Denis Dželić – Bajka za Unu

Najnovija knjiga Denisa Dželića “Bajka za Unu”, nije kao što bi se po naslovu moglo pretpostaviti, namjenjena djeci. Ona je napisana i namjenjena Dželićevoj unuci Uni, ali autor već u uvodu knjige piše da je unuka pročita kada napuni devetnaest godina.

“Bajka za Unu” obiluje kratkim pričama u kojim su glavni akteri autor i njegova porodica. Ova knjiga, kao i svako drugo Dželićovo ostvarenje, obiluje melanholijom i depresijom. Autor ne skriva svoju tugu i razočarenje u ljude i historijski tok. On bi najradije živio zajedno sa svojom porodicom u nekom pravremene, daleko od iskušenja, previranja i zamki koje današnjica donosi sa sobom.

Ipak u svom tom mračnom i melanholičnom obilju riječi, čitalac će vrlo lako pronaći iskrene izjave ljubavi, kako prema svojim potomcima i suprugi, tako i prema životu i prirodi.

Stil je svakidašnji, tempo je spor, i svaka rečenica u knjizi se može čitati onako na tenane, iako je tematika gotovo svih priča (koje zajedno čine jednu romanesnu cjelinu) gruba, gotovo svirepa. Autor obrađuje ratna dešavanja zbog kojih je bio primoran napustiti svoj dom, rodnu Banjaluku i domovinu Bosnu. Kada bi njegova unuka pročitala ovu knjigu kao dijete, nema sumnje da bi ona bila prestrašena i definitivno bi se u njen mladi netaknut duh urezale slike koje bi joj vrlo lako mogle dati dugogodišnje traumatske posljedice. Zato je dobro što Dželić ovu knjigu, koja donekle zvuči poput njegovog testamenta sjećanja, nudi svojoj unuci tek kada bude punoljetna.

Ova knjiga je puna emocija, tuge, melanholije i razočarenja, ali i radosti, ljubavi i predanosti svojim najmilijim, i već sam taj doživljaj koji ostavlja Dželićev dugi filigran osjećanja zavrijeđuje širu čitalačku publiku.