Sanjao sam Jednom

i. 
Kao vjetrom nošen kroz tamne noći podneblja sjevernog,
Misli su mi bile čiste,
Otvorene za sve ono
Što danju ne snimimo.
Sanjao sam  Sunce kako ustaljeno grije djecu svoju,
I kako se stvorenje pribija uz majku i napaja se svjetlom,
Odvaja i katapultira se izvan našeg sistema.
Šta je bilo – ne znam,
Ali osjetih da je stvarno
I da nas čuva kao što majka dijete svoje pazi.

ii.
Sanjao sam da vrijeme ne postoji u stvarnosti
– da je ono samo otisak lažni
– poput daha hladnog na prozoru,
I da traje dok god ga vidim i mjerim.
I dok ga mjerim, ono omjera mene,
Ono definira me, ono zamjenjuje me.
I shvatih da je sve oko mene iluzija
– ne postoji objektivnost niti stvarnost,
Nema ideologije, nema novca, nema pohlepe, nema jada ni bijede.
Ima samo jedno što se davno rasparčalo u bezbroj prašina,
Jer misao se pretvorila u neznanje, što stvorilo je strah,
A ostatak znate i sami – nastao je čovjek, a sa njim mržnja, patnja i bol.
No sve to je potrebno da bi se misao ponovo vratila sebi,
Odbacila iluziju i ujedinila se u istinsko Jedno – ono što čini svijet.

iii.
I nije bitno postojiš li, tvoja briga, vjera ili bog,
Sve je paravan, brižno skrojen da bi nam se ograničio vid,
Sluge onoga što nas kroz vječnost podučava
Da sve je iluzija, samo Jedno ostaje na kraju,
A ljubav je njegov alat.

iv.
Sanjao sam o postojanju nekoliko stvarnosti u višeslojnim dimenzijama,
Da možda i ja postojim u raznim realitetima, u različitim izdanjima,
Samo sa blagim modifikacijama koje čine različite stvarnosti.
No, sve to je prosta iluzija što neminovno vodi ka Jednome.

v.
I shvatih važnost dubokog razmišljanja, bez kojeg na kraju sve umire;
I spoznah zašto mudrost moramo upoznati sami na putovanju kroz život,
I razumijeh bit doživljaja istinske patnje, bez koje nema slobode, prosvjetljenja.
I zapisah da je cijeli svijet dom moj, da je i meni vjera biti naklonjen drugima,
Gledajući druge gubimo sebe, nestaju drugi – ostaje Jedno.

vi.
Sanjao sam da mi se dalo na znanje da nismo sami u Svemiru,
Da postoje milioni drugih civilizacija, mnoge nevidljive za oči naše
Zbog razlike dimenzionalnih proporcija
– od malih ljudi do bića veličine hiljadu sunaca.
Postoje bića tako enormna, tako moćna, da treptajem misli mogu
Cijeli svijet uništiti – ali to se nikada desiti neće,
Jer oni su tako blizu konačnog cilja, i tako daleko od našega.

vii.
I sve je jedno vječno, ciklusno učenje, iako mi već znamo Sve,
Ali nismo svjesni toga, što je i namjera Svega kako bi ponovo bili Jedno,
Jer spoznajući sebe (ali ne biti svjestan onoga od prije), mi bivamo savršeniji,
Korak bliže onome čemu težimo kroz eone – da postanemo Jedno.

Fahrudin Dino Avdibegović, 2013

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *