoj sve navedeno činiti svome Anti, Ismaru, Radovanu, Gazmendu ili Đukanu, i nisi ni muhu zgazio. Dobrodošao kući, junačino, rodila majka sina (ratnozločinačkog)!

Nismo vjerovali da se to moglo nama desiti

Napisano je mnoštvo knjiga i bezbroj članaka o raspadu SFR Jugoslavije i krvavim ratovima na kraju 20. stoljeća kao njenim rekvijemom, ali koliko radova je napisano na ovu temu od strane osobe koja ne potiče s Balkana, a da u potpunosti vlada jezicima i kulturološkim nijansama koje postoje među narodima koji su prije samo tri decenije sačinjavale jugoslavensku zajednicu? Vjerovatno ne tako mnogo.

Rijetko pišem recenzije knjiga, a to ne želim ni ovaj put uraditi, tako da ovo neće biti puka ekspozicija nekog rada. Međutim, imam jaku želju ukazati na nedavno objavljenu knjigu Nismo vjerovali da se to moglo nama desiti: Propast Jugoslavije 1991-1999 (dan.: Vi troede ikke, det kunne ske her: Jugoslaviens sammenbrud 1991-1999) na danskom jeziku čiji autor je danski historičar Christian Axboe Nielsen. Moja želja ima dva razloga. Prvi je očigledan; rođen sam u Bosni i Hercegovini, koja je bila centralno žarište jugoslavenskih razmirica i kao historičar sam zainteresovan za jugoslavenski period i razloge za krvavim raspadom te državne tvorevine. Drugi razlog je što autor spomenute knjige ne samo da posjeduje ogromno znanje o zapadnom Balkanu, bivšoj Jugoslaviji i njenoj kratkoj ali turbulentnoj historiji, već on ima i duboko razumijevanje za balkansku historiju, kulturu, a na kraju krajeva i jezike koji se govore na tom poluotoku. Christian Axboe Nielsen je u Kraljevini Danskoj priznati historičar i poznavalac društveno-političkih prilika na Balkanu, pa je s toga čest gost u tamošnjim medijima kada je potrebno objasniti politička dešavanja koje dolaze iz zemalja bivše Jugoslavije. Osim što je lektor na Univerzitetu u Aarhusu na Istočnoevropskim studijama, Nielsen je u više navrata bio ekspertni svjedok na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (na zapadnom Balkanu kolokvijalno poznat pod nazivom Haški sud), između ostalog u procesu slučaja Krajišnik (2005), Stanišić i Župljanin (2009-2010). Kao što sam već naveo, Nielsen odlično vlada BHS jezicima, što mu je svakako pomoglo da posebno istražuje arhive iz vremena SFRJ, posebno one koje se tiču nekadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova SR BiH.

Da se vratim na knjigu Nismo vjerovali da se to moglo nama desiti. Autor je izabrao naslov knjige jer je mnogo puta u razgovoru sa mnogim bh. građanima, ali i ljudima iz susjednih zemalja, imao priliku čuti da su se mnogi čudili, čak i više godina nakon završetka ratova, da se mogao desiti rat na prostoru Jugoslavije. Vjerujem da je ova rečenica postala gotovo aksiom svih onih koju su imali nesreću doživjeti (i preživjeti) golgote rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Sjećam se, imao sam četrnaest godina kada sam 1990. na televiziji gledao kako američka vojska napada iračke trupe nakon invazije na Kuvajt. Sve je to izgledalo jednom dječaku poprilično fiktivno, poput videoigre, ali u isto vrijeme sam znao da je to itekako realnost omogućena izvještavanjem putem modernih tehnologija. Sjećam se dobro da sam pomislio da se tadašnje infracrvene slike američkih brodova i aviona, kao i iračkih gradova nikako ne mogu dogoditi u mojoj domovini, skroz u skladu sa nazivom Nielsenove knjige. Nažalost, pokazalo se, baš kao što je bio slučaj sa stotinama hiljada mojih odraslih sunarodnjaka, da nisam bio u pravu.

Christian Axboe Nielsen se u svojoj knjizi, u potrazi za objašnjenjima za propast Jugoslavije, prvenstveno osvrće na historijsku zaostavštinu južnoslavenskih nacionalnih ideologija iz 19. stoljeća, na jugoslavenski socijalistički sistem sa svojim federativnim ustrojem, ekonomskim izazovima, na ulogu najbitnijih političara i intelektualaca iz druge polovice 1990-ih, te na strane državne sile i internacionalne institucije. Nielsen pripada grupi historičara poput Marka Mazowera koji ne prihvataju tezu o višestoljetnoj mržnji i civilizacijskoj konfrontaciji na Balkanu, pa se tako uopšte ne bavi tom tematikom.
Knjiga Nismo vjerovali da se to moglo nama desiti ima hronološku strukturu: kratko se bavi kriznim godinama nakon Titove smrti i turbulentnim političkim periodom koji je doveo do raspada Jugoslavije, inicijalnih ratova u Sloveniji i Hrvatskoj, a onda daje vrlo izdašan pregled rata u Bosni i Hercegovini. Na kraju posvećuje pažnju ratovima na Kosovu i Makedoniji, konfliktima koji su definitivno označili kraj jugoslavenske političko-društvene ere.

S obzirom da je autor Danac, interesantan je podatak, koji se gotovo graniči sa nekom vrste neukusne anegdote, da je danska nogometna reprezentacija postala prvak Evrope u junu 1992., u vrijeme kada je vihor rata uveliko zahvatio sve dijelove Bosne i Hercegovine. Da podsjetim, reprezentacija Jugoslavije je u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u nogometu 1992. bila u istoj kvalifikacijskoj grupi sa Danskom koja je završila na drugom mjestu i nije se uspjela kvalifikovati na EP. To mjesto je prvobitno pripalo Jugoslaviji. Međutim, s agresijom JNA i srpskih snaga na Bosnu i Hercegovinu, kao i na Hrvatsku godinu dana ranije, jugoslavenska reprezentacija je diskvalifikovana prije početka prvenstva, a umjesto nje pozvana je danska ekipa, kojoj mnogi nisu dali nikakve šanse za uspjeh. Ostalo je, kao što kažu, historija; Danska je postala nogometni prvak Evrope, dok se jugoslavenska država razbila u paramparčad, a milioni njenih stanovnika, ni krivi ni dužni, postali ratne žrtve. I dok se Danci danas s velikom radošću sjećaju uspjeha njihovih nogometnih heroja tih sunčanih junskih dana 1992. godine, građani bivše Jugoslavije, a posebno Hrvati i Bosanci i Hercegovci, te dane pamte po ratnom vihoru, sumanutim ubistvima civila, granatiranjima naselja i krvoločnim upadima paramilitarnih jedinica u sela i gradove.

Osim što daje odličan pregled političkih i društvenih dešavanja prije, za vrijeme i nakon ratova na području bivše Jugoslavije, najveća snaga knjige leži u autorovoj predanosti da predoči činjenice npr. o stanju jugoslavenske ekonomije prije raspada zajedničke države, političkim snagama u svim federativnim republikama, kao i o vojnim dejstvima i zločinima počinjenim u tim ratovima 1990-ih. Kada je riječ upravo o zločinima, osjeti se u svakoj liniji ovog rada da je Nielsenu iznad svega stalo do objektivnog (koliko je to moguće kada govorimo o historijskoj građi) predočiti činjenice onako kako su one predstavljene u procesima i presudama mnogih osuđenih ratnih zločinaca na Haškom sudu. S toga, pohvalno je što je autor, iako je nekoliko puta naveo da je najviše ratnih zločina počinila srpska strana u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, uspješno pokušao navesti činjenice da su se zločini protiv civilnog stanovništva desili na svim zaraćenim stranama. Kao dokaz da autor izvrsno barata uzimanjem političke temperature na zapadnom Balkanu može se navesti primjer presude hrvatskom generalu Anti Gotovini. Nielsen navodi da je oslobađajuća presuda Gotovini “odjeknula kao bomba”. Dok su je u Srbiji doživjeli kao još jedan dokaz da je osnovni cilj Tribunala u Hagu da osuđuje srpske zločine, u Hrvatskoj je presuda krivo tumačena kao “dokaz da sud smatra da nisu počinjeni uopšte ikakvi zločini tokom [vojne akcije] Oluje”.

U epilogu Christian Axboe Nielsen sumira trenutno političko i društveno stanje u nekadašnjim jugoslavenskim republikama. Slovenija i dalje nema dogovora sa Hrvatskom oko granica, mada ekonomski gledajuće nalazi se u najboljoj poziciji od svih bivših jugoslavenskih republika. Hrvatska i dalje ima problema sa implementiranjem prava manjinskih skupina, naročito naspram srpske zajednice u npr. vukovarskoj regiji. Nielsen objašnjava ovu politiku, koja se vodi još od posljednjeg rata, zbog hroničnog manjka tzv. ontološke sigurnosti, Giddensove teze o individualnom osjećaju reda i kontinuiteta. Drugim riječima, hrvatskoj političkoj eliti postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru predstavlja osnovno egzistencijalno pitanje postojanja Hrvatske i njenog naroda.

Bosna i Hercegovina se karakterizira i dalje kako poprilično decentralizirana i slaba država, u kojoj, doduše, vlada mir još od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Međutim, sporazum nije doprinijeo ništa drugo pozitivno, jer je jednostavno zamrznuo stanje na terenu nakon okončanja rata. Svima je jasno da politička struktura Bosne i Hercegovine stvorena u Daytonu samo stimulira i “reproducira nacionalistička stajališta u politici, kulturi i društvu”, i time ne daju mnogo prostora glasačima da biraju ljude i partije izvan njihovih etničkih grupa. Politički ustroj u zemlji, prema Nielsenu, ne stvara podobnu klimu za građansku Bosnu i Hercegovinu jer lokalnopatriotski i etnički identiteti u velikoj mjeri utječu na političku volju njenih stanovnika. Kao i mnogi drugi, Nielsen kritikuje bespotrebno masivan i težak državni aparat sa mnoštvom ministarstava, agentura i institucija na svim nivoima, pogotovo u bh. entitetu Federaciji BiH. On također navodi kako vodeće političke strukture u zemlji, posebno one u bh. entitetu Republici Srpskoj, nisu previše zainteresovane za borbu protiv kriminala, korupcije i izvođenja ratnih zločinaca pred pravdu, jer su svjesni da bi time jačali sudske i pravne institucije u BiH, a samim tim bi mnogi političari i državni funkcioneri sami sebi, takoreći, presudili. Autor knjige također navodi postojanje neobičnog, svojstven Bosni i Hercegovini, pojma majorizacije. U biti, svaki put kada se političarima iz nacionalističkih partija ne sviđa neki politički prijedlog ili odluka, oni mogu povući pitanje od vitalnog nacionalnog interesa i time blokirati provođenja političkih i ekonomskih reformi koje su u velikoj mjeri potrebni zemlji. Kao što Nielsen zaključuje, u Bosni vlada sistem koji ne dozvoljava donošenje odluka prostom demokratskom većinom, nego je potrebno postići trostruku i trilateralnu većinu, koja opet ne zastupa sve građane Bosne i Hercegovine. Na kraju, jasno je da Nielsenu najviše smeta sveobuhvatna prisutnost nacionalizma u zemlji, i to na srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj strani, koje ne čine ništa što bi stvorilo normalne prilike za stanovništvo koje je opterećeno teškom političkom, socijalnom i ekonomskom situacijom u zemlji.

U Srbiji, prema autorovom mišljenju, imamo stanje “nacionalne birokratije” u kojem je cijela država uzeta za taoca od strane Srpske napredne stranke, koja čeličnom rukom vlada političkom i medijskom slikom u zemlji. Predsjednik države Aleksandar Vučić je sveprisutan na mnogim televizijskim kanalima i novinama i tako pokušava stvoriti sopstvenu sliku moćnog i utjecajnog državnika. Upravo kroz ovo stanje u Srbiji, tzv. state capture, Nielsen karakterizira gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije, koje su na papiru demokratske zemlje i proevropski orijentisane, ali u stvarnosti radi se o političkim sistemima koje ne čine mnogo da bi se iskorijenila korupcija, proširile medijske slobode, zaštitile prava manjinskih skupina itd.

Na kraju, toplo preporučujem ovu knjigu koja za sada nažalost nije prevedena na druge jezike osim danskog. Iskreno se nadam da će u skorijoj budućnosti njen sadržaj biti dostupan na BHS jezicima, jer ona donosi svježu, objektivnu, kritičnu i nepristrasnu historijsku analizu o razlozima raspada Jugoslavije, krvavim ratovima u 1990-im i na kraju krajeva, trenutno političko-društveno stanje u zemljama nekadašnje zajedničke države. Mnogima bi na zapadnom Balkanu pogodovalo da pročitaju gradivo o temi o kojoj (vjeruju da) mnogo znaju, ali iz jednog drugog, vrlo kompetentnog i, iznad svega, nepristrasnog ugla predočenog od strane jednog historičara koji ne potječe sa tih prostora.

Objavljeno na portalu tacno.net 8. maja 2018.

Delete & Erase

Stvarno čovjek svašta doživi na ovome internetu. Na Facebooku liko spomenuo kako je jedna tek preminula spisateljica odgovorna za uvrštavanje tzv. fantasy žanra u vrhunsku književnost. Nakon što sam ukazao da, parafriziram, ni Petrarca, Dostojevski, a ni Tito ne mogu pomoći spomenutom žanru da bude “vrhunska” književnost, jer problem leži u samoj svjetovnoj konstrukciji iliti worldbuildingu i fiktivnom univerzumu, koji su integralni dio fantasy žanra, te da samo rušenje aktuelnih i postavljanje novih pravila može učiniti žanr boljim. Dodao sam još da isto važi i za film (npr. Star Wars, Harry Potter i sl.). Nakon moga odgovora, pomenuta osoba me jednostavno skinula kao FB prijatelja. Djetinjasto? Da. Šokantno? Pa, onako, svašta se čovjek već nagledao, pa i nije baš. Ali eto, mora da se nekakvih frustracija nakupilo, pa je došlo do instant-reakcije.

Inače, kakvih ima naših ciničnih šupaka (i to odraslih osoba), pogotovo po dijaspori, koji misle da imaju neko moralno i kosmičko pravo da ismijavaju i podjebavaju sve i svakoga na ovom dunjaluku. I kada im neko vrati istom mjerom, bježanija, tj. unfollow. Uh, baš neki veliki gubitak.

Ambivalentnost

Volim ideju o moru
ali ne u trenutku kada stojim na plaži.
Uvijek je bilo prokletstvo
biti misleće biće.
Dihotomija je nusprodukt
konstantne produkcije misli,
procesa koji samo koristi samom sebi
– akcelerirajući, samoobmanjujući
ciklusni fenomen što je
neuskladiv s prirodom.
Volim vidjeti sliku psa
ali ne i imati ga u kući.
Ideja je čista, misao je truležna.
Ako će se ideja osloboditi, mora se
pustiti – učiniti autonomnom,
a to je nemoguća misija
dokle god postoji ambivalencija,
dokle god ima sumnje.
Srećom, entropija će pomoći jednom.