Prometheus

Od početka svoga postojanja Prometheusu nije bilo lako. Ovdje mislim na film režisera Ridleya Scotta, a ne na Prometeja, titana iz grčke mitologije, mada Zeus zna da ni njemu bogovi nisu bili naklonjeni.

Ridleyev zadnji opus je napadan skoro sa svih strana, od filmskih kritičara, preko razočaranih pristalica Alien franšize do potencijalnih šesnaestogodišnjih fanova ovog filma naučne fantastike. A sve to uglavnom zbog pretjeranih očekivanja od strane svih grupa, prvenstveno u pogrešnoj percepciji da se, zapravo, radi o nastavku Alien kvadrologije. Prometheus nije zamišljen kao prequel ili dodatak Alien filmovima, iako je tematički postavljen u “univerzumu” istih, tj. vremenski gledano radnja se dešava nekih tridesetak godina prije dešavanja u prvom filmu Alien (Osmi putnik, 1979.), ali treba imati na umu da Prometheus nije ni službeno ni konceptualno zamišljen da bude dio Alien svijeta. On, kako je Ridley Scott spomenuo, dijeli DNK sa Alienom, ali Prometheus se bavi svojom mitologijom i idejama, neovisno od filmova s kojim ga nerijetko vežu.

Sinopsis
2089. godine arheolozi Elizabeth Shaw (Noomi Rapace) i Charlie Holloway (Logan Marshall-Green) otkrivaju zvjezdanu kartu na područjima na kojim su postojale antičke kulture (Sumerci, Babilonci, Egipćani, Inke…) i smatraju da je ta karta zapravo poziv ljudskom rodu od strane njegovih stvoritelja, tzv. Inžinjera. Peter Weyland (Guy Pearce), ostarjeli predsjednik Weyland korporacije finansira gradnju naučnog svemirskog broda Prometheus čiji cilj je doći do destinacije koja se nalazi na zvjezdanoj karti, a to je mjesec LV-223. Po dolasku i buđenju iz dubokog, stazijskog sna, u 2093., šef ekspedicije Meredith Vickers (Charlize Theron) obavještava cjelokupnu posadu o misiji, tj. pronalasku Inžinjera. Prometheus se spušta blizu ogromne građevine, koju naučnici potom istražuju uz pomoć androida Davida (Michael Fassbender).

Od sada će biti govora o dijelovima filma koji će u manjoj ili većoj mjeri otkrivati određene detalje Prometheusa, pa upozoravam čitatelje koji nisu gledali film, a to žele bez spoilera, da ne čitaju dalje. Također, napomenut ću da kada govorim od aliensima, da mislim na bića reptilskog i izrazito agresivnog izgleda, dok su Inžinjeri bića koja liče na ljude, samo su izrazito bijelog, albino izgleda, dosta viši i jače su građe.

Prometheus nosi nekoliko zanimljivih tema, koje možda dobar dio publike lako može previdjeti. Osvnut ću se na sljedeće tačke u narednim linijama, a koje smatram vrlo važnim pri razumijevanju ovog djela:

a. Ultimativni cilj
b. Pitanje plodnosti
c. Razočarenje

Ultimativni cilj
Vjerovatno jedno od glavnih pitanja, ako ne i najvažnije, na koje čovječanstvo još uvijek nema odgovora je – ko nas je stvorio? Dok na jednoj strani imamo dogmu religija koja ljudskom rodu “daje” Boga kao jednog i jedinog Stvoritelja, na drugoj strani službena nauka nudi Darwinovu teoriju o prirodnoj selekciji, tj. objašnjenje da nas niko nije stvorio osim vremena, odnosno da su sva bića, pa tako i homo sapiens, vremenom evoluirala od istog izvora života kroz genetske mutacije. I nije li upravo ta želja da se upozna Kreator jedna od najvažnijih pitanja koja čovjek može postaviti, bilo hipotetički ili realno gledano, i bez obzira kakav životni, spiritualni ili vjerski svjetonazor posjedovali?

Prometheus se ovdje, zapravo, sa svojom premisom postavlja negdje između ova dva gore navedena postulata tako što nudi treće rješenje, tj. da nas nije nikakvo svemoguće božanstvo stvorilo niti smo nastali slučajnim mješanjem milijardi DNK materijala kroz milione godine, nego da smo prije više hiljada godina stvoreni genetskim modifikovanjem od strane napredne vanzemaljske čovjekolike rase.

Ideja da su ljudi nastali vanzemaljskom genetskom manipulacijom nije nova. Nju je promoviralo veliki broj pisaca, (pseudo?)naučnika, arheologa i historičara, kao npr. Michael Tsarion (Atlantis, Alien Visitation,  and Genetic Manipulation, 2002.), Graham Hancock (Fingerprints of the Gods, 1995.) i Erich von Dänicken (Chariots of the Gods, 1968.).

Interesantno je da je naučnica Elizabeth Shaw vjernik, s obzirom da oko vrata nosi krst koji ima od preminulog oca. Ili je vjernik iz sentimentalnih razloga (je li to moguće?) ili je izabrala da bude vjernik dok joj se drugačije ne ukaže. Ona u jednom trenutku upravo i kaže da “bira da vjeruje”. S obzirom da je razumna osoba, ona na kraju, iako se uvjerila u postojanje Inžinjerâ, koji su, naizgled, stvorili ljudski rod, postavlja pitanje: “A ko je stvorio Inžinjere?”. Znači, i dalje vjeruje u postojanje božanstvenog bića koji je stvorio i Inžinjere i sve drugo prije njih. To je vjerovatno i najjači razlog zašto ona na kraju filma nastavlja potragu za Inžinjerima i odlazi u pravcu njihove planete, a ne Zemlje.

Pitanje plodnosti
Jedna od glavnih crta koju ovaj film dijeli sa filmovima iz Alien kvadrologije je pitanje seksualnosti i fertilnosti. Za razliku od ljudske rase, koji su u Alien filmovima često prikazani kao androgini i neplodni, imamo krvoločna vanzemaljska bića, koja se na iznimno superioran način reproduciraju. Znači, imamo u isto vrijeme biće koje ispoljava svoju “ženstvenost”, produktivnost i materinstvo tako što je u mogućnosti da za kratko vrijeme izliježe ogroman broj svojih jaja koja se vrlo brzo pretvore u podmladak koji njihova majka brižno pazi, ali isto tako to biće je u stanju penetrirati ljudska bića oba spola (što simbolizira neku vrstu silovanja) i impregnirati ih, što kasnije rezultira u “porođaj” malih alienâ. Možemo zaključiti da se radi o biću koje je na sve načine superiorno u odnosu na ljudski rod, koji je, očigledno, kroz tehnološki i društveni razvoj stavio spomenute osobine u drugi plan.

Prometheusu imamo Elizabeth Shaw koja je infertilna, ali koja ipak zatrudnjuje nakon spolnog odnosa sa kolegom Hollowayom, kojem je android David prethodno stavio komad vanzemaljske organske materije, pronađenu u svemirskom brodu Inžinjerâ. Naravno, u njoj se nalazi fetus aliena, a ne ljudske bebe, koje ona, opravdano želi izbaciti iz sebe. Postavlja se pitanje zašto je David stavio pomenutu materiju u Charliejevu čašu i tako ga inficirao? Da li je to uradio iz svoje androidne naivne želje za spoznajom onog što ne razumije (npr. reproduciranje vanzemaljaca ili reakcija homo sapiensa na vanzemaljsku organsku materiju) ili mu je naređeno od njegovog vlasnika Petera Waylanda?

Razočarenje
Vjerovatno se mnogi gledatelj pitao nakon gledanja filma zašto nas Inžinjeri žele uništiti i kakav je rezon stvoriti nas, a onda nas željeti u potpunosti uništiti. Vjerujem da je ovdje ključna riječ razočarenje. Zamislite scenario u kojem naši stvoritelji nas stvaraju u laboratoriji, a onda puštaju na otvoreno. Međutim, nešto se dešava što stvoritelji nisu očekivali, da li se radi o ljudskom izgledu ili ponašanju ostaje nejasno do daljnjeg. Očigledno, Inžinjeri uviđaju da su napravili grešku i da nisu zadovoljni s bićima koji su stvorili, pa u jednoj od svojih baza stvaraju genetsko-biološko oružje čija namjena treba biti uništenje ljudskog roda. Međutim, u toj bazi događa se nesreća (možda je jedan od Inžinjera napravio sabotažu u bazi zbog moralnih dužnosti prema “nevinim” bićima homo sapiens?), novostvorena bića ubijaju sve osim jednog Inžinjera u bazi na mjesecu LV-223. I na kraju, kada ljudi bude preostalog Inžinjera iz dubokog sna on, u šoku kada se sretne lice u lice sa svojom kreacijom, on postaje užasnut, ljut što nije sa svojom sabraćom uspio stvoriti savršeno biće. I nakon kraćeg predaha, on nastavlja sa svojom antičkom misijom, a to je odlazak do planete Zemlje i korištenje biološkog oružja protiv ljudi.

Ovo je odlična analogija da Bog (možda) ne voli niti želi dobro svojoj djeci, jer njegova djeca nisu dobra, nisu savršena i čine, za njega, loše stvari. Potpora ovome su nedaće, smrt i patnja na Zemlji otkako postoji ova naša mala planeta.

Film je prepun simbolike, posebno kada je riječ o nastanku tj. Stvaranju. Na jednoj strani imamo Inžinjere kao stvoritelje ljudi, a na drugoj ljude koji su stvorili “poluživa” bića poput androida Davida, koji možda nema dušu, ali ima sposobnost rasuđivanja i donošenja odluka.  U jednoj sceni David pita prikladno “Don’t all children end up wanting to kill their parents?” Da li se ovdje naslućuje jedan od razloga vanzemaljaca da unište ljudsku rasu, jer ako David, barem hipotetički, postavlja pitanje uništenja svojih “roditelja”, šta su ljudi u stanju uraditi svome Stvoritelju?

Nego da se na trenutak osvrnemo na ime filma. Svemirski brod nosi naziv Prometheus, dano po istom onom Prometeju, grčkom titanu, koji se sažalio nad ljudskim rodom, jer je smatrao da je superiorniji od ostalih životinja i podario mu vatru. Kada je to saznao, Zeus je bio bijesan, pa je odlučio kazniti i Prometeja i čovječanstvo.  Prometeja je Zeus okovao u neprobojne okove na planini Kavkazu i poslao orla Etona da mu svaki dan kljuca jetru (koja bi do sljedećeg dana zacijelila). Isto tako, ljudska ekspedicija želi baciti tračak svjetla na ono o čemu ljudski rod sanja otkako je svjestan sebe – ko nas je stvorio? Međutim, traženje (zabranjenje/tajne?) istine može dovesti do uništenja (kazne), što analogija sa Prometejom vrlo slikovito pokazuje.

Zaključak
I šta reći o filmu koji bio, iz raznih razloga, dugo očekivan? Vizuelni detalji su očaravajući i nemoguće je ne pomisliti na scene iz legendarnog Kubrickovog 2001: A Space Odissey (1968.) dok gledamo kadrove eksterijera svemirskog broda Prometheusa. Nažalost, iako filmu ne fali dinamike, po meni, nedostaje malo više dramaturgije i dubljeg opisa glavnih protagonista. Ipak, moram istaći da je njemačko-irski glumac Michael Fassbender odlično odglumio Davida i da je sigurno bila namjera da on podsjeća na Petera O’Toola, kako po izgledu tako i po hladnom izražaju. Na početku filma imamo čak i scenu iz filma Lawrence of Arabia (1962.) u kojem glumi O’Toole a kojeg android David oponašaFassbender je već u nekoliko navrata pokazao da je sjajan glumac, a u ulozi Davida je zaista fenomenalan. Također je i švedska glumica Noomi Rapace vrlo dobra i uvjerljiva u ulozi naučnice Elizabeth, kao i Charlize Theron kao hladna predstavnica korporativnog svijeta, iako je donekle prikazana jednodimenzionalno. Najveću kritiku imam po pitanju ličnosti Petera Waylanda. Iako bi trebao imati ključnu ulogu, o njemu znamo gotovo ništa, jer se i ne pojavljuje vrlo često. S obzirom da je očigledno da on vuče glavne konce kada je riječ o potezima ljudske ekspedicije, uloga Waylanda je trebala biti dosta bolje iznijansirana.

Prometheus je film koji je Scott uradio sasvim solidno, kako konceptualno i tematski, tako i scenski i glumački. Tačno je da postoji nekoliko “rupa” u manuskriptu, ali ko kaže da je bio cilj otkriti ih sve u ovom filmu? Uostalom, film ima svoj kvalitet, osim u odličnom estetskom izrazu, i u činjenici da dira u pitanja od esencijalnog značaja za ljudsko shvatanje samog sebe i života, uopšte. Iako ovaj film vjerovatno neće ući u najuži izbor za zvanični kanon filma naučne fantastike, on se svakako može ubrajati u onu skupinu solidnih filmova ovog teško izvodljivog žanra, koji se mogu izbrojati na prstima par (ljudskih) šaka.

4/5

One thought on “Prometheus”

  1. Slažem se, film je jedan od boljih koje sam pogledala u prošloj godini. Nisam očekivala toliko filozofskih pitanja o bitku i postojanju u jednom, naizgled, SF filmu. David je lik kojeg nisam previše shvatila. Očito je, u nekim njegovim postupcima, da ima određenu autonomiju, slobodnu volju, no opet mora slijediti naredbe ljudi oko sebe. Zato je kraj malo ironičan, Elizabeth mu nastavi zapovijedati na samom kraju filma, iako imam osjećaj da se on cijelom filmu nadao slobodi. Autoironijski, on polako ubija svoje roditelje, baš kao što je to napravila posada Prometeja s ”inženjerima”, možda potaknut razočarenjem u njihovim očima i konstantnim pokudama.

    Definitivno jedan od boljih filmova koje sam pogledala protekle godine, uz The Fall, Another Earth, Sound of my Voice i Le quattro volte, od hrvatske kinematografije tu su Sonja i bik te Šuma sumarum.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *