La La Land

“La La Land” je bio jedan vrlo loš doživljaj, pa da krenemo u srž. Ja jednostavno ne podnosim mjuzikle, koji su, za mene, dno dna umjetničkog izražaja, a to nije uspio promijeniti ni režiserski wunderkind Damien Chazelle.

U prvoj sekvenci filma vidimo mnogobrojna auta na zakrčenom losanđelovskom autoputu u prometnoj špici (rush hour). I odjednom, ničim izazvani, vozači iskaču (neki bukvalno) iz svojih auta i počinju plesati i pjevati u tipičnom mjuzikalnom maniru, držući se za ruke, marionetski pokreti… happy faces. Nakon tog iznenadnog holivudskog kola, svi se lijepo vratiše u auta i nastaviše čamiti čekajući i pritiskati sirene.

E sada dolazi možda i do objašnjenja za ono “dno dna”. Mjuzikl je po svojoj prirodi, tako daleko odstranjen od stvarnosti, tj. prekriven je slatko upakovanim i aranžiranim audio-vizuelnim stimulansima, koji imaju upravo za cilj da nas eskapističkim projektilom ispale u svijet snova, bajke i neispunjenih želja. I kao takav, žanr filmskog mjuzikla je dosta manje bliže stvarnosti ove naše male planete, nego npr. filmovi poput Aliens ili Prometheus. Međutim, pozamašna distanca od stvarnosti nije preduslov da jedan film ili cijeli žanr bude loš. Naprotiv. Ono što, po meni, tipičan mjuzikl čini negledljivim je ekstravagancija nevjerodostojnog i glupog ponašanja uloga u dijegetskom svijetu filma, npr. pjevanje vozača, a bilo bi prikladnije i bliže realnosti da jedni drugima vade glave iz vratova u takvoj situaciji kada imamo kolone auta od nekoliko kilometara i kalifornijsko sunce.
Osim toga, sama ideja da konverzacija među ljudima bude konstruisana uz pjesmu i muziku mi se uvijek doimala imbecilnom. Zamislite samo mjuzikl izvedbu jedne tipične bosanske konverzacije, recimo, pet drugova dok gledaju fidbalsku utakmicu ili diskutuju politiku.

Ipak, ima jedna dobra stvar u ovome filmu, a to je da mi je pomogao da konačno uvidim da glumački dijapazon Ryana Goslinga odgovara gotovo u potpunosti onom osakaćenom drvetu kruške, koje se nalazi u bašti moje vikendice.

I džaba mu vrlo ugodno kinematografsko pakovanje, vrlo jasan Chazellov režiserski talenat i interesantni muzički izbori, kada konstrukcija i zbir svih faktora daje uvijek identičan, prepoznatljiv (i vrlo predvidljiv) rezultat, koji krasi gotovo svaki mjuzikl, pa tako i “La La Land”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *