Imali smo naše, dušo, vrijeme,
U ljubavi dotakli smo zvijezde,
A bogovi su ljubomorno bdili
Od njih smo moćniji, ljepši bili.
Dosegli smo do nepreglednih visina,
Tek do koljena stizala nam tmina.
Srca naša nadjačala su nebeski svod,
Ponore, oluje, gromove – cijeli božanski rod.
Imali smo naše, dušo, dane,
Sve dane ovog svijeta smo imali,
Zametnuta vremena i dane neznane
Što nam vječna Svjetlost podari.
Smrtnici su ispod oka gledali nas
Jer nisu prozreli, niti su nas shvatali.
Možda u nama su tražili nadu i spas,
Onako lijepi, svim prodornim smo baratali.
Imali smo, dušo, sve što je čovjek ikada poželjeti htio,
Imali smo srce i snagu prebroditi sve brane.
Na kraju, sve smo tek tako pročardali, dušo,
U ambis zaborava bacili vječnost sa visoke grane.
Umrli smo poput negdašnjih bogova
Što srušiše stubove svojega hrama,
Što zaboraviše cijeniti ljepotu i ljubav
Prema sebi – bez imalo stida i srama.
Dino F. Avdibegović
Vejle, 3. septembar 2009.
Novi ton u korpusu radnom :)
Ma ja. :)
Slobodno za tumacenje.